Pred zoru se iz sobe čulo vrištanje, stigli zaštitari, a unutra mladi ljubavnici: ‘Digli ste na noge cijeli kat‘

- Ti si najljepša cura ikad – hodnikom starog paviljona na Savi jedne večeri odjekuje promukli, pripiti glas.

- A ti si tako sladak – odgovara mu njegova draga nakon što se prestala hihotati.

- Ne, ti si slađa. Tako mi se sviđaaaaaš...

- Da? Awwwwww...

- DA! - kaže joj on samo sekundu prije nego hodnikom počnu odjekivati iritantni zvukovi njihova ljubljenja. Možda ni ne bi bili toliko iritantni kad mi ostali ne bismo znali kuda vode i već instinktivno kopali po torbi u potrazi za slušalicama ili čepićima za uši.

- Hoćeš do mene u sobu? Možemo popit‘ još jednu cugu i pričat‘ – predlaže naša susjeda s kata. "Dečko njenih snova" oduševljeno je prihvatio poziv jer je znao da poziv na piće u tri ujutro nikad nije poziv na piće. OK, piće nekad je u igri, ali razgovor... teško.

Spremni za more informacija o studentskom životu? Pridruži se Facebook grupi Sara sa Save i saznaj baš što te zanima – od crva u menzi do diplome u džepu.

Kad je hodnik ponovno ispunio zvuk ljubljenja, u ekstazi su pokušali otvoriti vrata sobe. Jedno otvaranje – ništa. Okretanje ključa na drugu stranu – ništa. Ponovno okretanja ključa nadajući se da će, kao i kod USB sticka, upaliti treći pokušaj koji je isti kao i prvi – ništa. Cimerica i ja s druge strane vratiju čekale smo što će se dalje dogoditi. Jer zaljubljene ptičice i dalje nisu shvatile da su naslonjeni na naša vrata. Istina, sva su vrata ista, razlika je samo u broju iznad njih, a ljubav malo pomuti pamet. U kombinaciji s alkoholom, čini se, potpuno pomuti i vid.

Tom Merton/Caia Image/Profimedia/Tom Merton/caia Image/profimedia

- A daj jebote, to nije taj broj – kaže pomalo sramežljivo ženski glas.

- Kak‘ misliš?

- Pa ja sam u sobi do! - kaže ona je i brže bolje ode do sljedećih vrata u nizu i bez problema ih otvori. Isprve.

- Hoćeš doći? - pitala ga je još jednom. Nije odgovorio, ili ga više nismo mogli čuti, ali su nam zvukovi s druge strane zida dali jasno do znanja da je to bio "poziv koji se ne odbija."

Živjela ljubav, nek se mladi vole, volim što se volimo i slične spike. Sve je to OK dok ne shvatiš da se u studentskom domu sve čuje. Više ili manje, ali se čuje. Cijelo je krilo našeg kata te noći znalo da u sobi do nas ne gledaju film, ne štrebaju rimsko pravo niti iz anatomskog atlasa uče kosti šake.

Svi koji su imali tu nesreću da u tom trenutku budu budni, neugodno su se pogledavali s cimerima, stavljali slušalice u uši i nadali se da će mladi gospodin u društvu naše sustanarke što kraće "razgovarati uz piće."

Neugodnjaka ima još. Docimerica mi, dok dodaje kavu u uzavrelu vodu, pomalo nostalgično govori kako je kroz njene tri godine u istoj sobi bilo različitih situacija. Osim prepoznatljivog škripanja podnica na krevetu, još se sjeća padanja stvari (vjerojatno sa stola) koje je zbog inače mrtve tišine snažno odjeknulo. Zvukova koji ispod vrata klize na hodnik dok čistačica ni kriva ni dužna pokušava brže-bolje obrisati tlo i pobjeći od neugode. Čula je i za slučaj kada su se u sve uključili zaštitari. Po prijavi ili samoinicijativno, ne zna se, zabrinuto su stigli zbog straha se da bi se u spornoj sobi moglo raditi o nasilju.

- Stigli su na hodnik, voki tokijem provjerili o kojoj se sobi radi. Kad su stigli pred nju, ne zna se kome je bilo neugodnije. Zaštitaru koji je već dobro shvatio da se ne radi o tučnjavi ili paru koji je morao obećati da će sljedeći put biti tiši – smije se docimerica sve vrijeme dok prepričava.

Jednu je godinu imala nesreću da je u sobu do nje živjela cura koja nije imala problema s, recimo to tako, otvorenim iskazivanjem osjećaja.

- Vikend je bio posebno kritičan – prisjeća se.

Zero Creatives/Imagesource/Profimedia/Zero Creatives/imagesource/profimedia

- Znala bih se u sedam ujutro probuditi uz zvukove škripanja i vriskove. Ipak, najgore je bilo kada bi se seanse održavale radnim danom. To je bilo ono vrijeme kada su nam predavanja bila online pa mi je tijekom seminara bilo užasno neugodno. Što ako nisam isključila zvuk? Što ako me baš tad profa prozove? Fakat usrana situacija – govori mi, sada više nimalo nostalgična docimerica.

Tanki zidovi u kombinaciji s otvorenim prozorom jednostavno dovode do ovakvih situacija, a pomoći baš i nema. Oni u blizini Roka mogu se samo nadati da će glazba biti glasnija.

‘Sara sa Save‘ nova je kolumna Jutarnjeg lista,koja se bavi studentskim životom. Prijavi se u Facebook grupu Sara sa Save, ili nam se javi na mail adresu Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. i pitaj sve što sve što te zanima.