"Jedna je od prednosti humora što možeš od teške situacije napraviti nešto malo bolje. Tako sam odrastao, a to govorim i svojoj publici. Šalim se sa smrću oca kako bi mi bila malo manje teška. U Njemačkoj me pregazio auto, a kada su me unijeli u kola hitne pomoći, došla je moja starija sestra i, da me umiri, cijelo me vrijeme zezala i nasmijavala", prisjeća se Marko Dejanović (42) iz Banje Luke uspomena iz svojeg djetinjstva.
Tada mu ni na kraj pameti nije bilo da će jednoga dana postati uspješan stand up komičar koji će nastupati u kazalištima i najvećim arenama širom Hrvatske.
"Kao mali volio sam se smijati, a volio sam i kada bih ja nasmijao nekoga, to me činilo ponosnim. U mojoj je obitelji bio običaj da se skupi društvo, ja sam tada sjedio u kutu ili se šuljao ispod stola i slušao odrasle kako pričaju. To je često bila mješavina šala. Oduvijek sam volio to pripovijedanje smiješnih priča", nastavio je.
Prvi stand up u Njemačkoj
Ta se njegova želja da uveseljava druge prelila i na kasnije godine, a otkrio nam je da je prvi pravi stand up gledao kao izbjeglica u Njemačkoj.
"Sjećam se da sam kao mali, kada sam naučio jezik, gledao neku emisiju s komičarima koju su prikazivali na televiziji. Najviše sam volio što prljavije šale, to je valjda tako kad si buntovni tinejdžer, ali tada mi nije padalo na pamet da bih ja bio komičar na pozornici", rekao nam je.
Kasnije je radio kao scenarist i urednik News Bara, gdje je upoznao Ivana Šarića. Kada je stvarao roman "Karte, molim!", napisao je jedan dio koji mu se činio poput dobre šale za stand up pa se javio Šariću s ponudom da to i izvede.
"Rekao mi je kako nije običaj da se izvode tuđe šale i pozvao me na jedan njegov nastup da šalu sam izvedem u pauzi. Tada sam nastupao sedam minuta", prisjetio se.
Kako je rekao, samog se nastupa baš ni ne sjeća, ali je prošao bolje nego što je očekivao, a kada je stao pred publiku, prvo ga je zbunila količina svjetla, od reflektora koji su bili stvarno jaki.
"Šala koje pričam teško se odričem pa se tako i sjećam nekih koje sam tada izveo. Bilo je dosta crnog i šok humora, mislim da sam se žalio na invalidska parkirališna mjesta. Jedna šala bila je bazirana i na mom iskustvu u redakciji, a govorila je o tome kako novinari u naslove stavljaju upitnike. Na primjer, ja nisam to rekao, nego samo pitam u naslovu je li taj čovjek kriminalac", otkrio je.
Kasnije je nastavio ići na open micove u Studio Smijeha, na prvom je pobijedio, na drugom se nije proslavio, ali se već tada "navukao" na komediju.
"Sve je napredovalo jako brzo, iz nekog hobija već za godinu dana bio sam stalni komičar Studija. Tada se već počela rađati dilema nastaviti raditi u redakciji ili krenuti ovim drugim putem. Na kraju sam se odlučio za stand up i drago mi je zbog toga. Da mi je netko prije 12 godina rekao da ću raditi ovo što sada radim, rekao bih mu da laže", ispričao nam je Marko.
Prijelaz iz redakcije u novu profesiju nije mu bio težak, ali su ga brinula uobičajena pitanja, kako će to sve izgledati i hoće li se na kraju isplatiti.
"Baš sam nedavno hvalio svoju ženu da mi je bila dobra podrška kroz sve to i kako uopće nije prigovarala jer bi bilo normalno da ima malo straha. Tako sam je dobrih petnaest minuta hvalio, a na kraju mi je rekla da je sve to sjajno i da sve stoji, ali da je u početku mislila da će mene to sve proći i da ću se vrlo brzo ponosno vratiti u redakciju", ispričao nam je kroz smijeh.
Inspiraciju za šale crpi iz stvari o kojima inače razmišlja, a nadahnjuju ga i slučajni događaji te situacije koje proživi. Želio bi biti komičar koji s publikom komunicira kao da su stari prijatelji koji sjede za stolom.
"Ima fora koje su u potpunosti izmišljene, a ima i onih koje nastanu tako da nešto vidim ili zapazim. Jedna nova fora na kojoj radim govori o tome kako se dečki i curice razlikuju. Cijelo sam ljeto proveo sa sinom u parku i jedan dan je jedan mali izgubi tatu i pitao prijatelje za pomoć. Odmah su se svi razletjeli i tražili ga, dizali su čak i daske na podu kao da bi mogao tamo biti. Drugi dan jedna je curica tražila mamu i došla prijateljicama, a one su ju krenule tješiti i pružati joj emocionalnu podršku, doduše jedna joj je čak uspjela reći da ona sada više nema mamu", podijelio je s nama i dodao da se ovakve reakcije mogu primijeniti i na starije.
Supruga i sedmogodišnji sin također su česta inspiracija za njegove šale, a zbog toga su im se znale desiti i neke vrlo humoristične situacije.
"Izmislio sam neku seksualnu foru, a moja je žena doktorica pa joj je jedna kolegica na poslu rekla da je bila na nastupu te je pitala je li istina ono što sam rekao o kostimu zeca. Naime, našalio sam se kako ona ima fantaziju da ja obučem odijelo zeca. Meni je bilo presmiješno kako joj je na tom dosta ozbiljnom poslu netko to spomenuo, a ona je došla kući poluljuta i žalila se na to što pričam o njoj. Sada pričam o toj zgodi i njezinoj ljutnji", ispričao nam je Marko kroz smijeh.
Ljutiti sedmogodišnjak
Njegov sedmogodišnji dječačić, otkrio nam je, ne razumije dosta njegovih šala jer je premalen, ali one u kojima ga spominje su mu smiješne, no i on se ponekad zna naljutiti.
"Žalio se zbog jedne fore u kojoj pričam da dolazi u krevet kod nas i onda me pitao zašto to pričam, a ja sam mu odgovorio da zato što je to istina. Sam mi je rekao da je u školi održao stand up, a ja sam se samo nadao da je to bilo pod pauzom, a ne na nastavi", rekao je.
Sin dobro prihvaća tatin posao, ali nekad ga zbunjuje kada ga netko prepozna na ulici.
"Bili smo nedavno u trgovini i blagajnica me pitala jesam li ja taj i taj komičar te me pozdravila. Ja sam rekao da jesam, a kada smo izašli, ispitivao me poznajem li ja tu ženu i kako ona zna tko sam onda ja, i to se znali desiti više puta", podijelio je s nama.
Svaki njegov show traje minimalno sat i trideset minuta, on ima unaprijed pripremljen materijal s kojim može pokriti to razdoblje, no uvijek se nađe mjesta i za improvizaciju.
"Često se dogodi da moj nastup traje dva sata baš zbog improvizacija, ali i ja sam takav da i dalje želim reći sve što sam isplanirao i onda se svega nakupi", opisuje nam.
U svojem repertoaru ima i dvije solo predstave koje radi, "Prosti faktori" i "Brak, dijete i povremeni seks", a materijal koji u sklopu njih izvodi ne mijenja kako sam sebi ne bi stvorio zbrku, ali i da bi publika znala što očekivati.
"No, unatoč tome, ako su ljudi raspoloženi za razgovor, često kroz našu improvizaciju nastanu i nove fore. U kazalištu u Poreču radio sam duplu izvedbu jednog showa, dvije su predstave bile jedna za drugom tako da sam morao paziti na vrijeme. Prva je tako trajala sat i pol, a uvijek kada sam želio nešto reći morao sam se držati vremenskog ograničenja da bi druga mogla početi na vrijeme. E, na toj sam si onda dao oduška i na kraju je ona trajala ipak dosta dulje", prisjetio se.
Razgovori s publikom
U svojim je nastupima oduvijek volio razgovarati s publikom, ali kako se sve više opuštao, tako je počeo pričati i jedan na jedan s pojedinim gostima. Na sreću, dosad se nitko od njih nije naljutio na direktnu šalu.
"Uglavnom ne težim toj nekoj komediji s uvredama, većinom te fore okrećem na sebe, na primjer šalim se kako je netko star, ali to povežem s time da i ja sam starim. Ako i počnem razgovarati s nekim tko to ne želi, najčešće mi to da do znanja već u prvom pitanju i onda ga pustim na miru. Nekada pokažu rukama ‘ne, ne‘, ili pak zauzmu takav položaj tijela, što je meni sasvim normalno", objasnio je.
Priznao nam je da tremu ima i dan-danas, a na nju gleda kao na znak da mu je stalo, no ona se ipak tijekom godina smanjila. Kako nam je otkrio, na prvim je nastupima mikrofon morao prisloniti o prsa kako publika ne bi vidjela da mu se tresu ruke.
"Sada sam malo mirniji jer nekako u glavi imam misao da i ako sve krene po zlu, mogu se iz toga izvući jer sam to već i prije učinio. Kako bih se riješio treme, u bilježnicu zapisujem materijal, ne zato što mi treba da ga upamtim, nego kao oblik neke sigurnosti. Imam i neka bezvezna praznovjerja, ali ne znam trebam li ih otkrivati. Jedno je, na primjer, ide li jezik od tenisice ispod ili preko hlača", ipak nam je otkrio Marko.
Pitali smo ga organizira li sam nastupe te kako to sve izgleda, a odgovorio nam je da većinu toga organizira i napravi sam, ali kod nekih događaja ima malu pomoć.
"Prvo kontaktiram upravitelja neke dvorane, oni mi kažu koliko je najam, ja odlučim hoću li riskirati te mogu li pokriti troškove da sve bude isplativo. Zatim promoviram nastupe preko društvenih mreža i pokušavam se javiti zainteresiranim medijima da sve malo promoviraju. Funkcioniram zapravo po sistemu - bacaš se na glavu", opisao je Marko.
Nije u svemu sam, objasnio je, jer je i jedan od osnivača BIS comedy kolektiva, a puno mu pomažu i ostali dečki.
"Tu smo nas šestorica pa tako i drugi kolege sudjeluju u organizaciji, pogotovo kad je riječ o grupnim nastupima. Što se tiče onih samostalnih, imamo neki dogovor da dijelimo kontakte i pomažemo si te jedni drugima tražimo posao", priznao je.
Ne sluša im se stand up
Razgovarali smo i o nastupima koje je dosad imao te nam je priznao da su mu najgori možda oni kada je ulaz besplatan jer nekad ljudi samo žele sjediti na piću.
"Bilo je situacija kada mi je čovjek, prije nego što sam uopće počeo nastupati, prijetio da će me istući, a tu je i nastup kada sam bio u potkrovlju, na sredini je bila rupa pa me ljudi iz prizemlja uopće nisu ni vidjeli, čuli su samo glas koji nešto trkelja. Bila je i situacija kada su usred nastupa ušli ljudi da večeraju, sjeli su pokraj mikrofona i naglas se dogovarali što će jesti jer, naravno, nije im se slušao stand up, a upad je bio besplatan", prisjetio se i dodao da mu je to bio posljednji nastup s besplatnim ulazom koji je odradio.
Najdražu šalu nema, ali najuzbudljivije su mu one nove koje mu padnu na pamet. Od najdražih nastupa izdvojio je nekoliko.
"Prvi koji mi je pao pamet jest upravo ‘Brak, dijete i povremeni seks‘ u HNK Šibenik. Prostor je odličan i publika je bila baš raspoložena za razgovore. Nastup s početka karijere u Puli mi je također jedan od dražih, tada sam i prvi put dobio standing ovation te sam prvi put pomislio kako bi bilo super da mi je ovo posao", podijelio je s nama.
Priznao je da se od komedije može jako dobro zaraditi te da mu smeta kada neko kuka jer rade posao koji vole, što rijetko tko u današnjem društvu može reći.
"Sve ovisi o tome koliko radiš, naprosto treba sjesti u auto i voziti se. Koliko imaš volje, toliko ćeš i zaraditi. Na početku mi zarada nije bila ni na pameti, želio sam doći barem do neke minimalne plaće, ali sada zarađujem čak i dosta više. Prvi put sam za novac nastupao u nekom autokinu, dobio 100 kuna i bio sam presretan", otkrio nam je.
Marko će nastupima u Zadru (26. 10.), Splitu (25. 10.), Puli (13. 11.), Rijeci (14. 11.), Vukovaru (14. 12.), ali i u Lisinskom u Zagrebu (19. 10.) proslaviti deset godina karijere, a otkrio nam je želje i planove za budućnost.
"Najveća maštarija mi je da stand up dođe u HNK Zagreb, to bi mi bila neka kruna svega. Znam da je prostor manji od onoga u Lisinskom, ali je idealan za nastupe", rekao je za kraj.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....