Probudio sam se usred noći, Katarina je spavala, a ja iznad djeteta vrtio par žutih kovanica u ruci, zadnje što sam imao. Doslovno nisam imao za kruh

Kakva je to noć bila! Pobjede Osijeka nad, istina nekadašnjim, ali ipak divom iz Nizozemske PSV-om u kvalifikacijama za Europsku ligu definitivno su na popisu najvećih hrvatskih nogometnih pobjeda. Za Osječane je ona u europskom smislu apsolutno broj jedan. Nitko se od 15.000 vatrenih grla na Gradskome vrtu te noći 3. kolovoza 2017. godine u tih 180 minuta provedenih u hramu slavonskoga sport nije brinuo ni o minusu na tekućem računu, minimalcu za koji radi, neisplaćenim poticajima, poslu kojega nema... Bilo je važno samo jedno. Izbaciti bahate Nizozemce i spustiti ih u “podrum europskoga nogometa”. Većina na stadionu je strepila, a samo su rijetki bili uvjereni u konačno slavlje čije su se kočnice definitivno otpustile s posljednjim zviždukom portugalskog suca. I onda je krenulo neopisivo slavonsko veselje.

Osobna pobjeda

Igrači su prvo pohitali prema svojoj najjačoj snazi izvan terena, svojoj “rimskoj legiji” koja je ovaj klub nosila i kada su svi ostali od njega digli ruke. I dok su igrači trčali počasni krug, jedan čovjek sjeo je sa strane i guštao. Legenda kaže da je navodno povukao i dva dima cigarete skrivajući se od strogih kontrolora, ali ona nam nije potvrđena. I kada se činilo da se na stadionu sprema fajront, trener “bijelo-plavih” Zoran Zekić pretrčao je preko terena i igrače koji su već bili na pola puta do svlačionica vratio na tribinu. Prvo se on popeo na ogradu, a za njim i njegovi sljedbenici. Erupcija vulkana proključala je iz 43-godišnjeg Osječanina, koji je osim klupske, napokon dočekao i osobnu satisfakciju te praktički prvi put u ove nešto malo manje od dvije godine koliko je na klupi Osijeka doživio da mu Kohorta skandira ime. Nikada to nije doživio ni kao igrač Osijeka. Bila je to i njegova osobna pobjeda, jer u jesen 2015., nedugo nakon što je preuzeo ruiniranu momčad kluba kojemu je neki nevidljivi sudac brojao posljednje minute postojanja, nakon svega par utakmica s istoka je od manjeg dijela navijača poletjelo: “Zekiću, odlazi!”

Ali na odstupanje nije ni pomis­lio. Bilo bi to i potpuno neobično za fajtera kakav je bio tijekom igračke karijere, a posebno neobično za nekoga tko je odrastao na Jugu II.

Svakom Osječaninu poznato je što znači odrasti na Jugu II. Radničkom naselju izgrađenom na istoku grada, koje je eto u nekim čudnim okolnostima nazvano po jednoj drugoj strani svijeta.

- Da. Živio sam u jednom, za to doba, vrlo egzotičnom naselju, radničkom naselju u kojem su ljudi radili i danju i noću, u tri smjene, pa smo mi djeca često bili prepušteni sami sebi. Budući da sam ja rano ostao bez oca Blaža, preminuo je kada su mi bile dvije godine, kompletnu brigu preuzela je majka Ivka kojoj sam najzahvalniji za ono što sam postao. Bilo je tu svega, naravno i batina, ali nikada bez raz­loga - iskreno će Zekić o svom djetinjstvu na Jugu II za koji su vezani i njegovi igrački počeci u NK LIO, kultnom osječkom klubu nastalom oko tadašnje istoimene lanene industrije.

Viša razina

Željko Hajdinjak

Goran Mujanović i Zoran Zekić

- Bilo je to 1985. Jedan dan sam došao na trening, a drugi dan su mi rekli da donesem rodni list kako bi me registrirali. To je bilo, zapravo, najljepše životno razdoblje: ideš u školu, na trening, pa na školsko igralište i tako u krug. Bilo je tu naravno svega, jer nogomet na Jugu nije bio samo nogomet. Naime, dok bi došao do igrališta ili škole morao si biti spreman na to da ćeš se možda i dva-tri puta potući, jer je to u to doba bilo moderno. Tukle su se ulica protiv ulice, kvart protiv kvarta... No, život na Jugu II imao je i neke svoje prednosti, naravno ako si ih znao kasnije pametno iskoristiti. To su nevjerojatni temelji, koje ti ne može podariti niti jedan stručnjak, niti jedan savjet. Ne bih rekao da je to bio ulični odgoj, jer ja sam imao savršen odgoj kod kuće i apsolutnu brigu.

Sve to Zekiću je trebalo kada je otišao na razinu više. Godine 1990. više nije bilo smisla ostajati u LIO-u. Iako je on to želio. No, kako je već bio reprezentativac Jugoslavije u toj dobnoj kategoriji, rečeno mu je da to više neće biti ako ne ode iz malog amaterskog kluba.

- Ne možeš ti iz LIO-a igrati s igračima Dinama, Hajduka, Zvezde, Partizana... I moj tadašnji, inače meni najdraži trener, legendarni Nevzat Veli ‘Slasta’, rekao mi je da je dosta zezanja i da tu više nemam što tražiti. Te polusezone zabio sam 72 gola i otišao nešto zapadnije, u Gradski vrt.

Osijek je tada imao i drugu momčad pa je Zekić i u njoj dobivao po koju minutu na seoskim “kirbajskim utakmicama”.

Ubrzo je stigao i Domovinski rat, koji ga je zatekao na Jugu. Nije, kaže, mogao zamisliti da ostavi majku samu, a njoj je bilo nepojm­ljivo što on ne želi nigdje otići. Nogomet je bio u drugom planu, a on je glavinjao dok su oko njega tresle granate. I onda se zaposlio kao konobar u lokalnom kafiću. Klijentela su uglavnom bili gardisti, točio se pelinkovac, pilo Osječko, sve dok mu u veljači 1992. prvi put nakon tko zna koliko mjeseci u lokal nisu ušle dvije gospođe i naručile kapučino. Bio je previše ponosan da ih pita kako se to radi, pa je odlučio sam nešto smiksati. Skuhao je kavu s mlijekom, dodao malo šlaga, posuo kakaom i žene su sljedeća dva mjeseca dolazile svaki dan na njegov sjajni kapučino. I ostavljale lijepu bakšu. A onda se u kasno proljeće ipak nogometno aktivirao i priključio Osijekovoj Školi nogometa koja je bila izmještena u Poreč. A stari, iskusni konobar koji se vratio na posao našao se u problemu, jer Zekićevim gošćama njegov kapučino nije bio dovoljno dobar.

Rat i neimaština

Igračka karijera bila mu je turbulentna. U Osijeku, na žalost, nije uspio. Imao je doduše i jaku konkurenciju, ali i dva loma noge upravo kada bi počeo zabijati i skretati pozornost na sebe. Promijenio je ukupno 16 klubova, u neke se i više puta vraćao, a od današnjih HNL prvoligaša igrao je u čak šest - Osijek, Cibalia, Inter, Dinamo, Istra i Rijeka. Završio ju je u 37. godini života kao igrač i trener zagrebačkog četvrtoligaša Maksimira.

- Kada sve zbrojim, dugo je i trajala, no posljedice su ostale pa tako danas ni u jednom koljenu nemam hrskavicu zbog čega dobivam blokade da mogu normalno hodati. Imao sam 10 godina i kroničnu upalu tetiva. Bilo je tu puno muke i stvarno ne znam kako nisam odustao, jer ja do svoje 26-27 godine nisam apsolutno ništa zaradio. Bio sam u početku u Osijeku, gdje je bio rat i neimaština, imao sam plaću od 40 maraka, koju nisam dobivao, pa sam slomio nogu, pa zaigrao, pa opet slomio nogu. Stvarno ne znam kako sam izdržao uz tolike muke i frustracije.

Najteže mu je, kaže, bilo 1999. Igrao je amaterski u tadašnjem drugoligašu Otoku kod Vinkovaca. Profesionalni ugovor nije mogao sklopiti, jer je za to trebao platiti odštetu Cibaliji od 250.000 DEM. I te godine postao je otac. Na svijet je došao danas 18-godišnji Filip. Prije toga vjenčali su se on i njegov ljubav Katarina, diplomirana pravnica koja je iz rodne Županje došla na studij u Osijek i tu upoznala Zorana. O toj situaciji iz Otoka, kaže Zoran, Katarina ne voli da se priča, ali ona možda i najbolje oslikava kakav je još svijet nogometaša. Da su glamur i bogatstvo vezani samo uz rijetke. Većina drugih je u velikoj patnji zbog ljubavi prema toj predivnoj igri.

- Probudio sam se usred noći, Katarina je spavala, a ja sam stajao iznad djeteta i vrtio par žutih kovanica u ruci, zadnje što sam imao. Doslovno nisam imao za kruh. Tada sam počeo razmišljati kako ću prehraniti i dići na noge to malo, prekrasno stvorenje. Ujutro sam supruzi rekao da odustajem i da idem konobariti, raditi bilo što. Ona me zaustavila i rekla da se godinama svega odričem kako bih bio nogometaš i da moram još malo izdržati, biti strpljiv. To je bio prijelomni trenutak. Osim za to, svojoj Katarini mogu zahvaliti na jako puno toga, ona je žena vrijedna svakog poštovanja.

Ubrzo mu se dogodio Kamen Ingrad. Bili su to zvjezdani trenuci njegove igračke karijere koji su kulminirali susretima s velikim bundesligašem Schalkeom 04 u Kupu Uefe.

- Velika je moja najljepša nogometna uspomena. Imali smo nevjerojatno zajedništvo u momčadi, klubu, selu... Obožavao sam ujutro piti kavu u selu s tim ljudima i pričati o svakodnevnim životnim stvarima, najmanje o nogometu. Bio je to miran, normalan život. Bio sam prvi strijelac lige, dobio poziv u reprezentaciju i imao najstabilniji život s obitelji, često sam bio s djetetom. Iz takvog života su proizlazile i naše odlične igre. Imali smo sjajnu momčad, bili smo prijatelji, ali znali smo se i posvađati da bi nam bilo bolje.

Poziv iz Dinama

Siniša Sunara

Izuzmemo li Sarajevo, jedini inozemni transfer bio mu je u Maccabi iz Haife. Došao je kao zvijezda, a takav je tretman i imao, iako su tu počeli problemi s tetivama pa je samo igrao utakmice, bez treniranja. No, bio je omiljen u klubu i mogao je ostati da nije došao poziv iz Dinama.

- Nisam tome mogao odoljeti, no već nakon 20 dana skužio sam što će biti i dan danas nije mi jasno zašto su me uopće dovodili kada mi šansu nisu htjeli dati. Mogao sam ja i ostati, uživati u abnormalnoj plaći, praktički na godišnjem odmoru, ali nisam takav tip. Ne žalim što sam raskinuo ugovor, jer sam dobio još par godina prvoligaškog nogometa. Ostao sam bez velike love, ali sam imao svoj mir, jer sam u Interu bio sretan i zadovoljan. Kada danas podvučem crtu i kada se sjetim svih igrača iz moje generacije koji nikada nisu zaigrali Prvu ligu, moram biti zadovoljan. Ruku na srce, imao sam neki mali talent, ali i veliku upornost i njuh za gol i zato sam isplivao među talentiranijima od sebe. Tko zna, da sam imao veću igračku karijeru, možda se ne bih ovako isprofilirao kao trener.

Kao i sve drugo, ni trenerski počeci nisu bili med i mlijeko. Iako je imao igračko ime i trenersku licencu, nije mogao do posla niti u jednom našem ozbiljnijem klubu. Tako je osvanuo u Maksimiru, gdje su ga na prvom treningu dočekala četvorica igrača, od kojih su dvojica odustala nakon 10 minuta trčanja u šumi. U 13 pripremnih utakmica, njih 12 izgubio je s tri ili više razlike. No, to ga je samo još više motiviralo. Na užas ljudi u klubu uveo je profesionalni režim, boravio je na stadionu 10 sati dnevno, uveo dva treninga na dan, individualni rad s mlađim igračima i na kraju su bili prvaci, a on najbolji igrač i strijelac lige. Bio je tamo trener, sportski direktor, voditelj škole, skupljao članarine, kupovao deterdžent..., ali sve ga je to veselilo. No, imao je samo tapšanja po ramenu.

Trenerski ga nitko nije, kako kaže, “fermao pet posto”, sve dok jedan njegov trening nije slučajno vidio glavni menadžer najboljeg moldavskog kluba Šerifa iz Tiraspolja. Bio je u društvu nogometnog menadžera Adriana Aliaja i vidio da neki amaterski klub, na jednoj livadi radi kao da su profesionalci, trener viče, namješta igrače... I pozvali su ga u Mol­daviju na mjesec i pol dana da malo educira njihove trenere. U početku je bilo svega. Oni govore samo ruski, on engleski i njemački. Trčao je za djecom, okretao ih, namještao, bilo je i suza, a onda su osvojili jedan jaki turnir i dobio je ugovor te B momčad sve dok s njom nije svladao prvu momčad. Vlasnik kluba Viktor Gušan, rekao mu je: “Vidim, ti si neki bahat tip. Evo ti prva momčad na dva tjedna”. I tako je dva po dva tjedna došlo do godinu dana. Sjećamo se da je sa Šerifom gostovao i na Kantridi protiv Rijeke, a ti su susreti otišli na stranu našeg kluba. No, uslijedio je rastanak s Moldavijom.

U Osijek je došao kao potpuno iznenađenje. Nismo ga čak ni prepoznali dok se uspinjao stepenicama u press salu na svoje predstavljanje. Netom prije momčad je “pogubljena” na Rujevici sa 5-0, što je značilo odlazak Dražena Beseka i bilo je upitno hoće li itko pristati trenirati momčad u klubu kojemu prijeti gašenje. Svi su ga odgovarali od tog posla, ali “jugovac” je ostao dosljedan sebi.

Ubrzo je postalo još gore nego prije njegova dolaska, jer je Kohorta oglasila bojkot, a na ionako polupraznom stadionu koji je pohodilo 300-400 najvećih mazohista s “bijelo-plavom krvi”, među koje spada i obitelj autora ovog teksta, bila je komorna atmosfera. Nije se imalo više što dogoditi da bude gore nego što je bilo. Igrači nisu imali “prebijene banke”, a u gradu se nisu ni pojavljivali. Zekić je tada imao jedan emotivan istup koji je izazvao brojne reakcije, no dao je do znanja igračima da stoji iza njih. I to je ubrzo počelo davati rezultat, a Osijek je odjednom postao momčad s glavom i repom, s modelom igre po najsuvremenijim standardima iako igrački nije imao tu kvalitetu. Igrači su vjerovali treneru i on njima, i završnica te jeseni bila je na ponos svim navijačima.

Vrhunac karijere

A, onda su u zimu došli Lörinc Meszaros i Ivan Meštrović, kupili klub, doveli Aljošu Vojnovića i Josipa Kneževića kao simbole novog Osijeka i ostavili Zekića na klupi. Počela je moderna osječka nogometna secesija koja ovih dana doživljava svoj vrhunac. Iza Zekića i njegove momčadi je deset možda i najvećih dana u njihovim karijerama. Dva puta su svladali PSV, jednom Rijeku, odigrali neodlučeno s Dinamom. Prethodno je pao i Luzern. Gol razlika 7-3, znači čvrsta obrana i nezgodan, opasan napad. Shodno tome, pala su i velika nogometna imena. Doduše, Markus Babbel i Phillip Cocu još uvijek su veća igračka nego trenerska imena, ali svakako je bio gušt pobijediti ih, kao i napokon Matjaža Keka, nakon devet utakmica u kojima Zekić protiv njega nije znao za pobjedu.

- Babbel i Cocu s Kekom ne mogu u istu rečenicu. Kek je jedan od najboljih trenera u Europi. Ovu dvojicu uopće nisam doživio kao trenerske veličine.

Danas je došao u fazu da prvenstveno razmišlja o svojoj momčadi, jer kada su oni mobilizirani na 200 posto, taktički i psihički posloženi na terenu, Zekić se ne boji nikoga. Važno je i što ima maksimalnu podršku vlasnika. Predsjednik Meštrović nekoliko je puta izjavio da će Zekić biti Osijekov Alex Ferguson, a to ne treba dodatno pojašnjavati. Doduše, na kraju prošle sezone razmišljao je odlasku, pomalo frustriran nepovjerenjem koje je osjećao od dijela navijača. Njegove odluke su se preispitivale, i nije da za to nije bilo razloga, ali on smatra da ih široj javnosti ne treba dodatno pojašnjavati. I to je Zekić. Za neke bahat, ponekad zajedljiv, često duhovit, ali spreman i na šalu na svoj račun.

- Imam svoju viziju i svoj put. Moji igrači sa mnom znaju na čemu su. Svima sam rekao kakav im je trenutni status i što od njih očekujem, a taj status se može vrlo brzo promijeniti, što prvenstveno ovisi o njima. Kako će to tko prihvatiti stvar je individualnih osobina. Osjećam povjerenje uprave i na tome mogu biti samo zahvalan, no i predsjednik Meštrović i ja znamo da će me ovdje držati samo rezultati. No, podrška predsjednika puno znači, a osobito je važna spoznaja da me neće šutnuti kada bude prvi problem. Ne znam hoću li ikada više imati ovakvu slobodu i stvarno se ugodno osjećam.

Zato je svojevremeno rekao i da je Osijek jedini naš prvoligaš koji će ikada trenirati. Prošle je sezone odbio bogate ponude dvaju turskih prvoligaša, jer smatra da Osijek zavređuje poštovanje i da nikome ne smije biti prolazna destinacija za dizanje rejtinga.

Obožava način rada Jürgena Kloppa i htio bi da navijači s Osijekovih utakmica odlaze s pozitivnom glavoboljom “od trke, presinga, transformacija, reposjeda, izvlačenja iz gustoće, da se brzo djeluje s loptom i bez lopte...”, a nas je zanimalo i kako bi trener Zekić mogao raditi s igračem Zekićem.

- Mislim da je takav igrač u karakternom smislu potreban svakoj momčadi. Nijednom treneru sa mnom nije bio lako, jer sam iznosio stavove, ali nisam bio bezobrazan i svaki je znao da će od mene na utakmici dobiti 200 posto. Da, volio bih imati takvog igrača.

Europski Osijek

No, može biti zadovoljan i s kadrom kakav sad ima. Od kapetana Borne Barišića koji je izrastao u lidera momčadi, preko Muzafera Ejupija kojega, poput Josea Mourinha, često u utakmici pretvara u Eto’oa, i novog ljubimca publike fantastičnog Petra Bočkaja odnosno sjajnog, ali sada malo usnulog Dmitra Lope, do u kontinuitetu najboljeg Osijekovog igrača u posljednjih 10-ak mjeseci Mileta Škorića, ili ultimativnog heroja navijača Aljoše Vojnovića, koji sigurno nije zadovoljan trenutnim statusom, ali radi i ne predaje se, pa je protiv Dinama bio jedan od ključnih igrača. Sve je to snaga s kojom Zekić ide u dva ključna dvoboja ove sezone protiv Austrije Beč i još jednog velikog igrača, a danas trenera Thorstena Finka. Osijek je pred vratima raja i namjerava ih otključati.

- Učinit ćemo sve da prođemo, ali što god da se dogodi, meni ovo više nitko ne može oduzeti. Normalno je da nakon izbacivanja PSV-a navijači misle kako je samo nebo granica, ali Austrija je ozbiljna momčad, jedan od najvećih tamošnjih klubova, imaju trenera Nijemca... Puno je tu zamki. Moramo biti pametni i ponizni, ali s velikom dozom samopouzdanja, da znamo u svakom trenutku utakmice što nam je činiti, i kada se branimo i kada napadamo. Treba i sreće. Ne treba se toga bojati, nego živjeti za to. Od 200 ljudi došli smo do 15.000. Moramo respektirati sami sebe i dati sve od sebe za sve ove ljude, za cijeli grad i regiju, za hrvatski nogomet.

Plasman u Europsku ligu bio bi senzacionalan uspjeh, najveće iznenađenje ovosezonskih europskih natjecanja. No, on donosi i zamke koje se mogu negativno reflektirati na HNL, ali Zekić ni od toga ne bježi.

- Neka ih samo donese. Bit će nam puno lakše, jer ćemo znati kako koncipirati stvari za Europu, a kako za HNL. Koji je cilj u HNL-u? To je dobro pitanje, na koje ću odgovoriti nakon Austrije. Ali, načelno, to je svakako novi izlazak u Europu.

Koja je postala Osijekova stvarnost. Vidi se to i po skoku vrijednosti igrača na tržištu, po interesu za dojučerašnjeg drugoligaša Matea Baraća i kapetana Barišića... jer kako kaže Kohorta: “Europo, pazi se, Osječani dolaze!”