SKROMNI ZAŠTITAR NEOTKRIVENA JE TRKAČKA ZVIJEZDA U 27 godina pretrčao punih 220.000 km i ne planira prestati: 'Ovo je kao besplatna najskuplja droga'

Trče u nas, takav je trend, pogotovo zadnjih godina, ljudi na sve strane, iz nužde ili gušta. Ne bi li pobjegli od stresa, bili mršaviji, osjećali se mlađima, mirnijima, ispunjenijima... što već koga da goni.

Tome, kako se jednostavno predstavlja Tomislav Krajinović dok mi stišće ruku toliko snažno da mi grimasa nelagode nehotice preleti licem, trči svaki dan. Iz gušta, a i iz potrebe, jer nakon 27 godina i 220.000 kilometara, kako kaže, “trčati maraton znači najskuplju drogu uzimati besplatno”. Nanizao je 98 maratona i 380 polumaratona…

Bijeg od rata

Bile su to 1990-e, Tome pred 30., rat, depresija, bratić nestao u Vukovaru, priča kako je spontano krenuo trčati: “Morao sam se nekako opustiti, izaći iz tog crnila, bolje se osjećati, živjeti zdravo”.

Mjesečno pretrči kakvih 400, 500 km, svaki dan 15-ak, nedjeljom, ako nije utrka, prijeđe 35 do 40, subota je dan odmora, lagano prevali tek 6 ili 7. Trening mu preko tjedna obično traje oko sat i pol, nedjeljom često i preko puna tri sata.

“Nema dana bez trčanja, dva dana bez trčanja bila bi mi cijela vječnost. Dogodi se nekad takvo što, neke okolnosti da me odvuku od treninga, teško mi to padne, navikao sam na tu vrstu dopamina i ovisnosti.”

Znam desetke maratonaca. Različiti, kakvi već jesu, no svi su ti ljudi - vrlo fokusirani. Nisam nikad puno razmišljala o njihovim psiho-profilima, konačno i taj uzorak je mali.

Ali, nije puno maratonaca među umjetnicima. A Tome o trčanju priča u prispodobama, niže metafore, pjesnički je tip, metafizičar i maštar, posljednjih 10 godina zaštitar je u Zagrebačkom holdingu, nesvršeni student zagrebačkog PMF-a, kemije i fizike, čovjek s diplomom teologa, oženjen profesoricom indologije i fizike, otac uskoro doktorice lingvistike, “kći”, ponosno dometne, “izučava domorodačke jezike Novog Zelanda”.

U kućnoj biblioteci Krajinovića više je od 5000 knjiga.

“Dok trčim, često se dogodi da ne razmišljam ni o čemu, trčanje može biti meditacija, zanima me potencijal te praznine, što sve u toj praznini može biti.

Nepotrošena energija ide u depresiju, a potrošena rađa novu i stvari pozitivno vrti dalje. Ništa mi u životu ne može zamijeniti trčanje, to je ekstaza kakve nema ni u seksu. Bacha, ako ga ne razumijete, ne možete voljeti. Maraton je Bach jer, ako ga ne razumijete, vidite u njemu samo muku.“

Papa navijač

Niže anegdote s istrčanih kilometara maratona.

“Rim, 2010. Ratzinger, Benedikt XVI., maše s papinskog prozora u Vatikanu, navijači, većinom Talijani, bučno navijaju.

Trkač iz Gornje Stubice, Željko Lukina, odjeven u žuti dres pa ga okupljeno mnoštvo bodri glasnim ‘Espagna!’, a on u trku digne ruke i vikne: ‘Ma ljudi, kakva España, ja sam Zagorec!’ Papa i dalje maše...”, zgodi se smije Krajinović.

Najljepši trenutak u tih istrčanih 220.000 km? “U meni se prelomilo 1992., 1993., trčao sam dva maratona na kojima sam se jako mučio.

I tad sam shvatio da treninzima ulazim u dublju sferu rušenja granica.

Najveća spoznaja na maratonu je da čovjeku nema granica - ni duhovnih, ni tjelesnih ni intelektualnih, mi smo ti koji si postavljamo granice.”

Nikad ozlijeđen

Uz respekt prema kilometrima i rezultatima, ono što mi iz trkačke perspektive kod Krajinovića izaziva ponajveću nevjericu jest - da taj čovjek nikada nije imao ozljedu. Gledam ga upitno, ne shvaćajući kako mu je to sve ove godine pošlo za rukom, čekam čuti taj moćan recept.

“Tako me jedan doktor trkač pitao što da radi, muči se s ozljedama. Šef je kirurgije, ali bez veze je studirao, gubio vrijeme na medicini, kad sam sebe ne zna kontrolirati.

Ne udaram o tlo, već surađujem s tlom, nježno kradem prostor šaptom, kao mačak; drugo, pazim na tehniku trčanja, treće, pazim da pametno doziram napore.

Jer, ako tijelu ne daš odmora, tijelo si samo uzme odmor kroz ozljedu, nametne ti da ne možeš trčati”, objašnjava mi Tome Krajinović.

Najbolji rezultat ostvario je u Firenzi 2004., kaže to je njegova “mitska utrka”, išao je 2:57:00, a najemotivnija utrka bila je ona koju je trčao u čast na Ovčari pogubljenog bratića, Ivana Krajinovića.

Ako bude prilike, volio bi trčati poznati bostonski maraton. Norma mu nije problem, danas tih 42 km 195 m istrči za 3:25 do 3:27, a za njegovih 55 godina to je vrlo solidan rezultat.