DNEVNIK IZ TANZANIJE

Spašavali smo djecu u afričkom sirotištu. Nurudinija su oteli mami i pustili da umre. Sad ima krov nad glavom

Sud će odlučiti kojoj će od žena pripasti dječak, utjecajnijoj otimačici ili siromašnoj majci. Ali on će dotad barem imati krov nad glavom i hranu

I dok bi većina mladih u dvadesetima odmor provela tulumareći s ekipom, Zagrepčanka Mejrema Lujinović (25) i Šibenčanin Lorenzo Ujević (27) upravo su dva mjeseca proveli u Tanzaniji, volontirajući u sirotištu sv. Ante u Songei.

“Afrika nas je zauvijek promijenila. Al’ teško je to opisati riječima, to morate proživjeti”, uvjeravaju nas Lorenzo i Mejrema, koji su s velikom tugom tijekom prošlog vikenda napustili sirotište.

Život na ulici

U Songei i široj regiji Ruvumi velik broj siročadi općenito je značajan problem, previše je djece koja su bez mogućnosti za školovanje često osuđena na život na ulici. - Neki dan smo ispred sirotišta našli malu bebu. Mama ga je ostavila pred vratima našeg centra. Dječak je neutješno plakao, nasilno odvojen od svoje majke i nitko ga nije mogao smiriti. Pa sam i ja probala, iako nemam toliko iskustva k’o vješte djelatnice tamošnjeg centra. I dok me gledao svojim velikim uplakanim okicama, ja sam mu se smiješila i dječak je razvukao osmijeh na licu.

Bila sam tako ponosna - priča nam 25-godišnja Mejrema o svom prvom kontaktu s nesretnim Tanzanijcem. Maleni Nurudini, ispričala nam je kasnije, ima dvije mame. Jednu pravu, biološku, i drugu, koja ga je ukrala. Baš tako, ukrala… Ta druga žena, naime, sama nije mogla imati djece, pa je, da bi umirila nezadovoljnog muža, uzela tuđe dijete.

Mejrema Lujinović (25) iz Zagreba i Lorenzo Ujević (27) iz Šibenika s malim Nurudinijem u sirotištu Sv. Ante

Ne odustaje

Srećom, Nurudinijeva prava mama nije odustala od svog sina, iako pripada najsiromašnijem dijelu tanzanijske populacije kojemu je teško ostvariti ikakva prava. Sada dvije žene oko njega vode sudski spor. No, neizvjesno je kome će na kraju dječak pripasti jer je žena koja ga je otela utjecajnija… a to bi nažalost moglo biti presudno, prepričava nam aunty Mema, kako je zovu tamošnja djeca. Za to vrijeme, a možda i dulje, dječak će živjeti u sirotištu.

I moglo bi se reći da mali Nurudini s takvom zlom sudbinom zapravo ima dobru karmu. Jer, u sirotištu će imati Memu, imat će Lorenza i ostale volontere koji će mu pokušati izmamiti osmijeh na lice, a imat će i tri obroka dnevno i krevet za spavanje, odnosno luksuz koji većina djece u Tanzaniji nema.

- Vrijeme ovdje kao da je odavno stalo, pa u brojnim selima lokalno stanovništvo i dalje živi u jednako teškim uvjetima kao i prije stotinjak godina. Struje nema, do vode se svakodnevno pješači i po nekoliko kilometara, svakodnevno se jede tek “ugali”, što je zapravo kaša od vode i brašna, a nerijetko sam po selima znao vidjeti da djeca u improviziranim kućama spavaju na podu, zajedno s kokoškama i mačkama. Naježio bih se od tih prizora - priča nam Lorenzo, koji je neki dan sa svojim miljenikom iz sirotišta, šestogodišnjim Jacksonom, slavio njegovu diplomu, odnosno prelazak iz vrtićke u školsku dob.

- Jacksonu je otac poginuo u prometnoj nesreći, majka se prostituirala i dobila sidu te se više o njemu nije mogla brinuti. Tako da sam ja imao tu čast ispratiti ga u njegov novi životni period. Baš poput oca, kojeg je nažalost izgubio. Posebno je to iskustvo bilo - priča nam Šibenčanin, kojemu će, kaže, nedostajati djeca i sve što je tamo s njima radio. A volonteri koji dođu u Afriku preko udruge Kolajna ljubavi uglavnom pomažu oko svakodnevnih poslova. Tako je i Lorenzo radio sve: od pranja suđa do sitnih popravaka u sirotištu kao što je krpanje mreže za komarce ili zamjena stolnjaka u blagovaonici, a najviše ga je veselila igra i druženje s djecom, kojima bi pomagao u pisanju zadaće ili otišao na trčanje sa starijim dječacima.

Dok je Lorenzo nastavio svoje putovanje po Africi, Mema se prepuna dojmova vratila u Zagreb. No, bio je to jedan dugačak i neizvjestan put. Od Songea do prve zračne luke u Dar Es Salaamu čekalo ju je 1000 km drndanja autobusom; vozila se čak 18 sati.

Kriminal i sida

- Ovdje vlada velika neimaština, i činjenica je da ima mnogo kriminala, prostitucije, side... Ali ljudi su generalno jako prijazni, skromni i zahvalni i zbilja gdje god se okreneš njihove se oči smiju. U Tanzaniji se živi sa 300 kuna mjesečno, kućanstva nemaju struje, tek solarne ploče koje im osiguravaju malo svjetla u kući. U školama je također jako loše stanje, djeca doslovce pišu po zidovima, koji im služe kao ploča, a u školu najčešće ne dolaze zbog znanja već zato da bi imala siguran obrok. Često sam viđala petogodišnjake koji s roditeljima prodaju na tržnici od 7 ujutro do 7 navečer.

Ovdje je normalno da trogodišnjak pere suđe, i to za cijelu obitelj. Ako je uopće imaju. Jedan od mojih malih prijatelja Thelaki (6) ostao je bez roditelja, živi s djedom, bratom i sestrom, a mene zove svojom mamom. Kad me primi za ruku i kad osjetim tu njegovu ljubav, mogla bih zaplakati. Provela sam ovdje dva mjeseca i učila sam ih matematici, ali voljela bih da sam mogla napraviti puno više - priča skromno Mejrema. i dodaje: Kada smo dolazili ovdje nekako smo imali osjećaj da su oni zakinuti, no bez obzira na svoje veliko siromaštvo sretniji su i zahvalniji nego mi.

Volonteri pozivaju sugrađane da se uključe u projekt kumstva preko udruge Kolajna ljubavi, kojim doniraju školarinu za jedno dijete i tako mijenjaju sudbinu barem jedne afričke duše.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. studeni 2024 03:24