BORBA ZA NORMALAN ŽIVOT

'SUPRUGA ZBOG TUMORA NIJE NI ZNALA DA JE RODILA!' Dino Ljutić otkriva kako izgleda život njegove obitelji nakon borbe s teškom bolesti

 

“Ja, Dino, uzimam tebe, Ana Mari, za svoju suprugu i obećavam ti vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti i da ću te ljubiti i poštovati u sve dane života svoga.”

Dok izgovara ove riječi, Dino Ljutić ne čuje ni ne vidi svećenika, niti druge ljude u crkvi. Gleda samo u plave oči svoje supruge. Ovo je dan, misli, kad sam dobio život koji sam uvijek priželjkivao. Bit ćemo zauvijek dok nas smrt ne rastavi.

Zvuk budilice naglo ga vraća u stvarnost, zadrijemao je samo na kratko. Tri su godine prošle od vjenčanja, ali ono je Dini stalno u mislima.

Cijelu noć proveo je dežurajući pokraj dječje sobe. Marko i Matias imaju temperaturu 40, već drugi dan. Na umor nema pravo.

Gasi budilicu. Ona i dalje spava, nije se ni osvrnula na zvuk. Nije ni čula kada su djeca plakala, antiepileptici su prejaki. Polako ustaje i sprema se za posao. Još navečer je pripremio odjeću i doručak za dječake. I njezine lijekove.

Šest prije spavanja. Devet ujutro. Prije je bilo još i više.

Međutim, važno je samo da se ona bolje osjeća. Pripremio je za sve dolazak bake i djeda i vrijeme je da ode na posao. Baca još jedan pogled na dečke. I na nju. Mediji je zovu “Hrabra mama”.

Agresivan karcinom

Zagrepčanka Ana Mari Ljutić žena je koja je prije dvije godine vratila Hrvatima vjeru u to da čuda postoje. U sedmom mjesecu trudnoće dijagnosticiran joj je agresivan karcinom dojke koji se već tada proširio po cijelom tijelu. Liječnici su rekli da mora hitno na porod, kako bi spasili dijete. Prve prognoze bile su da neće preživjeti. Ni dijete, ni ona. Ipak, Ana Mari odlučila je drugačije. Preživjeli su i danas, 20 mjeseci poslije, i dalje su ovdje.

Matias je zdrav, a ona... ona se i dalje bori.

Dino je uz nju cijelo vrijeme. Njegov život je u potpunosti podređen njima. Radi pola radnog vremena, a ostatak dana je kod kuće s obitelji te istražuje nove načine kako bi pomogao ženi.

Ovo je priča o njemu. O čovjeku koji je čekao ispred vrata operacijske sale, koji nema pravo žaliti se na svoje probleme, muškarcu čija najveća ljubav živi u sjećanju, a ne u stvarnosti.

Posjetili smo ga jučer, nakon posla u Radničkoj ulici, gdje radi kao kuhar za jednu tvrtku. Izgleda umorno. Uz blagi smiješak, on to negira.

- Ne primjećujem više fizički umor. Čak ni bol. Prije dvije godine boljela me kralježnica i koljeno mi je bilo izvrnuto, trebao sam čak na operaciju, no nakon svega što se dogodilo bol je nestala. Uostalom, moja je bol nikakva u usporedbi s njezinom - kaže Dino.

Šećemo prema kafiću i on nas uvodi u svoj život. Djeca imaju povišenu temperaturu već dva dana, ali inače su zdravi. Marko je potpuno normalan trogodišnjak koji traži mnogo pažnje, a Matias ide redovito na vježbe u Specijalnu bolnicu za zaštitu djece s neurorazvojnim i motoričkim smetnjama na Goljaku.

Odlično napreduje, unatoč teškom i prijevremenom rođenju.

Što se tiče Ana Mari, ona se također osjeća bolje. Nedavno su joj smanjili dozu lijekova, a pojedini dodaci prehrani iz SAD-a pomogli su joj da vrati dio izgubljene snage i pamćenja. Pitali smo ga kako je on, no on nije odgovorio, nego je nastavio o svojoj ženi.

- Tko god je sada vidi, kaže da izgleda odlično. Čak više i ne trošimo toliko na lijekove. Prije smo svaki mjesec izdvajali oko 12.000 kuna, sada smo pali na 7000. Bolje joj je, ali i dalje je dalek put pred nama - iskren kaže Dino te dodaje kako uspijevaju skupiti novac za lijekove. Velika pomoć su donacije.

Dino, Ana Mari i njihovi sinovi snimljeni nedavno, nakon što se majka počela oporavljati od teškog poroda. Snimila ih je Ivana Jančiković iz Davita Klik Studija

Povratak u prošlost

Sjedamo u kafić i nastavljamo s razgovorom, no ovoga puta vraćamo se u prošlost. On kreće pričati o trenutku kada su doznali za bolest, kako su im na Hitnoj uporno govorili da je riječ o išijasu i kako je u jednom trenutku gotovo ostao bez žene i djeteta. Prekidam ga i molim da ode još više u prošlost - na dan kada su se upoznali. Ostao je malo iznenađen pitanjem, ali uz blagi osmijeh vraća se u vrijeme kada je sve bilo jednostavno.

Bilo je to prije 13 godina. Ona je radila kao prodavačica u jednom trgovačkom lancu, a on kao kuhar. Gotovo svaki dan je dolazila k njemu na ručak. Ispočetka su to bili samo kratki razgovori. O poslu, vremenu, danu. Kako je vrijeme odmicalo, tako su razgovori postali dulji, zabavniji, intimniji. Sve dok on nije skupio hrabrost i pozvao je na spoj.

- Kasnije me pitala zašto mi je tako dugo trebalo da je pozovem van - smije se.

Pitam što ga je privuklo na njoj, a on bez razmišljanja odgovara.

- Oči. Ima tako duboke, plave oči u kojima se lako izgubiš. Zapravo, mislim da sam se čak prvo zaljubio u oči pa onda u nju - kaže Dino.

Isprva su bili podstanari, ali su se kasnije preselili u potkrovlje kuće njezinih roditelja.

Prije 4 godine su se vjenčali kod matičara, a kada se rodio prvi sin Marko, godinu kasnije, odmah su uz krštenje obavili i crkveno vjenčanje. Sve je bilo spremno za najljepšu godinu u njihovu životu.

- Ona je uzela porodiljni pa je ostala kod kuće s Markom, dok sam ja radio. Njih dvoje bili su kao prst i nokat. Kamo ona, tamo i on. Ponekad sam ga morao držati iznad tuša kako bi se on uvjerio da mama nije nikamo pobjegla, nego da se samo tušira. Da, bilo je to prekrasno razdoblje. Došao bih doma, oni bi me dočekali, bio je to život koji sam oduvijek zamišljao - prisjeća se Dino i kreće s drugim dijelom priče. O tome kako im se život zauvijek promijenio.

Odlučili su imati još jedno dijete. Ana Mari je isprva bila protiv. Ona je jedinica i bojala se da se nešto ne bi zakompliciralo zbog njezine starije dobi (imala je tada 36). Dino je imao sestru i mislio je da bi djetetu bilo ljepše ako bi imao brata ili sestru. Dogovorili su se da će zato odmah pokušati ponovno, kako ne bi bila prevelika razlika između njih. Uspjeli su. Ana Mari je zatrudnjela. I tumor u njoj počeo je rasti.

- Ana Mari ima najagresivniji oblik karcinoma dojke, koji se hrani hormonima. Kako su njoj tijekom trudnoće divljali, tako je on naglo napredovao - priča.

Uslijedila je agonija koju je Dino ispričao već stotinu puta. Žalila se na bolove u leđima, ali su joj na Hitnoj rekli da se radi o išijasu. Trpjela je, iako joj je tumor već počeo jesti kralješke. Počela je nositi štake kako bi mogla hodati. Liječnici na Hitnoj i dalje nisu htjeli napraviti magnetsku rezonancu, zbog straha za dijete. Nije se žalila. Važno je bilo samo da je dijete dobro. Prvi kralježak već je bio pojeden.

U očaju su otišli kiropraktičaru koji im je rekao da to nije išijas. Još jednom su otišli na Hitnu u KBC Zagreb. Bili su bezobrazni, tražili su da je se pregleda. Napokon su ih poslušali. Istina je izašla na vidjelo. Tri mjeseca prekasno. Tri kralješka prekasno. Bojali su se da je tumor stigao do mozga. Odveli su je na hitni porod. Ako ne mogu spasiti nju, barem da spase dijete.

- Dežurni kirurg rekao mi je da joj ostaje tri do pet dana - tiho će Dino i vraća se u tu noć.

Život u raspadu

Imao je stotinu pitanja, ali ni jedno nije izustio. Samo je kimao glavom, nemoćan da išta napravi. Odveli su je u operacijsku salu, a on je ostao sam u hodniku. Samo dan prije sve je bilo normalno. Sada mu se cijeli svijet raspada. Pokraj njega je prošao kirurg s Petrove. Zastao je i pružio mu ruku.

“Idem pokušati spasiti vaše dijete”, rekao je, no Dino nije ništa odgovorio. Stajali su jedan pokraj drugoga, sve dok kirurg nije otišao i ostavio ga samog da čeka.

“Hoće li stvarno umrijeti”, pitao se svake minute.

I onda, vidio je inkubator s djetetom. Zaletio se i sestre su mu rekle da se zove Matias. Ana Mari im je rekla to ime. Plakao je. Dijete je preživjelo. Sada je na njoj red.

Trčao je na drugi kraj bolnice kako bi vidio svoju suprugu. Rekli su mu da se pripremi za najgore.

- Ona je ležala sa šest infuzija, na respiratoru i sa sondom na ustima. A samo jučer je bilo sve u redu - kaže Dino.

Poljubio ju je u nadi da će se probuditi i reći da je sve u redu. Nije. Ostala je u komi deset dana, no uz veliki trud svih liječnika s Rebra naposljetku se probudila. Na kraju je i ona preživjela. Uslijedio je oporavak i liječenje pod budnim okom liječnice Paule Podolski, stručnjakinje za tumor dojke, koje je bilo uveliko otežano zbog čestih epileptičnih napadaja. Nakon serije napada kada je bila u epi statusu ujedno joj je trajno oštećen mozak. Ipak, ona se i dalje borila.

Opet kod kuće

Nakon četiri mjeseca u bolnici Ana Mari napokon je 1. lipnja došla kući. Tada je prvi put vidjela svojeg sina Matiasa, kojeg je spasila. Bilo je vrijeme za novi početak u kojem ključnu ulogu ima Dino. Naime, zbog trajnih oštećenja mozga Ana Mari zaboravila je pisati, voziti, pa i normalno govoriti. Morala je sve ispočetka učiti, a glavni oslonac joj je upravo njezin muž. S druge strane, tu je dvoje male djece koji traže mnogo pažnje i njege. U pomoć svakodnevno uskaču baka i djed, no djeca žele oca i majku. Nažalost, više oca nego majku.

- Kako je dugo bila u bolnici, Marko kao da je zaboravio na nju. Nestala je ona povezanost koju su imali - tužan je Dino, ali dodaje da stvari idu prema boljem.

Ana Mari počela je samostalno obavljati neke poslove po kući. Može oprati suđe, skuhati kavu, usisati i sve bolje razumije okolinu oko sebe. Djeca je isto tako vraćaju u život. Stvari, za sada, izgledaju dobro.

Ostaju još samo dva neodgovorena pitanja koja se uporno izbjegavaju. Prvo je pitanje vremena.

- Njezino stanje ne može se izliječiti, samo ublažiti. Spajamo klasičnu i alternativnu medicinu kako bi imala što više vremena. Liječnica nam ne želi dati nikakve prognoze, a mi je ni ne tražimo. Prestali smo planirati, živimo iz dana u dan. Uostalom, bilo je slučajeva kada su metastaze misteriozno nestale i kada su ljudi ozdravili. A ona je dokaz da čuda postoje - kaže.

I pitanje koje je postavljeno na početku, ali je ostalo neodgovoreno do kraja. Kako se on osjeća?

- Ne smijem se žaliti. Nemam to pravo - kaže.

Zašuti na tren pa nastavi:

- Teško je, ovo nije život koji sam planirao. I Ana nije ista. Tijelo je tu, ali kao da ona nije ista osoba. Prije je ona meni bila potpora, a sada je ne mogu maltretirati sa svojim problemima. Bojim se da moja Ana živi samo u mojem sjećanju - zastaje i gleda u stranu.

Smiješak.

- No plave oči su i dalje ostale njezin zaštitni znak, kao i osmijeh, pozitiva s kojom pristupa životu. I sve dok se ona bori, ja nikada neću odustati - kaže Dino.

Svi oni koji Dini žele pomoći mogu poslati novčanu pomoć za obitelj Ljutić na račun: IBAN HR 9423400093112557332 u Privrednoj banci Zagreb na ime Dino Ljutić.

SWIFT za uplate iz inozemstva je PBZGHR2X

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 00:12