- Dosta je ljudi u ugostiteljstvu u Dublinu ostalo bez posla. Do pandemije koronavirusa i zatvaranja radio sam kao barmen u hotelu, dok nam lani, 20. ožujka, nisu rekli da se sve zatvara.
Kao i ostali koji su ostali bez posla, primao sam državni poticaj od 350 eura tjedno. Posljednjih pet mjeseci radio sam u "Lidlu" i bio sam odlično plaćen, ali bilo je i prilično naporno. No, nije to presudilo mojem povratku kući, nego činjenica što to nije bio posao u mojoj struci.
Zato sam se vratio u Hrvatsku, želim pokušati ovdje raditi nešto za što sam se obrazovao u Americi - rekao je za Slobodnu Dalmaciju Splićanin Ivan B. (27), koji se nakon godinu i pol dana života u Dublinu 1. ožujka odlučio vratiti u rodni Split i u domovini potražiti posao u turizmu.
Ne strahuje od ljeta
Ivan je, naime, s diplomom turističko-hotelskog menadžmenta stečenom u Americi, gdje je uz studij i radio, kraće vrijeme boravio u Švicarskoj, a potom se preselio u Irsku želeći steći iskustvo u struci, još više usavršiti engleski jezik, te ujedno podebljati životopis, koji bi mu se jednoga dana mogao isplatiti nakon povratka u Hrvatsku.
No, korona mu je poremetila planove i evo ga sada opet u Splitu. Doduše, s izvjesnom irskom ušteđevinom uz pomoć koje će prebroditi ovih nekoliko mjeseci do sezonskog posla. Optimističan je, ima pristojan CV i kontakt s bivšim, njime zadovoljnim sezonskim poslodavcem, pa ne strahuje od ljeta u Hrvatskoj.
Ivan se tako, silom prilika, a dijelom i zahvaljujući promišljanju o vlastitoj budućnosti, od zaposlenog stanovnika Dublina prometnuo u jednog od kandidata za sezonski posao u turizmu na Jadranu.
A takvi i njemu slični su se, između ostalih, odazvali nedavno okončanom Sajmu poslova u turizmu i sezoni - Sezonac.hr, na kojemu su mahom hotelske kuće i trgovački lanci nudili poslovi u četiri kategorije: "Recepcija, domaćinstvo i administracija", "Hrana&piće, spa, animacija i zabava", "Održavanja, sigurnost i proizvodnja", te "Prodaja, skladištenje i logistika".
Najposjećenija kategorija na tom je virtualnom sajmu bila "Recepcija, domaćinstvo, administracija". Posjetilo ga je više od 75.000 tražitelja posla, dakako, uglavnom iz Hrvatske, a ostvareno je oko 13.000 prijava na oglašena radna mjesta u odnosu na njih oko 8500 lani.
- Sajam je ponovno, baš kao i prijašnjih godina, izazvao velik interes i među posloprimcima iz drugih zemalja, posebice iz zemalja regije. Posjećivali su ga tražitelji posla iz čak osamdesetak zemalja. Najveći interes već tradicionalno dolazi iz Bosne i Hercegovine, zatim Makedonije te Srbije. Značajan broj prijava stigao je i iz Njemačke, Irske te Austrije, što je, vjerujemo, naznaka želje za povratkom dijela ljudi koji su napustili Hrvatsku kako bi negdje vani potražili sreću - potvrđuju zanimanje sunarodnjaka s inozemnim adresama za sezonske poslove na Jadranu i organizatori sajma Sezonac.hr iz tvrtke MojPosao.
Dodaju kako se na sajmu najviše tražilo konobare, kuhare, sobarice i prodavače. Kad je riječ o interesu posloprimaca za određena radna mjesta, u svim kategorijama zabilježen je rast u broju prijava na oglase, a najizraženiji je bio za radno mjesto prodavača.
No, Splićanin Ivan svakako ne želi biti prodavač. Da je htio raditi taj posao, mogao je ostati u Irskoj za puno bolju plaću od one za isto radno mjesto u Hrvatskoj. Jer je, zahvaljujući koroni, stekao i to iskustvo...
- U vrijeme pandemije u Dublinu se znatno smanjio broj poslova u ugostiteljstvu. Možda se dnevno vrti pet do deset oglasa, a prije ih je bilo i do 450 u mojoj struci, za razne poslove tipa hotelski marketing, recepcija, sobarice, menadžeri hotela... Doslovno nema ničega. Većinom se nude poslovi u skladištima, trgovinama, ljekarnama, na benzinskim pumpama... - govori mladi Splićanin.
U Dublin je, objašnjava, prvotno otišao s planom o stjecanju predznanja i iskustva u struci - u hotelskoj prodaji, marketingu, na recepciji... A onda se namjeravao vratiti u Hrvatsku.
- No, prvog dana kad sam stigao u Dublin, na prvom razgovoru, dobio sam posao barmena. Baš je bilo prelako... Mislio sam tražiti novi, ali bilo mi je blizu kuće i bila je dobra lova, pa se malo odužilo - smije se Ivan. Za taj je posao bio plaćen 10,50 eura po satu (riječ je o minimalnoj satnici u Irskoj), ali je u igri bila i neizbježna, a što je bitno, i neoporeziva - manča. Otprilike je, ne krije, do prvog zatvaranja u Irskoj zarađivao 2350 eura mjesečno.
Nakon življenja na potpori, lani je u srpnju ponovno otvoren hotel u kojemu je radio. Vratio se na posao, a onda je uslijedilo novo zatvaranje sredinom rujna. Bilo je ili ići kući ili potražiti drugi posao.
- I onda sam našao posao u "Lidlu", gdje sam se zadržao pet mjeseci. Satnica je bila 12,30 eura, jutro i prekovremeni 15,37 eura, nedjelja 18,55 eura, a 23,20 eura za prekovremene nedjeljom. To sam uvijek "gađao". Što se tiče financijskog dijela priče, stvarno sam bio super zadovoljan, iako ima ljudi koji u irskom "Lidlu" rade i za manju satnicu. Ali opet se može.
Ja, primjerice, nisam propuštao tu nedjelju i prekovremene. Pa samo za nju imao sam 200 eura na dan. Četiri nedjelje, 800 eura. Samo time bih platio sobu i režije. I nešto hrane - iznosi računicu Ivan. Irska se, apostrofira, što se tiče financijske strane priče, uistinu isplati.
- U prosincu sam primio plaću od 3100 eura (porez 20 posto), u siječnju 2900 eura i platio sam porez 10 posto. Naradio sam se kao konj, ali nikako se ne može reći da je to financijski bilo loše. Platiš sobu 600 eura, 100 eura režije, neka je hrana 400 eura. Može ti, po meni, ostati 1000 eura sa strane. Zatvorenih očiju. Ali to je, ponavljam, po mojoj mjeri stvari u životu - ističe mladi splitski povratnik iz Irske. Ipak, kad je sve dobro odvagnuo, zaključio je kako taj posao nije za njega.
- U četiri ujutro počinje slaganje polica, znači ustajanje je u tri i pol. Pomalo me boljela i glava. Nije baš da je najzdravije... Imate svojih šest, sedam paleta i morate ih završiti do osam, kad se trgovina otvara. Nakon toga idem na zalihe, frižider, blagajnu... Gdje treba. Stalno sam radio jutro, jer u jutarnju smjenu, kao, stavljaju dobre radnike. No, taj mi se posao nije sviđao. Odlučio sam se spakirati i poći kući - veli Ivan.
Čuo je za puno sličnih povratničkih priča, mahom naših ljudi koji su u Irskoj radili u ugostiteljstvu i ostalim djelatnostima koje su trenutno potpuno zatvorene. Naravno, ne misli pritom na Hrvate zaposlene u IT struci, zdravstvu, u domovima za stare...
Trenutno nije siguran bi li, kad se situacija s koronom smiri, opet krenuo put Irske.
- Nije mi se baš svidjelo vrijeme. Nisam se baš ni povezao s ljudima. Većina naših ljudi ide gore samo radi para, pa samo rade po cijele dane - onako na prvu obrazlaže. I bez obzira na svoje razloge povratka u Hrvatsku, ne želi odvraćati od nauma one koji su se tamo uputili ili već žive na smaragdnom otoku. Povratak je bio njegov izbor, piše Slobodna Dalmacija.