NOSTALGIJA

'Udvarali su nam se piloti zavodnici i holivudske zvijezde, ali putnika je bilo malo pa smo u Boeinge trpali vreće s pijeskom da se ne bi prevrnuli'

Irma Sinovčić bila je prisutna kada je prvi avion sletio u Split, a radila je i u duty free shopu: nekad (skroz lijevo) i danas (lijevo). Vjeročka Perišić, prva službena stjuardesa koja je radila u Zračnoj luci Split nekad (skroz desno) i danas (desno)
 CROPIX
 

Vjeročka Perišić gleda svoju staru fotografiju iz 1970. Mlada, zgodna stjuardesa stoji na ulazu u avion, dočekuje putnike sa splitskog aerodroma. Kosa u punđi, poslovna košulja i uska suknja do koljena.

“Kada sam zadnji put odjenula takvu suknju?”, zapita se Vjeročka i zaroni dublje u sjećanje. Prisjeća se udvaranja brojnih domaćih i stranih pilota. Njihovih uleta i neuspjelih pokušaja. Pa starih aviona Douglas DC-3, kako su samo bili mali sa svojih 26 sjedala. U sjećanju se vraća do Sinja i mjesta gdje je započeo njezin život u zračnoj luci.

Vjeročka sad ima 73 godine, a uniformu je objesila prije 47 godina. Nije dugo radila kao stjuardesa, samo pet godina, a kao jedina uspomena na to razdoblje ostala joj je crno-bijela fotografija iz 1970. Ipak, ona je prva službena stjuardesa koja je radila u Zračnoj luci Split i jedna od nezaobilaznih osoba iz vremena razvoja putničkog zrakoplovstva u Hrvatskoj.

- Na aerodromu u Sinju počela sam raditi 1965., kad sam imala 22 godine. Bio mi je to studentski posao, dizala sam se svako jutro u četiri kako bih stigla na posao. Tada zračna luka nije imala previše sadržaja, osim kućice za prodaju karata i pista za slijetanje te polijetanje aviona – prisjeća se.

Stjuardese su tada imale nešto drukčiji posao nego što je danas. Ona nije bila zračna, nego zemaljska stjuardesa, tako da nije polijetala s putnicima. Naime, u to vrijeme gotovo da nije bilo hrvatskih stjuardesa, nego su sve bile iz Beograda, tada sjedišta aviokompanije JAT. Ipak, radila je štošta drugo. Bila je zadužena za ukrcavanje prtljage i putnika u avion te je trebala balansirati težinu u zrakoplovu kako se ne bi previše naginjao na jednu stranu. Sama je obavljala check in i check out putnika, a predstavljala je i šalter za informacije.

Glumac Kirk Douglas snimljen ispred JAT-ovog aviona

Strah pilota

U vrijeme kad je radila u Sinju, počela je gradnja zračne luke u Splitu. Ona je bila određena da će se preseliti u Resnik te postati jedna od triju stjuardesa u novoj luci. Prije toga je morala završiti obuku, zbog čega su je poslali na edukaciju na aerodrom u Ljubljani i u Zagrebu. Tek tamo je vidjela kako funkcionira i živi prava zračna luka. Avioni koji mogu prevesti i po stotinu ljudi, strani piloti koji pokušavaju zavesti zgodne stjuardese te brojne domaće i holivudske zvijezde. Nešto što nikada prije nije vidjela u Sinju, ali će uskoro viđati u Splitu.

Ipak, ona nije bila jedina zaposlenica sinjskog aerodroma koja je otišla u Resnik. Irma Sinovčić također je postavila temelje splitske zračne luke, a bila je prisutna i kada je prvi avion sletio u Split.

- Bio je to Douglas DC 6 iz Adria Airwaysa koji je došao iz Beograda. Na pistu je sletio pomoću pomoćnih padobrana, jer su piloti bili u strahu da se ne bi nešto dogodilo na novoj pisti. Ipak, sve je dobro prošlo i njihov je dolazak označio početak splitskog aerodroma – kaže. Ona je ostala raditi na aerodromu gotovo 40 godina, kad je otišla u mirovinu kao komercijalni referent. Ipak, u svom radnom vijeku radila je puno više od toga.

- Prvo kao blagajnica, pa u duty free shopu, pa sam postala komercijalni referent. Ipak, kad je god trebalo negdje uskočiti, uskočila sam. Bila sam zemaljska stjuardesa, čistačica i beračica maslina. U to vrijeme se drukčije radilo na aerodromu. Može se reći da smo svi živjeli sa zračnom lukom...

Repovi škampa

Nije samo život na aerodromu bio drukčiji. Letenje avionom tada je bilo znak luksuza i iskustvo koje se godinama prepričavalo. I pravila su bila drukčija.

- U avionima je tada postojao catering. Uvijek se znalo koja hrana ide na koji let, a pravilo je bilo što je dulji let, to je i bolja hrana. Jednom prilikom smo u zračnoj luci brže-bolje tražili repove škampa jer je to bila tražena hrana na letu - kaže Irma Sinovčić te dodaje da su oni sami kasnije prali tanjure. U avionima je bilo dozvoljeno pušenje, a ispovijesti putnika iz tih vremena otkrivaju da stjuardese nisu bile baš najljubaznije.

Irma Sinovčić nije imala takva iskustva te da su zaposlenici zračne luke znali tražiti stjuardese da im u drugim nesocijalističkim zemljama kupe određene proizvode koji se tada u Jugoslaviji nisu mogli kupiti. I one su uvijek rado pristale.

Arsen Dedić pjeva u JAT-ovom zrakoplovu 1979. godine

Svi na masline

Ipak, neke se stvari nisu toliko promijenile. Vjeročka kaže da su joj se piloti i drugi putnici često udvarali iako je bila tek zemaljska stjuardesa. Postojali su i putnici redoviti gosti.

- Svaki petak bi u Split stiglo jako puno Talijana koji su dolazili kockati u obližnji kasino - kaže Vjeročka Perišić, a Irma Sinovčić napominje kako su često sa sobom znali povesti i “ugodno” društvo.

Resnik tada nije bio velik aerodrom. Do kraja 1966., kada su ga otvorili, imali su 22.461 putnika, a godinu poslije 105.274. Male su to brojke kad se usporede s današnjima, jer posljednjih nekoliko godina premašuju dva milijuna.

Ista situacija bila je i na drugim domaćim aerodromima i letovima. Recimo, događalo se da na redovnoj dnevnoj liniji Osijek - Zagreb u golemom Boeingu 737 bude samo nekoliko putnika. U tim su situacijama u avione ukrcavali vreće pijeska kako se ne bi prevrnuo. Ipak, tada je bilo puno više linija. Samo u domaćem prometu 1962. godine bilo je čak 47 domaćih linija JAT-a.

Resnik je imao posebnost koja se i danas prakticira. Svake godine svi zaposlenici zračne luke idu u berbu maslina oko zračne luke. U početku je to bio dio posla, a danas je to postala tradicija za sve sadašnje, ali i bivše zaposlenike.

- To nisu bili moji kolege s posla, oni su bili moja druga, zračna obitelj – kaže Irma Sinovčić.

Morale su biti neudane, mlađe od 25 godina i ispod 52 kilograma

Prve stjuardese bile su odreda medicinske sestre koje su angažirane kako bi se smanjio javni strah od vožnje zrakom. Boeing Air Transport (BAT) jedna je od prvih aviokompanija koja je zapošljavala stjuardese, a imala je veoma stroga pravila. Sve su morale biti medicinske sestre, neudane, mlađe od 25 godina i s najviše 52 kilograma, a ako bi se udebljale, udale, zatrudnjele ili navršile 32. godinu, dobile bi otkaz. Ipak, taj se posao smatrao privilegijom i časti. Plaća je bila veoma visoka za tadašnje standarde, a ujedno se dokidala predrasuda da žene trebaju biti samo kućanice te ih se čak, sa stjuardesama kao uzorom, poticalo da prvo putuju svijetom, a tek onda pronađu muža. (M.B.)

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 17:02