‘Ugrijemo vodu i kupamo se u lavoru, WC je izvan kuće. Moja Ljiljana (9) ima samo jednu želju‘

Žive same u kući staroj preko stotinu godina s primanjima od 300 eura mjesečno. Kupaju se u lavoru. Nemaju kupaonicu, niti vode u kući. I opet - kažu, ništa to nije. Ima i gorih sudbina. Ono što svakako imaju na pretek jest ljubav.

Priču o majki i kćerki koje žive u Hrvatskom polju, u Ličko-senjskoj županiji, koju donosi Provjereno Nove TV.

Jedina želja devetogodišnje Ljiljane je lopta, jer joj se stara probušila. Ali ona to svoju mamu to nikada ne bi tražila jer dobro zna da mama za loptu novca nema. Jer ista ta majka cijeli život radi. Doslovno od svoje 15. godine, kada je, kako bi pomogla obitelji, išla u šumu na nadnicu i sjekla drva.

Zimi, i po snijegu, i po mraku, na prohladno proljetno jutro, ili kad pred ljeto zamirišu lička polja, Bogdanka i Ljiljana uvijek su prve tu da otključaju vrata područne škole u Hrvatskom polju. Iako je svibanj na izmaku, u ovim se pećima još uvijek loži. Da djeci ne bude hladno, kaže Boba kako je od milja zovu i učiteljica i učenici. Dočekuje ih tako već punih 17 godina. Radi kao spremačica na pola radnog vremena, a zapravo je u školi sve. I domar, i ličilac, i bravar, i vrtlarica.

Mogli ste ju upoznali prije nešto više od pola godine, u priči o malim školama koje će uskoro zauvijek zatvoriti svoja vrata. Nju i Ljilju, učenicu 3. razreda koja je jedna od tek četvero đaka u ovoj područnoj školi.

Gladne nikada nisu bile, Boba to ne bi dopustila. Tvrdi da imaju sve što im je potrebno za život. Ljubavi prije svega.

Kad Ljilja pojede i primi se knjige, Boba se primi posuđa. U životu teškom samom po sebi, bez tekuće vode još je teže. Pred kućom je bunar, ali netko je prije nekoliko godina u njega izlio naftu i od tada nije za piće, priča ona. Pitku vodu donose od susjeda.

"Ljiljana ima kadicu u kojoj se kupa, ima lavor. Ugrijemo vodu, zagrijemo kuću i tako se kupamo“, kaže Bogdanka Lavrnja (49).

Zahod imaju izvan kuće, pa nije baš ugodno šetati do tamo zimi na minus 15 stupnjeva.

"Moram se pomiriti s takvim životom jer ja ne mogu pobjeći njega. Nije meni toliko teško ni za mene jer ja sam navikla na sve, ali mi je žao za moje dijete.“

Dobila ju je u četrdesetoj i najbolje je što od života ima. Odgaja ju sama otkako ju je kao palčicu rodila u 35. tjednu. Ponosno ističe da Ljilja ima tatu i da su mu vrata uvijek otvorena.

Imaju drugu sobu i u njoj bračni krevet, ali tamo ne spavaju. Kroz grede vuče propuh i mnoge su već trule… Strop je na mjestima pao, a prozori odavno ne štite od vjetra i hladnoće. I dimnjak se u sobi jedne zime zapalio pa tamo više ni ne griju. Kauč u kuhinji im je topla postelja.

Ljilja sanja o novoj kućici koja bi imala sve što im treba. Prije svega WC i dnevni boravak. To bi joj kaže bilo dovoljno.

Vjeroučitelj Berislav Kostelac pokrenuo je humanitarnu akciju pa je bolji dom za Bobu i Ljilju već sada malo manje nedostižan san. Ali jedno je gotovo pa izvjesno. Bogdanka će s krajem iduće školske godine sa zatvaranjem škole u Hrvatskom Polju vjerojatno ostati bez posla.

"Ali nitko ničiju sudbinu ne zna. Možda se i meni dragi bog smiluje da se i meni razvedri. Nije uvijek oblačno. Danas je oblačno, sutra je sunčano. I ja sam uvijek rekla i to me drži što sam takva, uvijek mislim da ima ljudi kojima je gore. I to je točno", kaže skromna Bogdanka.

Kako bi njihova sreća bila još veća, lijepu priču već su pokrenuli dobri ljudi diljem zemlje. Humanitarna akcija je pokrenuta i najveće zasluge za nju nosi Berislav Kostelac, vjeroučitelj iz lokalne škole koju pohađa Ljiljana i u kojoj radi njezina majka.

Bogdanski i Ljiljani možete pomoći i vi, a sve informacije o načinu doniranja možete pronaći OVDJE.