'Ulazim u dvostruki zavoj, Lada Niva prelazi na moju stranu ceste, kratkotrajni šok i panika. Nakon toga totalni mrak, ništavilo i praznina...'

- Treniramo, imamo napornu dionicu od 160 kilometara. Matija Kvasina i ja se na biciklima spuštamo preko 50 na sat, potpuno sam koncentriran, spust je opasan. Ulazim u dvostruki zavoj, Lada Niva prelazi na moju stranu ceste, kratkotrajni šok i panika. Nakon toga totalni mrak, ništavilo i praznina.

Tako govori bivši biciklist Tomislav Elkasović, živi primjer da život piše nevjerojatne priče. Nekadašnji perspektivni reprezentativac, koji je osvajao etape, u nedjelju je došao na Markov trg u Zagrebu, na cilj biciklističke utrke kroz Hrvatsku. Jednom biciklist, uvijek biciklist, potvrdio je čovjek koji je 2002. na treningu doživio nesreću koja mu je život pretvorila u pakao. Kako sam kaže, nesreću koja je ubila jednog, a zatim “uskrsnula” drugog čovjeka.

U svjetlu tragedije i pogibije Talijana Michelea Scarponija, koji je imao manje sreće od Tomislava te je u petak poginuo trenirajući ispred svoje kuće, Elkasović se prisjetio svoje, sada već davne “kalvarije” kada je trenirajući na Plješivici s prijateljem i kolegom Matijom Kvasinom za dlaku izbjegao smrt:

- Tu sam trasu prošao tisuću puta, znam je i sad napamet. To je jedna od rijetkih stvari koje pamtim iz “prošlog života”. Vozilo je prešlo na moju stranu, zakačio sam retrovizor i glavom probio bočno staklo te završio u njemu. To su mi sve drugi govorili, ja se ničeg ne sjećam. Nakon te nesreće tri sam mjeseca bio u induciranoj komi. Liječnici su govorili mojima da razmisle o doniranju organa “jer za mene nema šanse”. Ako i preživim, govorili su, bit ću obična “biljka”.

Novi život

Tomislav je danas sve samo ne “biljka”, ponovno je na biciklu, naravno ne više u profesionalnim vodama, i klasični je primjer da nada umire posljednja.

- Govorili su da ću biti “biljka”, a ja sam, eto, “procvao” - uz smiješak dobacuje Elka.

- Evo, i danas mi je liječnica skijaške reprezentacije Nataša (Desnica, nap.a.) rekla da takve ozljede kakve sam imao ja preživljava manje od 10 posto ljudi. Dobio sam “bonifikaciju”, kao na biciklističkoj utrci, dobio sam novi život. I sada idem na terapije, teško trenutačno mogu na bicikl jer mi je tetiva skraćena. Uzeli su mi komad tkiva s tetive da pokrpaju prednji križni ligament, koji uopće nemam.

Tomislav se danas s velike vremenske distance s osmijehom na licu prisjeća drame kao stvorene za filmsku priču. “Hollywood” bi trebao reagirati.

- Nakon što sam došao k svijesti, sljedećih mjeseci učio sam tko sam i što sam. Prvo čega se sjećam je da sam u nekoj lijepoj, novoj sobi, bilo je to na rehabilitaciji u Krapinskim toplicama. Mislio sam prvo da sam negdje na pripremama s momčadi, samo je biciklizam ostao u glavi. Bilo mi je sumnjivo samo to što je majka Anica pored mene. Nje sam se sjećao, sve sam ostalo morao ponovno učiti. Nisam znao niti sam se sjećao djevojke s kojom sam hodao tri-četiri godine. Dugo sam i puno o tome kasnije razmišljao, teško mi je to sve i opisati. Ni nekoliko mjeseci kasnije nikog nisam prepoznavao. Kao posljedicu te nesreće i danas imam problema, ali s kratkotrajnim pamćenjem.

Malo je ljudi koji prežive slične padove i nesreće, Tomislav je jedan od “odabranih”. Kod njega je stvarno riječ o “drugom rođenju”:

- Biciklizam je strašno opasan sport, ali to je i “droga”, tko jednom sjedne na bicikl i počne se baviti ovim sportom, nikada ne prestaje. Sve u vezi s biciklizmom i dalje imam u glavi, a još imam problema sa sjećanjima o događajima i ljudima koji su se dogodili i pojavili u mojem životu prije moje 22. godine i te nesreće. I to je nešto čega nisam svjestan, ali svi mi govore da sam prije toga svega bio povučen i šutljiv mladić. Sada mi pak svi govore da stalno “laprdam”. Onako, prvi Tomislav više mi se sviđa, no što mogu?! Ne znam je li stvarno tako, ali ako mi svi to govore, nemam raz­loga za sumnju.

Bez svijesti

Elkasović danas ima suprugu, no nije to djevojka s kojom je bio u trenucima nesreće.

- Imam suprugu i psa. Ne, nije to ista žena. Novi život, nova žena - šali se Tomislav na svoj račun.

Njegovo prisjećanje puno je gotovo bizarnih detalja, jedno od onih koje svjedoče da je ljudski mozak “čudna sprava”.

- Tijekom tog početnog dijela oporavka ležao sam bez svijesti u krevetu, ograđen kao u nekom kavezu, da ne padnem s kreveta. Ljudi koji su mi dolazili u posjet pričali su mi da sam režao kao neka zatočena zvijer. Kažu da sam ispuštao neartikulirane zvukove. Eto, živ čovjek svašta preživi - prisjeća se Tomislav, čija je “storija” u neku ruku slična onoj koju je proživjela naša stolnotenisačica Sandra Paović, čiji je život također visio o koncu.

Dok se “životinjski” borio za život, otkriva Tomislav, događao se čitav niz bizarnih događaja.

Veliko srce

- Kada sam u onakvom očajnom stanju dovezen u bolnicu, imao sam sedmerostruko nagnječenje mozga, bio sam potpuno razderan i izranjavan po licu i tijelu. Otac Miroslav nije me prepoznao kad je došao u bolnicu. Prepoznao me je po “dugačkim rukavicama”, rukama koje su u biciklista osunčane i preplanule do ramena. Nasreću, tada je u bolnici radila majka jednog mog prijatelja koja mi je možda spasila život. Rendgenske snimke pokazivale su da imam povećano srce, a liječnici su mislili da je to također od posljedica teških udaraca u tijelo, mislili su da mi je srce nateklo i puno hematoma. Htjeli su me i zbog toga “otvarati”, ali ona je znala da vrhunski biciklisti imaju fizički veće srce od “običnih” ljudi.

Uslijedile su mnoge operacije koje su uspješno odrađene i evo me i sada ovdje. Da, bio je to pravi pakao, na rehabilitacijama koje su uslijedile davali su mi obične tekstove koje sam morao pročitati pa zatim prepričati. Ničeg nisam bio svjestan. U sjećanju mi je kao da to nisam bio ja, kao da sa strane gledam nešto što se drugome događa. Teško je to zaista opisati. Sada više nemam taj osjećaj, živim od dana do dana, ne razmišljam previše, trgovački sam putnik u Francku. Teško mi je sada raditi taj posao, otežano pamtim. Meni je samo biciklizam smisao života, a ponekad mi je do benzinske teško otići.

Ljudski duh i želju za životom nekad je stvarno nemoguće slomiti i Tomislav Elkasović živi je primjer za to. Kada sredi probleme s ligamentom koljena, ponovno će na bicikl, svoj smisao života.