MARIJA VINSKI

Ulomci iz dosad nepoznatog dnevnika: Protiv njene ljubavi s Augustom Cesarcem bilo je baš sve

Marija i August u Zagrebu tridesetih godina
Dnevnik pruža brojne izvore za proučavanje povijesti svakodnevice i kulturne povijesti Zagreba i Beča

Dnevnik Marije Vinski, pisan od 1917. do 1934, donosi opsežnu životnu priču liječnice intelektualke o borbi za pronalazak vlastitog mjesta pod suncem. Proces je to pažljivo ispisan u osam bilježnica koje pred čitateljima rastvaraju nepregledno prostranstvo različitih misli o tada aktualnim političkim događajima, poput Prvoga svjetskog rata, revolucije i raspada Austro-Ugarske Monarhije, baš kao i o osobnoj prilagodbi na novi, poslijeratni svijet.

Marija Vinski u dnevniku ispisuje osvrte na neposrednu svakodnevicu i različita razmatranja o brojnim izazovima, kao što su izbor studija, izbor prijatelja i partnera, smrt i bolest bliskih joj osoba, ravnoteža između majčinstva i karijere ili, pak, nastavak obrazovanja.

Dnevnik pruža brojne izvore za proučavanje povijesti svakodnevice i kulturne povijesti Zagreba i Beča, ali i ženske povijesti - na primjeru Marijine socijalne, emocionalne, obrazovne i ekonomske emancipacije, baš kao i njezina jedinstvena iskustva majčinstva i bračnoga života. Dodamo li svemu činjenicu da su mnogi rukopisi ženskih međuratnih dnevnika još neotkriveni, dnevnik Marije Vinski s pravom ubrajamo u vrijedne historiografske i literarne pronalaske.

Marija Vinski rođena je kao Marjem Hollinger 12. veljače 1899. u mjestu njemačkog naziva Lukawetz am Sereth, u tadašnjoj Bukovini, dijelu Austro-Ugarske Monarhije, koje je danas u zapadnoj Ukrajini, u blizini granice s Rumunjskom.

Odrastajući u židovskoj obitelji dobrostojećeg zemljoposjednika i trgovca, od svoje četvrte godine vrijeme je provodila na obiteljskom imanju u obližnjem mjestu Waschkoutz (danas ukrajinski Vashkivtsi), a od 1923. u Czernowitzu, današnjem ukrajinskom gradu Černivci. Taj je nekada glavni grad krunske zemlje Bukovine bio i središte asimiliranih, uglavnom aškenaskih Židova koji su dali gradu snažan pečat svojom kulturom i jezikom, njemačkim i jidišem.

image
Marija u Dubrovniku 1940.

Drugi dom

Beč je za nju bio drugi dom u kojem je mogla intenzivnije nastaviti raditi na svojem obrazovanju. Ondje je završila gimnaziju, a 1917./1918. započela je sveučilišni studij medicine. Iako je praksu bilježenja u dnevnik počela mnogo ranije, pretpostavljamo već 1911., prvu je sačuvanu bilježnicu svoga dnevnika ponijela sa sobom na bečku adresu svoga oca, u dominantno židovsku četvrt Leopoldstadt, i u završnim godinama Prvog svjetskog rata bilježila fenomen raspada Austro-Ugarske Monarhije i uspostavu novoga poretka. Dnevnik je brižno vodila od 1917. pa sve do 1934. godine.

Nakon potpisanog Saint-germainskog primirja 1919. godine, postala je rumunjska državljanka.

Za vrijeme studija medicine Marija posjećuje različite aktivističke grupe u Beču, poput one anarhista Stanislava Tomića. Istovremeno, njezina nekadašnja fatalistička religioznost i pobožnost sve više poprimaju filozofsku razinu promišljanja o uzrocima klasne nejednakosti i o socijalnom pitanju.

Dnevnik svjedoči da je odbila brojna mladenačka udvaranja i simpatije, sve dok nije upoznala zagrebačkog poduzetnika Rudolfa Vinskog rođenog 1887. godine. Kad su 1924. sklopili brak u Gradskoj vijećnici u Beču (Rudolf je pristao prijeći s kršćanstva na židovstvo), već je počela pisati petu bilježnicu dnevnika. Napustila je studij medicine i u srpnju 1924. preselila se u Zagreb u Gundulićevu 48, a samo dva mjeseca kasnije, 22. rujna, u bolnici je rodila Mirona Vinskog. Od 1928. vodila je svoj privatni vrtić (tzv. zabavište).

Studij medicine nastavit će 1932., tada već kao jugoslavenska državljanka i udovica, naime Rudolf Vinski umro je 1931. godine. Netom prije svoje smrti, Rudolf je s Marijom sklopio katolički brak i vratio se u okrilje izvorne religije u kojoj je kršten.

Marija je držala različita predavanja o odgoju djece u zagrebačkim školama, ali i u Czernowitzu, gdje je živjela njezina sestra Bertha. Javno prosvjetno djelovanje, za koje je položila i odgajateljski ispit, bit će joj ulaznica u lijevi intelektualni krug Vere Erlich i liječnika Bene Steina. U tom zagrebačkom salonu, družeći se s brojnim intelektualcima, još za vrijeme suprugova života upoznat će se i s Augustom Cesarcem, koji je u dnevniku oslovljen jednostavno s C. Ta novootkrivena privrženost revolucionaru i književniku Augustu Cesarcu izravno je dovodi u sukob s autoritarnim režimom Kraljevine Jugoslavije.

Nakon Rudolfove smrti Marija je prodala suprugovu trgovinu bojama, ostavila svoje radno mjesto u vrtiću, novac od prodaje nekretnina položila na čuvanje uglednom liječniku Rikardu Baureu, sina je privremeno udomila kod Cesarčeve sestre i 1932. otišla u Beč s ciljem da privede kraju davno započet studij medicine.

Godine 1934. vraća se u Zagreb, ali kao diplomirana liječnica koja ustraje u borbi za bolji utopijski svijet. Tijekom 1934. često je boravila na liječenju u sanatorijima zbog problema s plućima.

Marijin policijski dosje iz 1937. godine svjedoči o izdavanju uvjerenja o dobrome vladanju potrebnom za državno namještanje sreske liječnice. Iako joj je ono odobreno, postojala je sumnja na komunističku djelatnost pa je sve proslijeđeno u Beograd na daljnju obradu. U konačnici je njezin zahtjev odbijen, a obrazloženje iz Beograda okvalificiralo ju je kao "politički sumnjivu osobu".

Njezin dosje je u kartoteci zatvorenika ustaškog redarstva iz 1941., a opširan "OPIS - ČINA", nakon nabrajanja svih policijskih zapisnika pa tako i onog iz 1937., svodi se tek na frazu "sumnjiva komunizma". Krimen je, naime, sezao još u 1933. godinu kad je preko doktora Bauera, ujedno i tutora Mironu Vinskom, posudila novac majci navodne komunistkinje Jelene Nikolić, inače Marijine kolegice sa studija u Beču, a ona ga koristila za rad Crvene pomoći i podupiranje obitelji zatočenih komunista u Tuzli, o čemu se vodila istraga.

U isječku iz Cesarčeve autobiografije je podatak da je Marija s njime boravila u sovjetskoj Rusiji. Sumnjalo se da je Marija koristila putovnicu s lažnim prezimenom Toth i s Cesarcem živjela u Nalčiku na Kavkazu od kraja 1934., a zatim se 1936. vratila u Zagreb i zaposlila kod profesora Botterija, ali Marija je izjavila da "s njime [Cesarcem] u Rusiji nije bila". Cesarčev iskaz policiji iz 1938. također nije dao naslutiti da je Marija s njime bila u Rusiji.

Prisilni rad

Hitnom uredbom Ministarstva zdravstva NDH iz srpnja 1941. godine, upućenom Židovskom odsjeku Ravnateljstva ustaškog redarstva, ustaški je režim želio konsolidirati liječenje sifilisa u Bosni i Hercegovini organiziranom ucjenom židovskih liječnika.

Iako su bili Židovi, obećano im je da kao liječnici neće morati na prisilan rad jer su se dobrovoljno javili za suzbijanje endemijskog sifilisa u Bosni. Na popisu skupine liječnika Židova datiranom 5. srpnja, koji su svoj petotjedni tečaj trebali odraditi tijekom kolovoza 1941. godine da bi već u rujnu svojim radom pridonijeli borbi protiv sifilisa, našlo se i ime 42-godišnje liječnice opće prakse Marije Vinski.

Međutim, "u[h]apšena 2. 8. 1941. (…) radi sumnje širenja komunizma" te je ustaškom redarstvu predana 5. kolovoza 1941., a njezino je pitanje "riješeno" 8. kolovoza 1941. U samo nekoliko tjedana je od židovske liječnice prijeko potrebne za suzbijanje sifilisa u Bosni postala politički sumnjiva neprijateljica države, a mjesec dana kasnije bit će ubijena u zagrebačkoj Dotrščini pokraj Maksimira, najvjerojatnije kao žrtva ustaške odmazde.

Miron Vinski, njezin sin, postao je njezin suborac u komunističkom projektu gradnje boljega, alternativnog svijeta. Kao sudionika narodnooslobodilačke borbe, u svibnju 1945. ubili su ga četnici u Vinkovcima.

image
Josip
Ulomci iz dnevnika

IZ DNEVNIKA:

1. X. 32.
Nisam više promatrač svojih osjećaja prema Cesarcu, pokazalo se drugačije nego što sam očekivala... Jučer mi je to postalo jasno na Rudolfovu godišnjicu smrti. Dan nije prošao bez unutarnjeg uzbuđenja.

Bio je to blistav jesenski dan - sinteza proljeća i ljeta, pun tople žeravice koja nadilazi čula. Isto je bilo i prethodne godine kada su Rudolfa, "moga" muža, položili u dugačak sanduk i spustili u zemlju, - tako je bilo i prije oko 9 godina kada sam puna nade (i to u pravom smislu riječi, jer u meni je tada već sazrijevao Miron) uz Rudolfa koračala preko groblja gdje mi je htio pokazati arkade i nisam osjetila ni traga tuge.

Tuga sada na meni visi poput viska koji se povremeno pojavljuje kako bi me pritisnuo i otuđio od života, razdvojio me, pretvorio u nezainteresiranu promatračicu. Vidjela sam ljude na Jelačićevom trgu kako žure i jure, užurbane tramvaje i automobile, avioni koji zuje gore na nebu - osjećala sam jedini cilj, onaj za sve: Mirogoj.

I kako su uzaludni svi napori i svi putovi i da su gomile ljudskih života vani u dugim sanducima, gomile kostiju iza arkada, ispod kamenja i križeva sačuvaniji od nas, zbunjenih i ludih. Na Rudolfovu grobu osjećala sam tu duboku tugu, tugu zbog spoznaje da na tako divan dan, u kojemu se život može afirmirati, postoji nešto takvo poput groblja i smrti, da unatoč svojoj gladi za životom on ovdje mora trunuti pod pritiskom kamena, kako se mnogi drugi, čini se, isparavaju i gube daleko u izmaglici beskonačnih dimenzija...

Ali također sam osjećala kako C.-a volim tako duboko i iskreno da sam unatoč svome umoru morala uzeti svoj život u ruke poput radnika kako bih napravila nešto od njega, kako bi postao dostojan njegovom. Osjećala sam ljubav i zahvalnost prema mrtvome jer mi je prizvao C.-a, kojemu zapravo pripada moj život jer ga je on učinio vrijednim življenja...

Usporedila sam dvojicu muškaraca u mome životu. Jednu godinu intimnoga prijateljstva, neprestanoga druženja s jednim, a drugome, Rudolfu, imala sam zahvaliti za više od 8 (ili 9!) godina. Njegovom smrću pali su okovi, slijepa se ulica rastvorila i C. me povukao k svjetlosti, pokazao mi smjer i put u ovome kaosu.

Otrgnuo me iz moga neznanja, moga društvenog stava, koji je bio naivno-etnički, fatalistički i koji je ležao u granicama sentimentalne dobrotvornosti. Krenula sam u smjeru aktivističkoga, svrhovitoga, znanstvenog smjera - prerasla sam dječje cipele malograđanskoga mentaliteta, mogu sama ići dalje! Moja čežnja ima ime, moj cilj također. Moj život ima smisao izvan mene, čak i daleko od tebe, Auguste! Da sam pobožna, blagoslovila bih te, da trebaš moj život, dala bih ti ga, jer kroz tebe živim, jer te volim!!!

Beč, Skodagasse 1/3, nedjelja, 16. X. 32.
Već sam šest dana ovdje. Posljednjih nekoliko dana kod kuće, otkazala stan, nikada to ne mogu spomenuti, kraj zajedništvu, zajedničkome življenju C.-a - i mene! Šetnje i sati ispunjeni žarom i znanjem o skorome oproštaju u kojemu sam saznala da mi C. uzvraća ljubav... C., duboki, dobri, brat, prijatelj, muškarac, otac/majka, suigrač i gospodar.

U ovim satima kada bih mogla vrištati od sreće jer me voli, čemu sam se i nadala, uslijedio je uzvik boli jer ga moram napustiti. Slijedi trenutak oproštaja kod vlaka - o, Auguste, da te moram napustiti, sada kada smo se pronašli!

Susreti s obitelji, kada smo disali jedno za drugo, nedjeljna jutra koja su slijedila, u kojima si mi poklonio sve, šareno jesensko lišće, svjetlucavu rosu, grad u magli, svoje tijelo, dječački vitko, svoje duboke i lijepe misli koje stalno iznova proizlaze iz tvoga kreativnog uma. Večer uz tvoju obitelj kada si podigao svoju čašu i rekao: To nije odlazak, to je zapravo dolazak. Auguste, kod tebe sam se osjećala kao kod kuće, protjerana sam - kako sam mogla zamisliti da ću sama pronaći put?!

Demon zvan bol prolazi kroz moje srce kao i kroz tvoje - tvoji reci govore mi to. Zašto ova žrtva? Za koga? Zar nemamo pravo na malo osobne sreće? Ne mogu prestati osjećati te, misliti na tebe, plakati zbog tebe. Koliko sam bila naivna kada sam mislila da sam dovoljno patila, koliko nepromišljena kada sam mislila da sve mogu zaboraviti radom. Desetoga sam se oprostila od tebe - od Mirona, svojeg mesa i krvi, slatkog djeteta. Što bih sve dala da ovdje mogu čuti njegov glas! A 13-oga je otišla i Berta. Sama sam, sama. Moja duša plače za tvojom.

Ne mogu voljeti ni na jedan drugi način osim onako kako sam naučila u djetinjstvu: trebala bih voljeti Boga, svoga Gospodara, svojim srcem, svojim cijelim srcem, svojom cijelom dušom, svojim najdubljim bićem. Tako te volim! Studirati? Ja sam bespomoćna. Preplavila me bujica tvojih i mojih osjećaja. Doznajem da nešto istodobno može biti sreća i nesreća - čudna dijalektika života. Muči me suosjećanje s djetetom. Srušila sam se na pragu novoga života koji sam željela započeti, orobljena silom nepoznatih osjećaja. August - Miron; Miron - August. Moja ljubav pripada vama do posljednjega daha!


Beč, Skodagasse, utorak, 18. listopada 1932.
Bijesni očaj pretvara se u tihu potištenost. Ne radi se samo o udaljavanju od svih koji su mi dragi, već i o osjećaju da medicina nije područje za mene! Ima li smisla siliti sebe, može li se uz trud kamen spoticanja pretvoriti u stijenu? Ono što radim je protiv moje naravi.

Nemirno se kotrljam po svome krevetu. Iskreno: ne želim se skrivati od rada. Ali kakav rad želim? Filozofski, savršeno svladani hrvatski i njemački jezik kako bih dobro prevodila, uglavnom propagandnu literaturu. Zatim dolazi samoironija: Ne možeš izdržati samoću ni u udobnoj sobi, a kamoli u tamnici?


Prelistala sam prijašnje stranice. Strašno smiješno. Mislila sam da ne volim dijete, čeznula sam za Bečom, a sada? Povrh svega dolazi još i briga... Ovaj je život tragično smiješan. U mladosti - ove brige uz ostale, a kasnije je već tu rak ili giht. Saberi se! Saberi se!

Beč, 13. XII. 32.
[…] Opremljena sentimentalnošću prošloga stoljeća, imam osjećaj da se uklapam u tmurnu komoru života. Žive li i drugi tako teško? Jesam li ja neurotičarka? Muči li me toliko studij ili potreba za ljubavlju, koja je otkako sam upoznala C.-a intenzivnija nego ikada? Uvijek idem kući usamljena. Imam duboku potrebu da se negdje smjestim, da se osjećam kao kod kuće. Kako prevladati taj osjećaj otuđenosti od života, velike udaljenosti, suvišan osjećaj koji raste poput korova?

Moram raditi! Pate li svi ljudi tako ili sam ja još uvijek nekako zaglavljena u pubertetu, i što učiniti da to prevladam? Osjećam se bolesno i umorno nakon velikog prolijevanja suza. I usamljeno. Ali tako je bilo i prije 20, prije 25 godina. I prehladu sam imala i tada... Što sam, dakle, napravila u svim ovim godinama, od sebe napravila, dok je svijet, život marširao dalje? Zaostala sam! Ili to što je svijet napravio nije pomak unaprijed i samo ja vidim i osjećam pomak, a zbog toga nesklad, odstupanje, očaj. Sabiranje i rad. Ne preostaje nitko kome se moraju polagati računi!

Ako nešto ne uspije u godinu dana, uspjet će u dvije, tri. A možda i izbjeći finu igru s Indijcem i njegovim prijateljem koja me uzbuđuje? Ili je tjerati do krajnosti?... Njihova blizina, dodirivanje kose, ruku, mučno je uzbudljiva, vrsta stalne akumulacije i stimulacije bez mogućnosti preusmjeravanja. Ili - treba li priroda dobiti što želi, ako nikome – čak ni C.-u - ne čini štetu...

Ponoć 1932. - Nova godina 1933.
Pođimo u novu godinu! Ukloniti stare, pogrešne navike koje nas usporavaju. Nema više rata između uma i tijela. Više od jedne duše nazivam svojom na ovome svijetu. Zato glavu gore i pritom ponizno! Miron - August - Bertha, moje najbolje želje i osjećaji vama. Mrtvima vječni mir! Dosta tragike i spuštene glave.

Koliko, koliko duboko čeznem za radošću!
[…]

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 07:23