VELIKI INTERVJU S MUZEJSKOM SAVJETNICOM ŽELJKOM KOLVESHI 'U Zagrebu najviše volim i poznajem njegove - ljude'

Dugo nisam na pitanje što najviše volite u Zagrebu dobila odgovor: ljude. Bili to prolaznici, ili njeni prijatelji, ili oni - na slikama. E, tako to vidi Željka Kolveshi, muzejska savjetnica u Muzeju grada Zagreba. Upravo umirovljena. Radni vijek provela je u tom muzeju, željela je svoju ljubav prema gradu i konkretizirati. Obožava Sljeme; kad proradi žičara, uputit će se onamo, možda i sa skijama. Voli kino, više nego gledati film u udobnosti doma. Čak i knjige koje čita drže je u blizini Zagreba, poput “Neznanog svijeta Emila Laszowskog” (prvog ravnatelja MGZ-a) Marija Stipančevića, “Na rubu potkove” Nikole Batušića, “Dnevnika” Maksimilijana Vrhovca ili knjige njoj najdražeg Josipa Horvata.

Priredila je mnoštvo izložbi u Muzeju grada Zagreba, popratila ih katalozima i knjigama, poput onih o Zvonimiru Faistu i Ottu Antoniniju; zasad joj je zadnja knjiga “Zagreb - Plakati/Slučajna povijest Zagreba”, reprezentativni prikaz Zagreba, u kojoj je znanstveno obradila više od 300 plakata iz zbirke MGZ-a. Za ovu knjigu nagrađena je Godišnjom nagradom Hrvatskog muzejskog društva 2018. u kategoriji za provedeni istraživački rad koji je rezultirao stručnom publikacijom.

Postoji li neki dio Zagreba koji... malo manje poznajete?

- Naravno. I ne vjerujem da itko može reći da ga sasvim poznaje. Ja sam se i kroz muzejske predmete bavila Zagrebom, pa se i zbližila s njim.

Zbližila, znači...

- Prvo vam padne na pamet da ga volite. Da je to vaš grad, grad u kojem ste proživjeli sve faze života, u kojem žive vaši prijatelji. Grad koji ne biste ostavili. Koji vam je lijep, a ako i nije, onda malo pogledate kroz trepavice.

I koji su gradili veliki ljudi, arhitekti, urbanisti.

- Naravno, ali postoje i naši sugrađani koji su nam jako važni, a ne moraju imati ‘veliko’ ime. Evo, na primjer, gospodin Ivan Gerersdorfer, živio je u susjedstvu Muzeja, urar po profesiji, što je i razlog da je rano počeo skupljati i uređivati mehaničke glazbene automate. Zbirku je donirao gradu, a grad dao na upravljanje Muzeju. Upoznala sam ga kad sam počela raditi u Muzeju.

Koje dijelove Zagreba najbolje poznajete?

- Ljude! Osobe su mi ključne, bez obzira jesu li to autori s kojima sam se susretala ili, u zbirci slikarstva, grafike i primijenjene grafike koju sam vodila, oni zabilježeni na portretima. Sigurno ne poznajem dobro srednjovjekovni Zagreb... A najbolje poznajem Zagreb 19. i 20. stoljeća. I danas pokušavam pratiti sve što se događa u Zagrebu. Zanima me.

Zašto ste knjigu o plakatima nazvali “slučajnom” poviješću, meni se ne čine slučajni, vezani su uz konkretne događaje...?

- To jesu plakati kojima je glavna okosnica Zagreb, ali ne svi, samo oni iz zbirke Muzeja grada Zagreba. Dakle, odabir je pomalo slučajni, pa tako i interpretirani sadržaj. Nisam tražila i birala one najviše umjetničke vrijednosti ili autore već priznate u povijesti plakata.

Zagreb ima barem dva razdoblja procvata plakata.

- Prvo je bilo početkom 20. stoljeća. Rade ga uglavnom priznati slikari: Tomislav Krizman, Bela Čikoš Sesija, Menci Clement Crnčić. Negdje oko 1910. plakati postajuagresivniji: naručitelji vide njegovu snagu u oglašavanju proizvoda, za razliku od idilične slike najave koncerata, plesnih večeri na plakatima oblikovanim s puno vitica i finih izduženih silueta.

Recimo, 1910. godine se ‘Jesensky i Turk’, trgovina pomodne robe i šešira s početka Jurišićeve ulice, oglašavala atraktivnim plakatom minimalističkog rješenja. Autor nije poznat. Na njemu je Krampus, crveno-crni lik na žutoj podlozi, i crni cilindar na kojemu je firma i adresa... jako efektno. Sredinom 1920-ih uslijedilo je najplodnije razdoblje, autori su tada Ljubo Babić, Sergije Glumac, Anka Krizmanić, Božidar Kocmut, a plakati su izvrsni, pandan europskima. Nakon rata, 50-ih godina, s osjećajem prosperiteta buknulo je oglašavanje, i to se nastavljalo, a svako desetljeće imalo je svoj izraz.

Plakat je umjetnost?

- Apsolutno!

U kojem biste razdoblju Zagreba najradije živjeli? Nekom s plakata?

- Teško mi je zamisliti kako bih se snašla u bilo kojem razdoblju osim u ovom u kojem živim. I Zagreb uvijek ima svoju lijepu i manje lijepu stranu.

Naravno, život nije plakat. Tko je bio najbolji gradonačelnik Zagreba?

- Bilo je puno značajnih. Neki su bili toliko dobri da su imali dva mandata. Adolf pl. Mošinsky iznimno je bitan za izgradnju grada po zacrtanom urbanističkom planu, a i učinio je Zagreb modernim i zdravim gradom prelaganjem potoka Medveščaka. Puno je učinio gradonačelnik Janko Holjac, jako značajan u vrijeme I. svjetskog rata.

Ne možemo izbjeći Heinzela...

- Nikako! Proveo je drugu modernu urbanizaciju grada, proširio ga na istok, od Draškovićeve nadalje. U području između Draškovićeve i Heinzelove nastao je cijeli niz blokova kuća, palača, današnji Trg žrtava fašizma, niz banaka... a nakon što se odselio Zagrebački zbor, prethodnik budućeg Velesajma, otvorilo se veliko područje za moderno planiranje grada i proširenje.

Vaš posao baš mi se čini krasan, lijepi predmeti oko vas, nema stresa...

- Je, krasan je, većina mojih kolega u njega je zaljubljena, ali definitivno nije bez stresa... Svakako, radite različite stvari, mnoge su jako lijepe.

Na primjer...

- Zadnjih 15-ak godina bila sam privilegirana biti članom Europskog muzejskog foruma, koji dodjeljuje nagradu EMYA za najbolji europski muzej godine. Posjetila sam mnoge muzeje, ali ono što se danas smatra najvišim standardom to je društvena uloga muzeja, dakle kako ga doživljava publika. Ulogu ne igra fundus - mali, veliki... Ono što je važno za Victoria and Albert Museum u Londonu ne preslikava se na neki muzej u Zagrebu. Sada je bitno da se muzej obraća posjetiteljima, da bude, kako se to zadnjih godina govori, demokratičan, da približi eksponate, objasni motivaciju autora...

A ne da vas svisoka dočeka i hladno isprati.

- Sve suprotno od toga!

Rodili ste se u Zagrebu, promijenili nekoliko adresa...

- Kratko sam živjela u Voćarskoj, a onda u Fabkovićevoj, maloj ulici u kojoj je “Pobjeda”, tekstilna tvrtka u kojoj je moj tata radio, izgradila zgradu za svoje radnike. Preko puta mi je bila škola “Anka Butorac”, u koju se poslije uselio SUVAG. Sad živim u Tomašićevoj 35 godina... gotovo da je sve u kvartu.

Što najviše volite raditi u Zagrebu?

- Volim svoj kvart, volim kružiti po njemu, volim preko Jurjevske doći do Cmroka, šetati po Dubravkinu putu, volim prije svega svoju obitelj i prijatelje, volim ovaj muzej, volim ići na Dolac, na tržnicu, ne samo kupiti potrebno. Tamo mi je ugodno, volim razgovarati s ljudima koji prodaju, volim kupovati cvijeće na Splavnici i bila bih silno nesretna da se bilo kada maknu prodavači sa Splavnice jer je ona prekrasna uvertira u središnji gradski trg. Volim ići u kino.

Žao vam je što nema više kina Europa?

- Nesretna sam zbog toga. To kino je prekrasno, neusporedivo s kojim cineplexom, jer ne podnosim da ljudi jedu u kinu, male su mi te dvorane, a ja sam dalekovidna...

Vaš suprug je zlatar i puno toga radi po povijesnim predlošcima... Jeste li nekad surađivali u izradi nekog komada nakita?

- Nikada, osim u nekim sitnicama koje su bile poklon za naše prijatelje. Ja puno manje razumijem njegov posao, osim što znam prepoznati nakit i što se mogu diviti lijepom nakitu... Volim i nosim nakit koji je isključivo vezan uz uspomene, koji sam dobila na dar. Ne sjećam se da sam sama nešto kupila. I danas nosim svoju dječju narukvicu - poklon od mame.

Pa to je sve predivno!

- U mom poslu on je odličan sugovornik, puno mi znači njegovo mišljenje, baš zato što nije iz struke, tragom onoga što smo govorili - ne radimo za struku, nego za puno širu publiku. Dijelimo masu svakodnevnih situacija; ako idemo na neko putovanje, naravno da najviše šećemo gradom, svaki grad je najveći muzej. Mogla bih sjesti na klupu i gledati prizore ispred sebe pola dana. On je pasionirani ljubitelj nogometa, gleda sve utakmice iako već dosta dugo ne odlazi na stadion u Maksimiru. Na nekim utakmicama bili smo zajedno, doduše rijetko.

Stvarno?!

- To je fantastičan doživljaj... Sve jako napeto, vezano uz kvalitetu, neizvjesnost... promatrate navijače oko sebe... Pa i u knjizi sam spominjala tri plakata vezana uz Dinamo, zanimao me motiv njihova nastanka, ne samo onda kad su oglašavali utakmicu; osjećala sam da moram objasniti što taj klub znači za Zagreb, povijest kluba, zašto je plava boja, koja je i “zagrebačka” plava od osnove njegova grba... tako da bih rekla, bolje da se suprug i ja ne petljamo jedno drugom u posao.

Ali ste dinamovka?

- Da, naravno!

Žalosni ste kad Dinamo izgubi?

- Bolje rečeno, veseli me kada pobijedi. Mogu reći da sam bila na jednoj povijesnoj utakmici 1982., u vrijeme Dinamova proljeća, kada je Dinamo pobjedom osigurao titulu prvaka.

Što vam danas najviše smeta u Zagrebu?

- U ovom trenutku ne vidim da postoji vizija koja bi grad pripremila za budućnost. To se odnosi na sve segmente života. A u slici grada... uređuju se privatne zgrade, javni objekti, međutim prizemna zona, koja svima najviše upada u oči, odraz je sitnog i uskogrudnog razmišljanja. Privatno vlasništvo ne znači da svaka kuća u ovom grada ne pripada i svima nama.

Želimo se u lokalu, u prizemlju, osjećati ugodno, kao i kad prolazimo pokraj njega, a neki vlasnici imaju kuraže da farbaju oko svoga lokala, četvrtinu neke zgrade, zbrda-zdola... Ne postoje propozicije što se smije, a što se ne smije. Službe koje su odgovorne - jer one su uvijek odgovorne, a ne pojedinci - nemaju definirane standarde za obnovu. Kao što i odnos prema kulturnoj baštini, odnos prema našem identitetu, zahtijeva standarde. Kad sam govorila o ‘viziji’, mislila sam i na to da bismo svi trebali imati osjećaj za kulturnu baštinu.

Gradonačelnik Milan Bandić ima mnoge vizije. Jedna od vizija ili priviđenja je Manhattan na Savi.

- To mi je toliko strano da se bojim. Kao prvo - ne znam što stoji iza toga, kad on to izgovori. I do sada ne postoje čvrsti argumenti koji govore da je to dobar put.

Što bi mogli biti argumenti?

- Još nisam čula nijedan valjano obrazložen!

Pa to, bili bismo New York, jasno...

- Ne znam što bi za Zagreb značilo da se uspoređuje, da u njemu nastane Manhattan. Zagreb ima Donji grad, savršeno ogledalo svega vrijednog u Zagrebu, od urbanizma, pojedinih zgrada, interijera privatnih i javnih. Tu je nastala JAZU, danas HAZU, Umjetnički paviljon, HNK, Nacionalna i sveučilišna biblioteka, a i najveća zgrada u tom trenutku u Zagrebu - Rektorat. Tu je ta kvaliteta Zagreba - sklad. Dakle, ne morate imati savršene kreacije, ali sklad je ritam, nema eskapada, nema pretjerivanja, pokazivanja. Ti trgovi s parkovima i danas su najveća okupljališta u gradu.

Cvjetni trg... sad je doduše šteta napravljena... bili ste protiv nedavnog uređenja?

- Da. I nije to samo arhitektura na mjestu nečega što se smatralo povijesnom fizionomijom jedne strane trga. Sad se u najgoroj mjeri pokazuje koliko javni prostor, najveća kvaliteta svakog grada, trpi dovođenjem automobila zbog garaže. Zagrebačke ulice formirane su u drugoj polovici 19. stoljeća... kad su vozile kočije i fijakeri. Između 20-ih i 30-ih godina 20. stoljeća s pojavom bogatog novog sloja u društvu, koji je sebi mogao priuštiti simbole bogatstva i luksuza, pa i auto, nema usporedbe s brojem automobila danas. Dovođenje auta u centar grada strahovito je velik problem, koji enormno utječe na kvalitetu života u Zagrebu.

Donedavno se Zagreb volio uspoređivati s Bečom. Može li izdržati tu usporedbu?

- Do neke mjere, jer se u isto vrijeme formirao kao moderan grad, ali teško... Beč je prijestolnica kraljevstva i carstva, Zagreb je bio grad na periferiji toga carstva, i sve što se u njemu događalo odraz je mjesta i sredine. To se nakon 1918. mijenjalo, naravno, a 20. st. znači ogroman rast. Odlukom Vece Holjevca i premještanjem Velesajma Zagreb se širi na jug... nizom paviljona koji su prvoklasan primjer arhitekture 50-ih i 60-ih godina. Ako više neće biti izložbeni prostor, što razumijem, postoje prenamjene.

Nikako rušenje.

- Apsolutno ne.

Tu na scenu stupa gradonačelnik Bandić - čvrste ruke, a najčešće nije u pravu.

- Da.

Studirali ste povijest umjetnosti... Koji su “vaši” umjetnici i danas?

- Na studiju prođete kroz sve, a posao koji radite vas odredi. Po onome čime sam se bavila vidi se da sam nekako sklonija rubnijim pojavama, možda manjim imenima koja su ostavila traga u kulturi društva.

Bavili ste se jako atraktivnim Ottom Antoninijem...

- Da, jednim od prvih autora novinske ilustracije, preko kojega je estetika art decoa doprla u svaki dom... nevjerojatna misija. Ili, na izložbi Diktati vremena, što je bila prva izložba Zvonimira Faista, u njegovoj 90-oj godini. A nakon toga njegovi su plakati bili uključeni na jako puno izložbi.

Po mami ste Istranka, ali obitelj je dugi period živjela izvan Istre.

- Moj dida, koji je završio K. und K. Maschinenschule, radio je u Arsenalu, a obitelj je otišla u Jugoslaviju 1918., kad je Istra postala dijelom Italije: postaje su bile Sisak, kratko Sremska Kamenica pa Novi sad, sve su to morali biti gradovi koji su imali velika brodogradilišta. 1941. došli su u Zagreb i krajem 40-ih konačno se vratili u Pulu. Imam puno empatije za njihov životni put... Imamo u Vinkuranu kuću koja izgleda onako kako je izgledala početkom 20. stoljeća. Puna je uspomena na tu obitelj, jedan drveni sanduk s kojim su dida i nona otputovali još ima naljepnicu “Sissek”. Jedina je to kuća usred Vinkurana koja je ostala netaknuta, iako stalno onamo odlazimo... jedini još imamo krušnu peć. I radi. Isprobana je. Ja, nažalost, ne znam peći kruh.

Jako me zanima ovaj vaš broš...

- To je gornji poklopac muškog džepnog sata, od kornjačevine. Takvi satovi radili su se krajem 18., početkom 19. stoljeća, mehanizmi su se izrađivali u Engleskoj ili Njemačkoj, a ovi ukrasni poklopci su se radili negdje gdje je bila tradicija filigrana, možda u Turskoj, Albaniji, na Kosovu, u Srbiji ili čak južnoj Dalmaciji... Kako je obitelj mojeg supruga iz Prizrena, koji je bio centar filigrana, i obitelj se tradicionalno time bavila, ja sam to pronašla u nekoj njegovoj kutiji... davno! A njegov stric mi ga je iglom improvizirao u broš, i jako ga volim. Ima takvih satova izloženih i u MUO.

Plakati su ikoničke stvari, nekih se uvijek možemo sjetiti. Sviđa li vam se više plakat za film “Doručak kod Tiffanyja” ili za “Cabaret”?

- Moj izbor je plakat za film “Metropolis”.