‘NAŠ‘ KINEZ

‘Volim pašticadu i blitvu, Arsena i Olivera, tečno govorim hrvatski, a dolazim iz malog mjesta u Kini s pola milijuna stanovnika‘

Yuguang Zhou sa suprugom na finalu Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji, 2018.

 Privatna arhiva
Yuguang Zhou se toliko zaljubio u Hrvatsku da govori hrvatski, jede ‘dalmatinski‘...

Da Daleki istok nije baš tako ‘daleko‘ potvrđuje priča Yuguanga Zhoua, Kineza koji se toliko zaljubio u Hrvatsku da govori hrvatski, jede dalmatinski, obožava istarski i kvarnerski naglasak, sviđa mu se dubrovački, za Vatrene navija svim srcem istinski, a u Oliveru, Belanu ili Arsenu uživa bonvivanski. Ovih dana boravi u Dubrovniku u sklopu 52. hrvatskog seminara za strane slaviste Zagrebačke slavističke škole te s drugim slavistima i kroatistima usavršava znanje hrvatskog, a u okviru proseminara raspravlja o jezikoslovnim, književnim, povijesnim i kulturnim temama, piše Dubrovački vjesnik.

Međutim, za razliku od kolega sa seminara, Yuguang nije slavist, već povjesničar, što njegovu priču čini intrigantnom i netipičnom. Ovaj 33-godišnji Kinez reći da dolazi iz, za kineske prilike, vrlo ‘malog‘ grada Heganga sa sjeveroistočnog dijela Kine koji ima više od pola milijuna stanovnika, a nalazi se nedaleko od granice s Rusijom. Grad je toliko ‘malen‘ da, prema Yuguangovim riječima, ni mnogi Kinezi ne znaju za njega! Diplomirao je Yuguang politiku i sociologiju.

- Kad sam završio fakultet, upisao sam se na jedan master program u Londonu. Nudilo se više disciplina, imao sam priliku učiti jedan od istočnoeuropskih jezika - češki, poljski, mađarski, a nudio se i hrvatski odnosno kako se tamo još kaže ‘srpsko-hrvatski‘. Baš sam tad imao priliku putovati kroz Hrvatsku, bio sam u Zagrebu i u Dubrovniku i jako mi se svidjelo - i hrana, i kultura, i ljudi. Svi su bili jako ljubazni prema meni i nakon toga sam se odlučio za hrvatski. Upisao sam se na doktorat te sam se odlučio za temu koja povezuje prostor Balkana, prostor jugoistočne Europe s Kinom i izabrao sam istraživati odnos između Kine i Jugoslavije tijekom 1980-ih. Tako sam došao do ovog seminara iako nisam slavist niti sam diplomirao hrvatski ili neki drugi slavenski jezik, započinje Yuguang koji zbog istraživanja redovito dolazi u Hrvatsku, a trenutno je na doktoratu u Münchenu.

Redovito čita i istražuje dokumente iz arhiva koji su na hrvatskom te time usavršava znanje jezika. S učenjem hrvatskog počeo je prije 11 godina, skromno će reći kako prve dvije-tri godine nije govorio tečno, a tri godine učio je intenzivno na tečajevima... Uz to je doslovno upijao jezik na ulici - i danas sluša hrvatsku glazbu te pokušava gledati hrvatsku televiziju, a tajna njegovog znanja je u neprestanom korištenju jezika. Jako je dobro upoznao hrvatsku glazbenu scenu.

- Sviđa mi se dalmatinska glazba, klape naravno, Oliver, Tedi Spalato, posebno Neno Belan... Slušam i narodnu muziku, ali i rock, Parni valjak, Indekse, sastave iz starog vremena... Naravno i Arsena... Sviđaju mi se glazbenici iz tog vremena, ne slušam toliko noviju glazbu, ali poznat mi je vaš Baby Lasagna. Ako i ne slušam na radiju, na Spotifyju bude Neno Belan, Oliver, Vinko Coce..., nabraja Yuguang ističući kako je ipak najbolje i najlakše učiti hrvatski uz Olivera jer ‘nije tako brz i jasno se mogu čuti riječi‘.

image
Tonći Plazibat/Cropix

Posebno mu se sviđa riječ ‘vremeplov‘ zato što je metafora vezana za more.

- Zvuči puno ljepše i poetičnije nego "time travel" na engleskom, uspoređuje Kinez.

Hrvatski mu je na zavidnoj razini, mnogi izvorni govornici primijetit će da se u njegovom govoru doslovno sve skladno slaže u rodu, broju i padežu... Njemu hrvatski nije tako težak, a tom opaskom sigurno je osvojio srca brojnih profesora i profesorica hrvatskog jezika i književnosti!

- Na početku sam se mučio s padežima, a bilo je konfuzno sa svršenim i nesvršenim glagolima... A kad sam počeo dolaziti u Hrvatsku i koristiti hrvatski, bilo mi je puno lakše. Za mene je hrvatski jedan od najlakših slavenskih jezika! Na primjer, slovenski mi je puno kompliciraniji, ruski ima svoje nepravilnosti... Imao sam sreću da započnem s hrvatskim jezikom! - dodaje kineski povjesničar koji priznaje kako mu je njemački slabiji nego hrvatski zato što hrvatski koristi svaki dan i često boravi u Lijepoj našoj ili susjednim državama pa se više služi ex-jugoslavenskim jezicima nego njemačkim.

Naravno, ni u Njemačkoj, obećanoj zemlji mnogih iseljenika s Balkana, nije mogao ‘pobjeći‘ od tog svijeta.

- Često pričam s ljudima s Balkana u Njemačkoj, čak sam pomagao nekim Hrvatima koji su tek došli u München. Iznenadim ljude koji ni ne slute da govorim hrvatski! Budu šokirani kad me čuju kako govorim hrvatski, ali pošto imam dobre namjere na kraju uvijek sve bude OK. Mnogi nisu naviknuti na to da stranci govore hrvatski, ali to potpuno razumijem. Kad bi netko sa mnom počeo govoriti kineski i meni bi trebao trenutak da se ‘prebacim‘ na kineski! - priča Yuguang.

Kaže kako je mentalitet naroda na Balkanu vrlo sličan: od Zagorja do Bugarske, gdje je nedavno bio, sve je vrlo slično!

- Ima i različitosti od obale prema unutrašnjosti, recimo kod jela. Pa i unutar Hrvatske ima dosta raznolikosti i to mi se jako sviđa - mogu pojesti nešto kontinentalno poput tipičnog balkanskog roštilja, a mogu nešto kao blitvu i grdobinu, komentira Yuguang.

Slabo čita hrvatsku književnost, ali pošto je i lani bio na Seminaru u Dubrovniku, dobro se sjeća proseminara profesorice Suzane Cohe i Goranke Šutalo koje su govorile o hrvatskoj književnosti 17. i 18. stoljeća.

- Čitali smo poeziju iz tog razdoblja, bavili smo se Titušom Brezovačkim! Možete zamisliti koliko mi je to bilo teško jer inače ne čitam puno književnost! Ali, bilo mi je jako lijepo ‘osjetiti‘ i sadašnjost u tim književnim tekstovima. Puno sam lani naučio o starijoj hrvatskoj književnosti, otkriva Yuguang.

Ne samo da je naučio govoriti hrvatski, naučio je prepoznavati razlike između pojedinih dijalekata.

- Kad sam počeo učiti jezik, živio sam u hrvatskoj obitelji gdje je ‘majka‘ bila iz Splita pa je pripremala dalmatinsku hranu tako da sam uvijek znao za tu razliku u kulturi, hrani, naglasku... Dalmatinska hrana mi je baš dobra, volim pašticadu, ali blitva mi je najdraža! Volim ribu, volim sve od ribe, iskreno će Yuguang koji još nije pošao u kineski restoran u Hrvatsku jer se navikao na mediteransku kuhinju.

- Čitali smo poeziju iz tog razdoblja, bavili smo se Titušom Brezovačkim! Možete zamisliti koliko mi je to bilo teško jer inače ne čitam puno književnost! Ali, bilo mi je jako lijepo ‘osjetiti‘ i sadašnjost u tim književnim tekstovima. Puno sam lani naučio o starijoj hrvatskoj književnosti, otkriva Yuguang.

Ne samo da je naučio govoriti hrvatski, naučio je prepoznavati razlike između pojedinih dijalekata.

- Kad sam počeo učiti jezik, živio sam u hrvatskoj obitelji gdje je ‘majka‘ bila iz Splita pa je pripremala dalmatinsku hranu tako da sam uvijek znao za tu razliku u kulturi, hrani, naglasku... Dalmatinska hrana mi je baš dobra, volim pašticadu, ali blitva mi je najdraža! Volim ribu, volim sve od ribe, iskreno će Yuguang koji još nije pošao u kineski restoran u Hrvatsku jer se navikao na mediteransku kuhinju.

- Vrlo malo! Moj grad ima više po pola milijuna stanovnika, a na drugoj, ruskoj strani granice je selo s pedesetak ljudi pa nema velike razmjene. Ustvari, hrvatski je moj prvi slavenski jezik, a poslije toga sam malo naučio ruski, ističe Yuguang koji je naveo kako su reagirali njegovi kad su čuli da uči tako mali hrvatski jedne male, za kineske prilike sigurno sićušne Hrvatske.

- Hrvatska je jako poznata u Kini po dvije stvari: prvo je turizam odnosno hrvatska obala. Iz kineskih knjiga znamo kako je lijepo na jadranskoj obali, kineski turisti dolaze upravo zbog toga, a žele vidjeti i Dubrovnik, Grad, zanima ih povijest... Imamo tu turističku literaturu, to je nešto poput vodiča, nije toliko stručno, ali ljudi znaju za Hrvatsku. Ima i emisija na televiziji gdje se promovira Hrvatska kao savršenu turističku destinaciju. Drugo, tu je, naravno, nogomet - posebno nakon uspjeha u Rusiji! Bio sam tamo, pratio sam Hrvatsku sve do finala! Moja žena i ja smo veliki navijači hrvatske nogometne reprezentacije! - kaže Yuguang koji je počeo pratiti hrvatski nogomet prije 10, 11 godina.

- Redovno dolazim na utakmice hrvatske nogometne reprezentacije od 2017. Sjećam se, bio sam na utakmici Hrvatska - Grčka, bio je to playoff prije Svjetskog nogometnog prvenstva, a Hrvatska je uvjerljivo pobijedila. Odlučili smo se nakon toga ići u Rusiju gledati Vatrene uživo. Nismo očekivali da će Hrvatska ići tako daleko pa smo sukladno tome rezervirali let... Ali, kako je Hrvatska prošla dalje, morali smo opet rezervirati let za Moskvu. Samo smo jednu utakmicu u Rusiji propustili... I ove godine sam bio u Njemačkoj gledati utakmice, ali nažalost, nije bilo tako lijepo... Gledao sam prvu utakmicu sa Španjolskom i posljednju s Italijom, baš smo počeli slaviti kad je Italija zabila taj gol, nažalost... Ali, vratit će se Hrvatska, vjerujem u to, odlučno će Yuguang.

Znanje hrvatskog otvorilo mu je vrata među navijačima Vatrenih.

- Još kad sam rekao da sam bio na utakmici u Rusiji, postao sam legenda među navijačima - kaže strastveni obožavatelj Vatrenih s Dalekog istoka koji nije bio na Mundijalu u Katru, ali je srčano navijao.

Naravno, najbolji igrač mu je Luka Modrić, tu nema konkurencije, a nada se da će kapetan igrati barem još 10 godina!

- Nogomet je popularan u Kini iako mi nismo tako dobri u tom sportu. Dosta ljudi u Kini prati nogomet. Uglavnom pratimo neku stranu reprezentaciju, na primjer Englesku, Brazil, Italiju, Španjolsku... Ali, ima navijača Hrvatske u Kini. Čak imamo i grupu hrvatskih navijača u Kini na društvenim mrežama. Moja žena i ja smo preveli reportažu s hrvatskog na kineski... To ne radimo za novac, nego kao hobi. Nemamo Facebook, ali imamo nešto slično, govori Yuguang.

Prvi je put u Dubrovniku bio 2013. kao turist. Grad mu je ostao tako lijep dojam da je odlučio učiti hrvatski. Deset godina poslije bio je na seminaru, bilo mu je tako lijepo da se ponadao da neće opet proći jedno desetljeće do ponovnog dolaska na Seminar u Dubrovnik.

- Dubrovnik je jedinstven, ali mi se svugdje u Hrvatskoj sviđa. Ima dosta razlika između regija, a Dubrovnik ima svoju priču što kao povjesničar jako cijenim. Dubrovnik je bio pod Mletačkom Republikom, ali je uglavnom bio samostalna Republika i ima svoj identitet, tradiciju... Kao dio UNESCO-ove svjetske baštine je svjetski poznat, a tu su drugi razlozi. Meni je najdraži ovaj povijesni faktor. Previše je turista, ali i ja sam netko tko dolazi pa ne mogu ništa reći protiv toga... Bilo bi dobro da turisti malo više znaju i da se upoznaju s poviješću Grada ili da nauče nešto više o jeziku i običajima te da ne dolaze zbog nekih serija i filmova. To ne mogu gledati, to je protiv mog lijepog dojma Dubrovnika, to je sasvim drugi pogled na Grad, to nije moj pogled na Grad, to nije ‘moj Dubrovnik‘, moja inačica Dubrovnika, navodi Yuguang koji rado voli poći na Danče, savršeno mjesto za promatranje zalaska sunca.

Čini se da je položio test hrvatskog kod ugostitelja na jugu jer uživa u popustu za domaće. Na nekoliko mjesta su ga već prihvatili kao lokalca i zahvalan je na tome. Uz povijest i tradiciju, Dubrovnik je i grad diplomacije, a diplomacija između Jugoslavije i Kine upravo je u fokusu Yuguangovog istraživanja.

- U 80-im godinama su vladali jako dobri odnosi između Jugoslavije i Kine. Bilo je i drugih perioda kad su bili jako loši odnosi, recimo do 1960. Jedni druge prozivali su ‘izdajnicima‘, ‘‘revizionistima‘, zbog ideologije vladali su animoziteti... Tijekom tog razdoblja koje izučavam, Kina i Jugoslavija bili su skoro najbolji prijatelji. Tijekom dvije-tri godine, Jugoslavija je bila jedna od najvažnijih partnera Kine. Kineski predsjednik Hua Guofeng posjetio je Jugoslaviju i taj posjet je bio među njegovim prvim odlukama kad je preuzeo dužnost nakon Mao Ce-tung, što govori o tome koliko je Jugoslavija bila važna za Kinu. Jugoslavija je u to vrijeme bila razvijena država, za razliku od Kine koja nije započela sa svojim reformama i koja je bilo vrlo siromašna zemlja. Hua i njegova delegacija vidjeli su da Jugoslaveni imaju televizore u kućama, da imaju privatna auta i da su mogli ići na dalmatinsku obalu na odmor... Sve to je tad bilo nezamislivo za Kineze! - prepričava Yuguang te nastavlja:

- Kina je htjela poslati svoje stručnjake u hrvatske tvornice da uče o tehnici, funkcioniranju administracije... Jugoslavija je bila inspiracija Kini... Kinesko rukovodstvo je shvatilo da postoji drugi model za razvoj. Puno Kineza i danas zna za Jugoslaviju, najviše zbog povijesti. Starija generacija sigurno zna da je Tito posjetio Kinu, ali i izbog partizanskih filmova, "Valter brani Sarajevo" na primjer! Kad je ‘Valter‘ odnosno Bata Živojinović posjetio Kinu, bio je možda najveća strana filmska zvijezda koja je posjetila našu državu, doslovno su ga blokirali obožavatelji, nije mogao proći, došlo je toliko Kineza koji su uživo htjeli vidjeti ‘Valtera‘! I dan danas ljudi u Kini znaju za Jugoslaviju upravo iz tih filmova! To je još uvijek kulturološka pojava, Jugoslavija još živi tako u kineskoj svijesti. Danas postoji generacijska razlika: starija generacija bi se više sjetila Jugoslavije i rata, a mlada generacija već zna za Hrvatsku i vidi je kao turističku ili nogometnu zemlju. Krajem 70-ih i tijekom cijelih 80-ih Kinezi su dolazili u Jugoslaviju - i kao studenti i kao stručnjaci na usavršavanje. Svake godine je znalo biti kineskih studenata u Zagrebu i Splitu, nisu samo učili hrvatski jezik i kulturu, nego i strojarstvo i brodogradnju. Našao sam jednu zanimljivu anegdotu, kineski studenti nekad su znali naučiti slovenski ili makedonski umjesto hrvatskog, a jugoslavenska strana tako je jednom poslala pismo kineskoj s napomenom: ako kineski studenti žele učiti o brodogradnji, onda ne mogu učiti makedonski - što je razumljivo, prepričava Yuguang.

S obzirom na to da kineski dužnosnici često posjećuju Hrvatsku, da je sam premijer Li Keqiang dolazio na jug Hrvatske i da su Kinezi izgradili Pelješki most, odnosi između dvije države čine se dobri.

- Raduje me vidjeti uglavnom pozitivni sentiment Hrvata prema Kinezima. Sretan sam što gradimo sve više veza i to je za mene možda dobra prilika, govori Yuguang koji se nakon završenog obrazovanja u Europi planira vratiti u Kinu.

Iskreno kaže da mu ne bi bilo žao ostati živjeti u Hrvatskoj, ali ne zna kakve će mu se prilike otvoriti. Sviđa mu se hrvatski mentalitet, posebno na obali, ta opuštenost, to lagano ispijanje kave, druženje...

- Posebno se mi Kinezi uvijek žurimo negdje! U Hrvatskoj se inače osjećam vrlo dobro, kaže Yuguang kojemu je ipak omiljen hrvatski grad Rijeka.

- Tamo mi je drago ići, a šetao sam lukobranom... Na jednoj strani je Rijeka grad na brijegu, na brdu, vidi se sve, a na drugoj strani je more, ali i Istra... Volim i Opatiju, baš je fino. Nemam nigdje taj osjećaj da možeš šetati do kraja i vidjeti sve..., priča Yuguang.

Posao će tražiti u struci, vjerojatno u Kini, ali ne zna gdje će ga na kraju život ili neki njegov ‘Put svile‘ odvesti... Ne zna ni kad će opet u Dubrovnik, ali se nada će to biti brzo! Međutim, ostaje vjeran hrvatskom na tom putu prema budućnosti, svaki dan će čitati nešto na hrvatskom, a i jedva čeka novu utakmicu hrvatske nogometne repke koja će u vidu Yuguanga dobiti obilatu podršku s ipak ne tako dalekog istoka...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 08:28