PUT OD 4625 KILOMETARA

ZAGREPČANIN ŽELJKO JURIN PREPJEŠAČIO JE AMERIKU ZA 161 DAN Put od 4625 kilometara i 8000 dolara: 'Vidjeti čegrtuše i medvjede neprocjenjivo je'

Željko Jurin na Mt. Baden Powell
 privatrni arhiv
 

Nema tome dugo da se s puta, pješačkog, nešto više od pet mjeseci dugog, za kojega je prohodao planinarsku stazu što vodi od meksičke do kanadske granice, na noge prošao 4265 km Amerikom, vratio Zagrepčanin Željko Jurin. Riječ je o poznatoj stazi Pacific Crest Trail, svake godine u proljeće hodači iz cijelog svijeta stižu na meksičko-američku granicu i kreću put sjevera. Jurin (42) je prvi Hrvat koji ju je u cijelosti prohodao.

“Još otkad sam prvi put čuo za tu stazu, htio sam je proći. Vodi brojnim nacionalnim parkovima zapadnog dijela SAD-a”, kaže. Uspio je na poslu dobiti pola godine slobodno i krenuo. Prije toga put je strpljivo i dugo planirao, štedio novac (treba, kaže, računati na budžet od 5000 do 8000 dolara), vježbao i tijelo i duh ne bi li mogao dnevno prevaljivati 30-ak kilometara uz 1000 m uspona, i tako 161 dan u nizu…

“Velika je razlika između vikend-planinarenja i svakodnevnog prevaljivanja velikih udaljenosti. Boljele su me noge, posebice stopala, te ramena od nošenja teškog ruksaka”, odgovara Jurin na pitanje kako je fizički podnio pola godine svakodnevnih nizanja dugih kilometraža po divljini.

Bilo je, kaže, najteže na početku, dok se tijelo nije priviknulo na taj novi režim, na to da svaki dan, koliko god umorno, treba nastaviti dalje

.

privatni arhiv
Željko na meksičkoj granici

Susret u divljini

S vremenom je očvrsnuo, tegobe više nije intenzivno osjećao, makar je staza pred hodača svako malo postavljala nove, uvijek kompleksnije izazove. “Sierra Nevada donijela je visoki snijeg i nabujale ledene potoke. Prvih mi je dana bilo izrazito teško, propadao sam u duboki snijeg, hodao satima s mokrim, promrzlim stopalima, nakon nekog vremena priviknuo sam se i na to.”

Priča da je, među ostalim, uživao srećući čegrtuše, medvjede, razne divlje životinje… Kako se uživa u takvim susretima?

“Nikad nisam imao velik iracionalni strah od divljih životinja. U Hrvatskoj nisam susreo medvjeda, no susreo sam puno poskoka, ali nisam imao neugodnih iskustava s njima. Uz zdravu dozu opreza, uvijek sam radoznao da vidim te divne i korisne životinje.” Ipak, kad je prvi put u Kaliforniji naletio na medvjeda, nije mu bilo svejedno. “Prvi tren sam se smrznuo, pitao što napraviti. Medvjedica je kopala korijenje ili gljive, potpuno nesvjesna moje prisutnosti, a bio sam samo desetak metara iznad nje, na stazi. Brzo sam se sabrao, fotografirao je i povikao da je upozorim da sam tu, da joj dadem priliku da se udalji. Baš to je i napravila. Prije toga je na trenutak samo pričekala mladunče, da se ono spusti s drveta.

Nažalost ili nasreću, nisam sreo planinskog lava, premda su ih neki hodači vidjeli. Sve te zvijeri boje se čovjeka i bježe. Privilegij je vidjeti ih u njihovom prirodnom staništu, slobodne, sretne, za razliku od njihovih rođaka koji žive u kavezima zooloških vrtova. Čegrtuše su pristojnije od poskoka i čegrtanjem toliko glasno upozoravaju na svoju prisutnost ja bih donio zakon po kojem sve zmije moraju imati čegrtaljku”.

privatrni arhiv

Spominje, impresioniran, granitne stijene planine San Jacinto. “Na takve nisam navikao hodajući našim krškim planinama.” Otamo se vide okolne pustinje.

Snježna oluja

Dotad Jurin nije bio više od Triglava. “S nestrpljenjem sam iščekivao uspon na vrh Mt. San Jacinto (3302 m). Bio je zasut snijegom, ali toplo vrijeme omogućilo mi je da uživam u nenadmašnom pogledu. Zaleđeni Mt. Baden-Powell (2867 m) dočekao me snježnom olujom, u njoj sam proveo dvije noći. Hodao sam među borovima koje je oluja ukrasila ledenim kristalima.” Mada se smrzavao i teško probijao kroz snijeg i led, pamti to kao jedan od najljepših krajeva kojima je ikada prošao.

Kao vrhunac putovanja ističe planinski lanac Sierra Nevada, ove godine zasut trostrukom prosječnom količinom snijega. “Mnogi su hodači odlučili preskočiti taj dio, vratiti se kasnije u ljeto, kad se snijeg otopi, a ja sam sa svojom tadašnjom trail obitelji, hodačima koje sam upoznao putem, zaključio da imamo dovoljno iskustva da pokušamo proći kroz 650-ak kilometara dug lanac.” Četiri tjedna hodali su Sierra Nevadom.

privatni arhiv

Vrijeme je bilo sunčano, relativno toplo, no riječ je o visinama između 2500 i 4000 m, prelazili su zaleđene prijevoje, ledene planinske rijeke, potoke, bujice. Impresioniran pripovijeda o “bjelini iz koje su izvirivali oštri kameni vrhunci…”

“Svaki taj težak i opasan uspon ili prelazak kroz ledenu rijeku do struka brzo bismo zaboravili zbog pogleda na netaknutu prirodu i divljinu kakve kod nas nema.”

Trail obitelj

Bilo je, kaže, teško i kad se razdvojio od svoje prve trail obitelj, skupine s kojom se sreo putem te je s njom spontano prešao dio staze. “Mada sam te ljude znao samo nešto više od dva tjedna, ti su odnosi bili prilično intenzivni jer provodili smo puno vremena zajedno. Trenutak u kojem sam spoznao da ne mogu dalje s njima, jer nismo bili kompatibilni po brzini kojom hodamo, po kilometrima koje dnevno želimo prevaljivati, jako mi je teško pao. I teško sam se odlučio napustiti ih. Ali, bila je to dobra odluka, poslije sam bio slobodniji.”

Na putu su ga najviše iznenadili - ljudi. Pozitivno. Dirnut pripovijeda o stanovnicima područja uz stazu, onima koji svjesno i organizirano na razne načine pomažu hodačima. Nazivaju ih anđelima staze (Trail Angels). “Znao sam da postoje i da pomažu hodačima, ali nisam mogao ni zamisliti do kojih je razmjera razvijena ta podrška. Postoje čitave grupe koje se koordiniraju, imaju grupe na Facebooku, ti ljudi po stazi ostavljaju liste s popisom svojim kontakata. Nude prijevoz, smještaj, hranu... U velikoj većini slučajeva njihova je pomoć potpuno besplatna. Pomažu, dijele ono što imaju, a zauzvrat dobivaju tek osmijeh, kakvu priču sa staze, saznanje da su nekome uljepšali i olakšali život. Ti su mi ljudi vratili vjeru u čovječanstvo.”

Spominje događaj koji posebno pamti: “Puhao je vjetar, lijevala kiša. Mokar i promrzao, usprkos kišnim hlačama i kabanici, spuštao sam se u Green Valley, gradić u kojem je utočište za hodače Casa De Luna, vodi ga obitelj Anderson. Došao sam do ceste, mokar, bezvoljan, slomljen, pitao sam se tko će mi ovakvome uopće stati, odvesti me do grada. Uto je na ugibalište stala starija gospođa, meni i dvojici hodača ponudila prijevoz do Casa de Lune. Obložila je auto ručnicima, da joj ne bismo sve smočili. Tamo, u utočištu, naišli smo na nekolicinu hodača stisnutih ispod velikog šatora u dvorištu pa nas je gazdarica, Terry Anderson, pozvala u kuću, kamo hodači inače ne zalaze. Sve nas je zagrlila, ponudila palačinkama, vrućom kavom, kazala da se presvučemo u kupaonici, stavimo mokre stvari u sušilicu. Skoro sam se rasplakao od sreće. Osjećao sam se kao da me rođena majka zagrlila i rekla mi: ‘Sine, sve će biti u redu’.”

DCIM2GOPRO\GOPR5035.JPG
privatni arhiv

Nije puno skretao sa staze, tek da vidi poneku bitnu točku, komad prirode koji nije htio zaobići ili da kupi hranu i nužne stvari u obližnjim gradićima. Radi Grand Canyona ipak je sa staze skrenuo čak 1000 kilometara.

S tog dijela puta prepričava anegdotu: “Većina hodača na stazi ima pseudonim pod kojim se predstavlja drugim hodačima, takozvano trail ime. Dobije ga na razne načine, prije ili kasnije.”

Nadimak 'Bonus'

Hodač ga ne mora prihvatiti ako mu se ne sviđa, kaže Jurin. “Mene su zvali Bonus. Moje pravo ime stranci ne mogu izgovoriti, očajnički sam trebao trail ime, pamtljivo i lako izgovorljivo. Nekoj ekipi kraj vatrice u jednom kampu pričao sam o svojem putu u Grand Canyon. Na povratku sam posjetio Las Vegas, osvojio 100 dolara na aparatu na kojem su se kotači zaustavili na bonus-bonus-bonus. Ekipa kraj vatrice jednostavno me pitala - ‘A zašto tvoje ime još nije Bonus?’”

Uz Grand Canyon želio je vidjeti i Mount Whitney, popeti se na taj 4421 metar, najviši vrh u onih 48 fizički spojenih saveznih država Amerike, mimo Aljaske i Havaja. No, nije imao potrebnu opremu za uvjete koji su tamo vladali u trenutku kad se našao u podnožju pa je odustao od te ideje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 02:52