ZAPANJUJUĆA PRIČA PLESAČICE SA ZAGREBAČKIH KROVOVA 'Mi volonteri riješili smo dimnjake na više od 300 kuća, a među sobom se zovemo Nindža krovnjače'

Park Maksimir. Nasred livade djevojka visi s debele, vodoravno stršeće grane jednog hrasta. Umotana u tamnoljubičastu svilu, sporo pleše i izvija se, penjući se gore-dolje po materijalu, izvodeći akrobacije i okrećući se naglavačke, da bi se potom vratila u ležeću poziciju i tako ostala lebdjeti zrakom.

Kada se u potpunosti umiri, umota u svilu i tako visi s drveta, podsjeća na ličinku kukca. Kada visoko pod krošnjom pleše i vrti se pomoću te svile - kao da je u bestežinskom stanju - tada je zamišljamo kao astronautkinju.

Djevojka u svili je Nikolina Komljenović, profesionalna plesačica suvremenog plesa sa statusom slobodne umjetnice i pedagoginja zračnih akrobacija te jedna od stotinjak volonterki i volontera koji su proteklih tjedana čistili zagrebačke krovove nakon katastrofalnog potresa. Očistili su, kaže, više od tristo krovova, redom onih koji su najteže stradali u potresu i s kojih je hitno trebalo ukloniti ostatke dimnjaka koji su prijetili da će se svakog časa srušiti na ulicu.

Privatni album

Prijava za pomoć

- Ljudi su se spontano okupili. Kratko nakon potresa bila je organizirana prijavnica za volontere. Trebalo je ostaviti svoj kontakt, navesti opremu koju posjeduješ i iz kojeg društva dolaziš te koje tečajeve imaš završene. Javljali su se članovi raznih društava, alpinističkih i speleoloških, a dolazili su i visokogorci.

Pomagale su nam i tvrtke koje se bave visinskim radovima - govori Nikolina Komljenović, dodajući kako ona, zapravo, nema završen alpinistički tečaj, iako se ponekad zna otići hobistički penjati. U prijavnici je napisala kako se bavi vertikalnim plesom i akrobacijama na svili te da posjeduje svu opremu u vidu alpinističkog osiguranja s kojom se zna služiti, osim kacige. Nju je posudila i uskoro je s ostalima bila na krovovima.

- Koordinatori su nas podijelili u grupe od nekoliko ljudi te su nam raspoređivali zadatke i davali adrese stanova. Sve je išlo preko WhatsAppa. Na lokaciju bi svatko došao sa svojom opremom: pojasima, karabinerima, gurtnama, užadi i ostalim spravicama. Zatim bismo otišli na dodijeljeni krov i prvo se osigurali na noseće grede.

Radi se takozvani štand, razvuče se uže od jedne do druge točke vezišta i na njega se osigura 4-5 ljudi. Svatko ima svoje uže i slobodan je kretati se po krovu - pojašnjava Komljenović, dodajući kako je složenost poslova čišćenja na krovu ovisila od situacije do situacije.

- Nekad je sve bilo čisto za pola sata, a nekad bismo se zadržali i do četiri sata na jednom krovu. To je najviše ovisilo o debljini kape na dimnjaku i o tome je li ili nije armirana. To su glomazne, teške betonske kape koje drže cigle dimnjaka, a mi smo ih često lomili na manje komade macolama i čekićima kako bismo ih uopće mogli odnijeti s krova.

Privatni album

U jednom trenutku smo shvatili da nam treba i udarna bušilica, pa je išlo malo brže - komentira Komljenović pa nastavlja o tome kako su se volonteri s krovova međusobno nazivali “Nindža krovnjače”, a svaka je grupa imala i svoje zasebno ime.

Te su se volonterske grupe sastojale od žena i muškaraca, od starijih i mlađih ljudi, redom onih s nekakvim iskustvom visinskog rada ili aktivnosti, a interno su si zadavali imena grupa da bi se lakše mogli koordinirati na terenu. Tako je jedna volonterska grupa, govori Komljenović, zaslužila ime “Termiti”, i to nakon što su u jedno popodne skinuli 14 kapa s ukupno dva zagrebačka krova.

- Ostatke smo, ali vrlo rijetko i tamo gdje je krov bio niže, bacali na cestu, uz zaustavljanje prometa. U drugim slučajevima smo ostatke spuštali stubištem, preko živog lanca. U trećim slučajevima smo ih ostavljali na tavanu zgrade, ako bi oni bili sigurni.

Sve je ovisilo o situaciji na terenu, a dnevno bi moja grupa odradila do pet lakših krovova, ili jedan gdje je bilo stvarno puno posla. Operirali smo po Donjem i Gornjem gradu te u centru, nešto malo i po Čučerju - nastavlja Komljenović, dodajući kako se akcija čišćenja krovova sada privodi kraju, no ostalo im je još nekoliko adresa zgrada i kuća čiji su krovovi ostali neočišćeni.

Osim speleologa i alpinista, u njezinoj grupi su se, govori Nikolina Komljenović, našla i dva arborista. U nas gotovo nepoznato zanimanje.

Obrezivanje krošnji

- Za razliku od Zrinjevca koji održava parkove i stabla pomoću dizalica, arboristi se popnu na drvo pa mu obrezuju krošnju - nastavlja plesačica na svili koja već tjednima macolom tuče zagrebačke dimnjake sa stotinjak volontera koji na ovaj način pridonose vatrogascima koji ne mogu prići svim lokacijama u gradu, pogotovo zgradama koje su u unutarnjim dvorištima.

Na noge je, dakle, bio dignut svaki čovjek koji ima profesiju ili hobi koji uključuje rad na visini, a ukupno je bilo očišćeno više tisuća krovova. Sada su na redu krovopokrivači i drugi majstori koji će sanirati nastalu štetu. Zahvaljujući volonterima - sigurno i bez građevinskog materijala koji prijeti da će se rušiti s krovova.

- Digli su se svi profesionalni vatrogasci, kao i svi DVD-ovi s područja Zagrebačke županije, ali s obzirom na količinu ljudi, to i dalje nije bilo dovoljno - komentira Komljenović, koja se inicijativi odlučila priključiti čim joj je prijateljica rekla za akciju. Gotovo od prvog dana potresa Nikolina Komljenović je sa svojom grupom “Nindža krovnjače” čistila krovove, a subote i nedjelje su uključene.

- Mi smo to radili zbog građana grada Zagreba. Ljudi su to osjetili, i brinuli su se o nama dok smo čistili krovove. Nosili bi nam sokove i pitali nas hoćemo li što jesti. Neki su nam nudili i novac. To nismo prihvaćali. Sada, nakon što smo očistili krovove, gledamo da idemo u smjeru financijske pomoći zgradama koje nemaju dovoljno novca u pričuvi za obnovu svojih zgrada, tako da će biti prostora da oni koji žele doniraju novac za obnovu - navodi Komljenović koja, rekli smo, kada ne čisti zagrebačke krovove, pleše na svili.

I to već dvadeset punih godina. Osim plesa na svili izmislila je i posve novu disciplinu u kojoj se, umjesto na svili, pleše na tzv. flaksu. U Dalmaciji bi to jednostavno nazvali najlon, dok govornici engleskog taj materijal nazivaju fishing line. Riječ je o debelim nitima od najlona koje, baš kao i svila, vise s drveta, i to na stotinu njih, dok se Komljenović po njima uspinje i pleše na isti način i tehnikom kao na svili. Dojam je, međutim, posve drugačiji, a ona je jedina žena na svijetu koja pleše na tom materijalu.

Neja Markičević / CROPIX

Drugačija gravitacija

- Flaks sam izmislila tijekom rada na svojoj autorskoj plesnoj predstavi ‘Objekt u subjekt prelazi #kralježnica’. Kako se u predstavi bavim ograničenjima tijela, odnosno kralježnice, ideja je bila prezentirati drugačije gravitacijsko stanje tijela pa sam se digla u zrak, a flakseve sam koristila jer mi je bila potrebna neka struktura koja nalikuje na tjelesnu, u ovom slučaju na kosu ili vlakna mišića.

Trenutno pripremam sličan projekt, Tanka linija, za koji sam napravila zastor od flaksa, a izvodit ću tu predstavu s poznatom jazz pjevačicom Ines Tričković i dizajnerom Tomislavom Turkovićem - komentira Komljenović, koja je nakon te predstave koju je izvodila i u Berlinu i Ljubljani odlučila nastaviti plesati na flaksu.

- Moja disciplina je kombinacija cirkuske i plesačke. To je suvremeni ples u zraku, a ja to još nazivam jednostavno: “tijelo u zraku”. Ono što mene zanima nisu salta i akrobacije, iako i to podučavam. Zanima me improvizacija i slobodno kretanje u zraku. Rastavljam figure na dijelove, na funkcionalne pokrete od kojih je svaka sačinjena, te iz toga razvijam improvizaciju.

Najviše me veseli kad pronalazim nove stvari, kada se nađem u nekom problemu u zraku pa smišljam kako se izvući. Kada ljudi uče figure, često se dogodi da ih zabetoniraju i prestanu razmišljati da se svaka figura sastoji od različitih pokreta. Zato je dobro rastaviti figure i gledati što se događa ako napraviš neki pokret u drugom smjeru ili drugom dinamikom. Tako se dolazi i do novih figura - pojašnjava plesačica koja u Zagrebu vodi svoju školu plesa na svili - “S.vila”.

Uskoro i radionica

- Treninge održavamo u dvorani Škole za primijenjenu umjetnost. Imamo četiri grupe. Dvije dječje, naprednu i početnu, kao i dvije odrasle, također naprednu i početnu. Svaku grupu vode dva trenera, a imamo 2-3 polaznika po svili na svakom treningu.

Svila je ukupno osam, a dolaze nam i cure i dečki, iako dečki i dalje to više doživljavaju kao žensku stvar. Ali, ples na svili je zahtjevniji nego što ljudi misle, a to obično svi shvate na prvom treningu - govori Komljenović, pojašnjavajući kako se podlaktični mišići koji se koriste pri plesu na svili rijetko upotrebljavaju pa nisu razvijeni, što ples na svili čini težim.

- Vižljavost je bitna. Tko se penjao po drveću kao klinac, taj će moći i po svili. No, talent nije dovoljan, treba imati i puno volje. Polaznici se najčešće oduševe i zaljube u svilu. Iz početka im je teško, ali kad naprave prvu figuru, mnogi se zakače za taj osjećaj - govori Komljenović pa najavljuje i skorašnji, trodnevni Međunarodni dan plesa u organizaciji UPUH-a, tijekom kojega će i ona održati predavanja i radionice.

Program počinje 28. 4., a odvijat će se virtualno, na stranicama Facebook eventa “Međunarodni dan plesa 2020.” I ne morate strahovati, Komljenović obećava kako će na radionicama biti isključivo riječ o plesu na svili. Radionicu rušenja zagrebačkih dimnjaka zasad nije pokrenula. Nadajmo se da zato više neće biti prilike.