Dok čitate ove retke, ja sam trebala uživati u ovom pogledu (naslovna fotografija). Uživo. Ova fotografija je moj screensaver na računalu u mom bonskom uredu. Svakoga dana kada upalim kompjutor duboko uzdahnem i pomislim kako bih radije bila na terasi svoje kuće na Korčuli. Jednom nogom sam već godinama čvrsto u Bonnu, drugom, pokušavam, kad god to mogu, skočiti na svoj otok, piše novinarka Deutsche Wellea Dunja Dragojević.
I prilično mi je često, moram priznati, to do sada uspijevalo. Nekada su Bonn i Split bili gradovi na dva različita kraja Europe, između njih je bila udaljenost koja je značila ili dva dana vožnje ili više stotina eura troška. No, nakon što su se pojavili Eurowingsi, EasyJetovi i RyanAirovi, to su postala dva grada udaljena manje od dva sata ugodnog leta za koji se mogla kupiti karta jeftinija od 50 eura.
-->
S jednom takvom kartom sam i ja planirala svoj petodnevni put u Hrvatsku ove nedjelje - zrakoplovom iz Bonna za Split pa onda trajektom za Velu Luku. I sve do prije nekoliko dana nisam ni pomišljala da na planirani put neću krenuti.
Relativno opuštena atmosfera u njemačkom epicentru zaraze
U utorak sam se vratila iz Beča odakle sam izvještavala o otvaranju izložbe tri zagrebačke kustosice u muzeju Kunsthalle, letjela Eurowingsom, putovala i živjela sasvim normalno. Korona je već debelo harala Italijom i, naravno, bila prisutna u medijima i na mom radaru, ali ne i u mom životu.
Moja djeca su išla normalno u školu, na svoje treninge nogometa, rukometa i tenisa, razuzdano slavila karneval po kojemu je regija oko Bonna poznata i slavna. Savezna pokrajina u kojoj živim, Sjeverno Porajnje - Vestfalija, slovila je doduše, od pojave korone u Njemačkoj, kao epicentar zaraze ubrzane karnevalskim druženjima. Moji prijatelji i rodbina iz Hrvatske su mi slali zabrinute poruke i upite o stanju i našem zdravlju, ali ja na mnoge nisam ni odgovarala misleći kako me pomalo nervira što se diže tolika panika.
Tako je, očito, mislila i većina ljudi oko mene. Unatoč vijestima o 600, 700, 800 zaraženih u Sjevernom Porajnju i Vestfaliji govorili su, očito kao i ja: pa što, i običnu gripu dobiju svake godine stotine, tisuće. Police u trgovinama su bile pune uglavnom svega osim dezinfekcijskih sredstava i WC-papira (do danas mi nije jasno zašto baš WC-papira?!). Iskreno, u tom sam trenutku još mislila kako je jako cool ignorirati koronu i prijetnju koja od nje dolazi.
Solidarnost na iskušenju
Negdje u četvrtak (12.3.) sam se, šokirana silinom i brzinom razvoja događaja, počela pitati hoću li se, ako odem u Hrvatsku, moći pet dana kasnije vratiti svojoj obitelji u Bonn. Hrvatska je tada još imala vrlo mali broj oboljelih. "Ja bih išao", rekao je moj suprug.
"Nitko ti ništa ne može zagarantirati, ali ja bih išao", rekao mi je jedan kolega. "Ja idem sutra (13.3.) sigurno", rekla mi je jedna kolegica koja je planirala produženi vikend provesti u Makarskoj. Eurowings mi je u inbox poslao podsjetnik da mogu napraviti check-in za svoj let. Ma da, rekla sam si, zašto je i mene sada ulovila panika?! Eurowings leti za Split, na Korčuli, u mojoj uvali na osami, sigurnija sam nego bilo gdje na svijetu, Hrvatska nije zona visokog rizika, za pet dana se situacija neće tako radikalno pogoršati.
A onda mi je kroz glavu odjednom proletjela misao: ali zašto ja samo mislim o sebi? Što ako ja u sebi nosim virus, a da to ne znam, što je, kao što znamo moguće? Što ako ja, koja sam nedavno izvještavala s Berlinalea, a onda i s otvaranja izložbe u Beču na kojemu je bilo tri tisuće ljudi, što ako ja zarazim svoje roditelje koji zbog svoje starosne dobi slove kao rizična skupina? Što ako ja donesem koronu na moj mali otok? I kada su mi se sva ta pitanja narojila u glavi, odlučila sam, bez obzira što rekle njemačke ili hrvatske službe i vlasti, ne otputovati u Hrvatsku.
U tom trenutku sam shvatila, naime, da je to onaj moment solidarnosti o kojem je govorila Angela Merkel i da će život idućih dana i mjeseci često testirati našu solidarnost, spremnost na odricanje i, na neki način, našu poniznost. Shvatila sam da će korona iz korijena promijeniti naš život i to me u sekundi vratilo u ratne devedesete, u moju splitsku školsku godinu 1991/1992., godinu mature bez maturalca, godinu u kojoj se moj do tada sigurni, lagodni i bezbrižni život pretumbao.
Petak trinaesti
U petak sam došla na posao i objavila da ne putujem. Iako je moj život zapravo i tog petka 13. još izgledao sasvim normalno. Djeca su otišla u školu. Moja kćer je planirala rođendansko slavlje za svoj 15. rođendan, u raznim WhatsApp grupama na mom smartphoneu su zvoncale poruke s dogovorima koji će roditelj preuzeti koju vožnju za rukometne i nogometne utakmice moga sina koje su bile na rasporedu ovoga vikenda.
A onda je u tijeku prijepodneva stigla vijest da će se natjecanje nogometne Bundeslige odgoditi na neko vrijeme, ali tek od idućeg utorka. Moja kolegica mi je poslala poruku: "Nisam odletjela" i okačila fotografiju priopćenja Stožera civilne zaštite Međimurske županije u kojemu piše da će osobe koje iz Njemačke dođu u Hrvatsku biti zadržane u 14-dnevnoj samoizolaciji. Kad sam se s posla vratila kući, saznala sam da će moja djeca na petotjedni prisilni raspust.
Kratko nakon toga su počeli pljuštati mailovi: otkazani su svi sportski treninzi i sve utakmice do kraja uskršnjih praznika, dakle, do sredine travnja. A što će biti onda, nitko se ne usuđuje prognozirati. U međuvremenu su u Bonnu zatvoreni svi muzeji, otkazani svi koncerti, sve kazališne predstave. Vijest o Bundesligi koju smo objavili nekoliko sati ranije već je bila zastarjela - sve utakmice Bundeslige su smjesta otkazane.
Korona je zavladala Njemačkom
U subotu sam otišla u kupovinu: trebalo mi je, između ostalog, brašno jer sam htjela napraviti palačinke. Obišla sam pet trgovina - u svima prazne police s brašnom, trajnim mlijekom, tjesteninom. Korona je, bez sumnje, zavladala Njemačkom, bez obzira što govore aktualni podaci o broju zaraženih. A oni govore da je u Njemačkoj do subote navečer (14.3.) 4.000 zaraženih i osam smrtnih slučajeva. Nakon ovog vikenda u Njemačkoj definitivno više neće biti ništa kao prije ovog petka, 13.
Meni je Eurowings poslao mail "COVID-19 Update" u kojem me je poučio da se "zrak u zrakoplovu sastoji od 60 posto svježeg zraka izvana" i "da je zrak koji cirkulira u kabini filtriran i očišćen od prašine, bakterija i virusa". Zahvaljujući tom filtriranju je, tvrde, "zrak u zrakoplovu čist kao u operacijskoj dvorani". Ali ipak su mi ponudili da mogu besplatno zamijeniti kupljenu kartu bez plaćanja uobičajenih pristojbi i svoj let za Split odgoditi za neki kasniji datum. To sam i učinila.
Moj novi termin putovanja je 3. svibnja. U moj pretinac elektroničke pošte je stigao mail da je do mog leta još 51 dan. Nadam se da je tako. Da ću za 51 dan moći uživati u pogledu s moje korčulanske terase. I da će se život ponovno vratiti u normalu. Ali trenutno mi je teško vjerovati da hoće, piše novinarka Deutsche Wellea Dunja Dragojević.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....