Istina je, stresno je cijeli život liječiti djecu na rubu života. Stresno je baš uvijek kad neko dijete unatoč silnih napora liječnika na kraju ne dobije životnu bitku. Stresno je i kad satima, pa i danima razmišljaš o već završenom slučaju, odnosno pitaš se jesi li možda mogao učiniti nešto drukčije, bolje. No sve se to zaboravi kad uspiješ i dijete ozdravi, a to, srećom, nije rijetko. Ne, ne bih mijenjao ništa u svom odabiru. Držim da je pedijatrija i intenzivno pedijatrijsko liječenje medicina koja nerijetko uspijeva učiniti čudo u spašavanju dječjih života - riječi su to pedijatra prim. dr. Milivoja Novaka, liječnika koji je gotovo cijeli radni vijek proveo u jedinici za intenzivno pedijatrijsko liječenje KBC-a Zagreb pomažući najteže bolesnoj djeci da “vrate svoj život”. Zadnjih nekoliko godina pomoćnik je za kvalitetu ravnatelju prof.dr. Anti Ćorušiću, a to je i razlog što je zbog nekih izvanrednih medicinskih događaja hrvatska javnost bolje upoznala donedavno samozatajnog i upornog pedijatra.
I kad govori o djevojčici s Paga koja je s teškim ozljedama glave, nakon što ju je otac bacio s balkona, došla na liječenje u zagrebački KBC i kad objašnjava što mu je bio zadatak u nadzoru liječenja dječaka Gabriela u Metkoviću, dr. Novak vrlo je staložen. Ne diže glas, ne nerviraju ga novinari, čak i kad nekoliko puta postavljaju isto pitanje. “Treba spasiti mozak!” u stanju je ponoviti pet, šest, deset puta uvijek istim mirnim tonom jer naprosto to je način funkcioniranja “intenzivista”, kako sebe nerijetko nazivaju oni koji se bave hitnom medicinom.
Nisam bio magarac
Možda je to “univerzalni jezik” koji oni sami najbolje razumiju bez obzira na kojem jeziku razgovaraju.
“Kad se nađem s kolegama diljem svijeta, bez obzira na to otkuda dolazimo, u ovom medicinskom dijelu potpuno se razumijemo jer cilj je uvijek isti - spasiti život djece pod svaku cijenu”, kaže dr. Novak. Dok razgovaramo, vrata se otvaraju desetke puta, ali ne zbog nevolja u medicinskom dijelu vođenja bolnice, nego onom drugom, dr. Novaku manje simpatičnom, ali, kako i sam kaže, i to ide u “rok službe”. Nije da baš uživa u tome, ali “moramo i to”, sve ne bi li bilo više mira u kući i vremena za liječenje pacijenata.
Taj je 63-godišnjak rođen u Čakovcu postao purger kad je krenuo u drugi razred osnovne škole u Petrovoj. “Iz prvog razreda koji sam završio u Varaždinu malo se toga sjećam. Tek učiteljice, prijatelja Špaca i djevojčice Marine. Nisam bio ‘magarac’, ali pratio sam je iz škole svakog dana. No ubrzo smo se preselili u Zagreb, gdje sam pustio korijene”, kaže dr. Novak.
“Nasreću, danas je izlječenje primjerice od leukemije kod djece značajno veće nego u vrijeme kad sam krenuo u pedijatriju. Preživljavanje je pravilo, a umiranje izuzetak”, objašnjava dr. Novak
“Ne bi se reklo po mom danas hrapavom glasu, ali pjevao sam u zboru. Bili smo jako dobri, a vodila nas je profesorica Sonja . Kak’ je se ne bi sećal kad mi je jednom prilikom dunula šamar da mi je tri sata lice bilo crveno. Zapravo, uopće se ne sjećam zašto, ali se zato šamarčine dobro sjećam (nije bilo pravobraniteljice ni plavog telefona). Moglo bi se reći da i danas osjetim njezinu ‘blagu ruku’ na svom obrazu. No to nije ubilo moju ljubav prema njoj. Godinama kasnije bilo mi je drago kad bih je susreo”, sjeća se dr. Novak svojih prvih dana u Zagrebu.
Osim pjesme, i matematika je bila njegova velika ljubav prije negoli ju je “prevario” s medicinom.
“Bio sam dobar matematičar. Prvak Hrvatske u matematici, ali ipak sam krenuo medicinskim putem. Opcija je bila i rudarstvo, bolje rečeno ‘bušenje nafte’. Razlika je velika, a na meni je bila odluka. Mama Slavica i tata Mijo nisu ništa forsirali. Bilo je bitno da budem zadovoljan i, na kraju, kocka je pala na medicinu. Položio sam prijemni i eto mene na Šalati. Ne mogu se požaliti. Kad skužiš kako treba učiti, sve se zapravo stigne. Jedino me mučila prva godina na kojoj su sve pretklinički predmeti, a jedino što je imalo veze s čovjekom je zapravo bila anatomija. Zato i ne čudi da sam kod tada strah i trepet profesorice Jelene Krmpotić položio ispit za samo sedam minuta. No iz predvojničke sam zato dobio minus dva. Sjećam se, trebalo je u dvije rečenice odgovoriti što je to koncepcija i doktrina općenarodne obrane, ali ja to nikako nisam mogao zapamtiti”, kaže dr. Novak i dodaje kako se spasio kad su stigli “normalni predmeti” jer onda više nije bilo nikakvih problema.
Tvrdi da nije točno da studenti medicine nemaju društveni život jer stalno moraju štrebati.
Dapače, kaže da je sve u dobroj organizaciji. Ima onda vremena i za tenis i za učenje, ali i za izlaske. “Bili su tada popularni plesnjaci Lapidarij i Big ben, a u Saloon su išli oni koji su imali novaca. Nekako bismo skucali za ulaznice, ali baš za pijaču nije bilo. No snalazili smo se. Cure bi prošvercale žesticu u torbama”, objašnjava dr. Novak tadašnju studentsku zabavu.
Na pitanje kako je grah pao na pedijatriju dr. Novak kaže - slučajno.
“Bila su to druga vremena. Imali smo opću praksu obavezne dvije godine. Radio sam u Kloštar Ivaniću što u hitnoj što u seoskoj ambulanti, a onda i u radničkoj u Novoselcu, pa u bolnici. Bilo je to odlično iskustvo. Interna medicina nekako mi je bila logičan izbor. No u međuvremenu se pružila šansa za pedijatriju. Zapamtila me jedna liječnica sa staža, dr. Ružana Crnojević Ivanušić. Dobio sam specijalizaciju i evo me i dan-danas u pedijatriji”, kaže dr. Novak.
Na Odjelu intenzivne pedijatrijske skrbi na kojem se spašavaju teško bolesna djeca iz cijele Hrvatske
Liječnici kažu kako im je jedan od najstresnijih trenutaka u poslu kad im umre prvi pacijent, a toga nije bio pošteđen ni dr. Novak - u pedijatriji je to još veća trauma.
“Nije tada još bilo Odjela za pedijatrijsku intenzivnu medicinu, već samo pedijatrija. Neću nikad zaboraviti Edina i Nasihu. Mališani su imali neuroblastom. No to nije spriječilo Edina da leti po odjelu kao mali vražićak. Nasiha je pak bila tiha i mirna ptičica. Vodim je na CT, a slika govori da je puna glava metastaza. Strašno. Ubrzo su, nažalost, oboje otišli. Ne može se to zaboraviti... Također, dok sam još bio specijalizant, na moj je rođendan otišlo dvoje djece. Bio sam toliko očajan da me moja tadašnja šefica, prof.dr. Gorjana Gjurić, morala tješiti. Oboje su imali zloćudnu hematološku bolest. No, na sreću, danas je izlječenje primjerice od leukemije kod djece značajno veće nego u vrijeme kad sam krenuo u pedijatriju. Preživljavanje je pravilo, a umiranje izuzetak”, objašnjava dr. Novak.
Bolnički klišej
U sjećanju mu je, kao da je bilo jučer, i dječak iz Banje Luke.
“Imao je miokardiopatiju. Vidio sam da je loše pa sam pozvao oca da dođe. No prije njegova dolaska dječaku se stanje pogoršalo. Masirao sam mu srce ne bih li ga oživio, a tata je sve to gledao iz hodnika. U jednom trenutku pokucao je i pitao - mogu li vas, doktore, zamijeniti, sigurno ste se umorili. Teški su to trenuci jer, nažalost, nismo mu uspjeli spasiti sina”, tiho i emotivno govori dr. Novak i dodaje kako dječak nije imao šanse jer tada nije bilo ECMO uređaja, nije mogao biti transplantiran, nije bilo brojnih uređaja koji su danas dio pedijatrije, pa je, moglo bi se reći, postojala samo jaka volja da se djeca spase, a to nerijetko nije bilo dovoljno.
O djeci dr. Novak govori s nevjerojatnom toplinom. Sam ima dvoje odrasle djece iz prvog braka. Sa stomatologinjom Lovorkom 37-godišnjeg sina Stjepka, pravnika, i 35-godišnju kćer Jasnu, koja danas živi u Italiji s njegovo troje unučadi. No dogodio mu se i bolnički “kliše”, pa je danas u braku s medicinskom sestrom Marinom, s kojom ima 17-godišnjeg Brunu. Baš koji sat nakon našeg razgovora otac i sin navijali su zdušno za Dinamo na utakmici s Benficom. Kaže da je i to jedan od načina opuštanja od njegova izuzetno stresnog zanimanja koje se nerijetko nosi kući.
63-godišnjak iz Čakovca ima dvoje odrasle djece iz prvog braka. Sa stomatologinjom Lovorkom ima 37-godišnjeg sina Stjepka, pravnika, i 35-godišnju kćer Jasnu, koja danas živi u Italiji s njegovo troje unučadi. No dogodio mu se i bolnički “kliše”, pa je danas u braku s medicinskom sestrom Marinom, s kojom ima 17-godišnjeg Brunu
“Da, sanjate posao. Nekad noću ne možete spavati pa gledate kroz prozor i gruntate što učiniti u određenom slučaju, odnosno što bi bilo najbolje. I poslije tolikih godina imam problem kako shvaćam hitno liječenje. Za mene hitno znači sad, a ono što nije hitno sutra. Fraktura maksile, ukliješteni nokat - to nije hitno. Za djevojčicu koja je došla iz zadarske bolnice bilo je najvažnije spasiti mozak, sve ostalo može se rješavati i liječiti kasnije. Zato je i princip intenzivne medicine prioritetno paziti mozak. Za razliku od hitnih za odrasle, mi dobivamo drukčije pacijente. Traume su rijetke. Trovanja, ona po život opasna, također. No zato nerijetko imamo male srčane bolesnike kojima prijeti iznenadna smrt. Trenutno imamo 12-godišnjeg dječaka na nadomjesnom srcu. Čeka transplantaciju. K nama je došao u vrlo teškom stanju, a sad je u situaciji da neko vrijeme može bez problema čekati novo srce”, objašnjava dr. Novak mogućnosti današnjeg intenzivnog liječenja djece. No ipak je ta količina svakodnevnog stresa i dr. Novaka u jednom trenutku “preselila” u bolnički krevet.
“Prvo sam dobio pet stentova pa onda četiri bypassa. Kad me pitaju zašto pet, odgovor je kratak - pa zato što sam ja odlikaš i u tome! Moglo bi se reći da sam prije pet godina obavio ‘generalku’ i sad sam miran od daljnjega”, kaže dr. Novak.
Masnoća u nosu
“Najgore je bilo ležati u bolnici. Nikome nije lijepo biti bolestan. Operiran sam u utorak. Držali su me dan i pol u intenzivnoj. Onda sam se odšetao iz te intenzivne van i sveukupno izdržao do nedjelje u bolnici. Te stalne posjete, sve zanima kako si, a tebi se ne da govoriti. Malo bih spavao, a kolege naiđu u dežurstvu u sitne sate. U ponedjeljak sam već stao na noge lagane i pravac kući”, prisjeća se dr. Novak.
S prof. dr. Duškom Marušićem, doajenom hrvatske pedijatrije
Bolnička hrana?
“Volim dobro jesti. Hrana je korektna. Čak i kad mi je mama kuhala nije mi sve bilo fino. Naravno da bih pojeo pet puta više jer ‘ovi’ daju točno kalorija koliko treba ležećim pacijentima. Nedavno mi je sestra bila u bolnici i poslala mi sliku ‘onog žutog’ za večeru. Znate, žganaca. Ne bih to stavio u usta ni za što, radije bih preskočio tu večeru. No izdrži se”, opisuje svoja bolesnička iskustva dr. Novak. Ipak je radije na drugoj strani barikade, u borbi za živote malih pacijenta.
Iskustvo je stjecao godinama ne samo u Hrvatskoj nego, primjerice, kao specijalizant u Ljubljani, koja je već tada imala vrlo razvijenu intenzivnu pedijatrijsku skrb.
“Pitali su me u jednom trenutku na Rebru: ‘Se ti kužiš u aparate?’ Moj je odgovor bio - ne. Poslali su me u Ljubljanu učiti. Rečeno - učinjeno. Nekoliko mjeseci bio sam na Univerzitetskom kliničkom centru (UKC). Bila je 1986. godina. Situacija loša. Imao sam, istina, plaćen smještaj u nekom hotelu i prehranu u UKC-u. Hrana katastrofa. Gora od tadašnje rebarske. Vrhunac mi je bio počastiti se ‘klobasom u pecivu’, ali ubrzo sam shvatio što zapravo jedem. Prvi griz štrcne masnoća drito u nos. Posljedice sam osjećao tjedan dana. No sad ozbiljno. Puno sam naučio tada od ljubljanskih kolega, a jedan od njih, prof. dr. Štefan Grosek, i danas mi je prijatelj. Koliko je to snažno prijateljstvo, govori i to da je tijekom ratnih uzbuna zvao da pošaljem djecu u Ljubljanu. Imao je tada stan od 47 kvadrata! I kad sam išao na svoj prvi kongres u Baltimore, Štefan mi je bio pri ruci. Mislim da imam sreće jer iz svakog svog dijela života ostali su mi dobri prijatelji”, kaže dr. Novak.
Da mu prijatelji nisu samo iz liječničkih krugova, dokaz je i Tomislav Karamarko, kojem je dr. Novak prije nekoliko godina bio i vjenčani kum. “Upoznali smo se kad mu je dijete imalo nekih zdravstvenih problema. Davno. Prije 25 godina. Koliko me zanimala politika, govori i to da sam ga tada pitao - kaj vi igrate košarku. No našli smo se. Sad smo zaista dobri prijatelji. Nerijetko se esemesamo, nađemo na kavi, pivi...” kaže dr. Novak.
Pitamo kako to da ga nije “uvalio” u političke vode. Uostalom, nije malo doktora u hrvatskoj politici. No, dr. Novak kaže: “Nisam ja za to! Tomo i ja rijetko razgovaramo i o politici i o medicini. Naši su razgovori drukčiji”, kaže dr. Novak, a na konstataciju da s Karamarkom vjerojatno ipak više šuti odgovara kako je Tomo drukčiji od dojma koji se o njemu stvara u javnosti.
“Nije namrgođen, zna se šaliti, zafrkavati, odličan je u društvu. No nedavno se dogodilo da me nazvao i pozvao na pivu, a obojica smo bili loše volje. Pijemo, sjedimo i čkomimo. Nakon sata svaki na svoju stranu. Doma spat! Ali bilo je lijepo. Sat vremena mira!” objašnjava svoje “prvo političko” prijateljstvo dr. Novak.
Vjerojatno zato što se gotovo cijeli radni vijek dr. Novak “družio” s djecom razlog je da je razgovor s njim, čak i kad se govori o medicini, potpuno razumljiv svakom laiku, baš kao i njegovi životni stavovi. On u svojim rukama, gotovo svakodnevno, drži živote teško bolesne djece, a većeg stresa od toga teško da u medicini može biti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....