Nije ovo moja prva borba s epidemijom, kaže nam odmah s vrata prof. dr. sc. Alemka Markotić.
Prva je bila netom nakon završetka fakulteta.
- Veliku epidemiju prošla sam i 1995. Radilo se o hantavirusu. Tada mi je to bio poprilično velik izazov. Sad sam starija, iskusnija i lakše mi je s ove pozicije na to gledati. Ali tada... Zamislite situaciju iz 1995. Domovinski je rat, a naši vojnici, osim s neprijateljem, imaju problem i s mišjom groznicom. U Hrvatskoj nema reagensa, a nitko u Hrvatskoj, osim mene, tada nije radio brzi test. Ajmo reći da sam osjećala popriličan pritisak na leđima zbog toga - smije se.
Kako je tada reagirala i kako je nabavila potrebne materijale iz Ženeve, ispričat će mi poslije.
Da je profesorica Alemka Markotić u gužvi, ne treba posebno napominjati.
Jasno nam je svih ovih dana. Prethodnu večer intervju smo dogovarale tek poslije 22 sata. Naš je dogovor bio načelan jer se njezin raspored mijenja iz minute u minutu.
- Samo malo da razmislim. U 9 je krizni stožer, prije toga moram u bolnicu odraditi neke stvari. U 12 imam predavanje na Medicinskom fakultetu, to će potrajati do 14, a u 16 imam krizni stožer. Možemo u 14 ako nešto ne iskrsne. Ako bude problema, možemo i u ponoć, naravno ako vama tako odgovara - rekla nam je večer prije.
Razgovaramo u njezinu uredu u Klinici za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević”. Nije to klasičan ravnateljski ured. Stolovi, stolci, ormari, ništa luksuzno. U klasičnom ravnateljskom stolcu, kaže, ne voli sjediti. Draže joj je biti za stolom sa suradnicima.
Sam razgovor stalno prekida zvonjava mobitela. Na svaki poziv ona se javlja. U borbi s koronavirusom mora biti dostupna 24 sata na dan.
- Pošaljite mi izvješće.
- Dajte gospođi terapiju koju smo dogovorili.
- Nema problema, ministre, to je pod kontrolom.
Priznaje mi, gotovo je odustala od intervjua. Ne zbog nedostatka vremena.
- Nisu meni strani mediji. Sami znate koliko smo intervjua odradili, ali ovo je prvi put da se ljudi za mene interesiraju kao za osobu, za onaj privatni dio mene. To mi je neobično, ne osjećam se prirodno u tome - objašnjava.
Izvrsnost i poštenje
Kaže mi da ne voli tako biti u središtu pažnje. Mnogo joj je draže govoriti o struci, predavati studentima, objašnjavati...
Tko je zapravo žena koja smiruje naciju, koja svojom pojavom govori “ne brinite, bit će sve u redu”. Apaurin Hrvatske, kako je mnogi zovu. Žena koja ima odgovor na sva pitanja, čija je karijera prožeta neprestanim usponom, koja ima toliko nagrada i priznanja da ih je teško izbrojati.
Alemka Markotić rođena je u Zagrebu. Otac Vlatko gimnaziju je završio u Imotskom, a majka Ljiljana Gornjogradsku gimnaziju u Zagrebu. Upoznali su se na Pravnom fakultetu u Zagrebu.
- Želim pričati o roditeljima. Njima mogu sve zahvaliti. I dandanas živim onako kako su me usmjerili, a to je izvrsnost i poštenje - govori dok nam pokazuje obiteljske slike.
- Ova mi je baš draga - kaže nam za crno-bijelu sliku s rođendana i prstom pokazuje: - Ovo je moja mama, a ovo moj tata. Tate više nema, ali znam da je uvijek tu uz mene - sjetno govori.
S roditeljima na proslavi 13. rođendana
Roditelji su bili vrsni pravnici. Radili su u Bosni i Hercegovini, u Zavidovićima, u Krivaji u velikoj drvnoj industriji.
Kako su završili tamo, s obzirom na to da su se školovali u Zagrebu.
- Morali su. Bili su persone non grata. Znate, tata je pred kraj studija bio zatvoren kao politički zatvorenik na Svetom Grguru. Pune dvije godine proveo je tamo - govori nam.
Kako je majka imala kuću u Zavidovićima, tamo su dobili posao.
Što je napravio, pitamo.
- Optužili su ga da je bio na studentskim demonstracijama. Davna je to priča, više nije važna - odgovara i ponosno ističe da to nije stalo na put njezinu ocu.
Tata je bio pravni savjetnik na razini cijele Krivaje, a pred kraj života, tijekom rata, bio je sudac za međunarodna ljudska prava u Sarajevu. Majka je godinama bila šefica pravne službe.
- Odrastanje uz njih bilo je divno. Uvijek su poticali znanje, izvrsnost i poštenje, i njima imam zahvaliti sve u svom uspjehu i životu - priča dok i dalje gleda fotografije iz djetinjstva.
Uvijek je, kaže, u kući bilo puno papira. Posao se nosio i doma tako da joj od najmanjih nogu nisu bile strane rasprave o poslu i ozbiljne teme.
Iako obično djeca uz roditelje intelektualce krenu njihovim stopama, Alemku nije zanimalo pravo.
Još kao mala uvijek je nešto mućkala, igrala se laboratorija, a već u osnovnoj školi to je bila ozbiljna strast.
Pokraj uređaja za spirometriju za vrijeme studentskih istraživanja u sekciji mladi istraživači
U osnovnoj školi bila je izvrsna, imala je cijeli niz izvanškolskih aktivnosti.
- Uz profesore sam se zaljubila u kemiju i odlučila da ću postati kemičarka - prisjeća se. Već je tada počela dobivati nagrade na školskim natjecanjima, što je samo povećalo želju da se dokaže, da napreduje i bude izvrsna.
Njezin san nije bio poput sna ostalih curica. Nije htjela biti pjevačica, glumica... Ona je htjela biti istraživač.
- Vrlo konkretno: pronaći lijekove, otići u Afriku i spasiti djecu. O tome sam sanjala - otkriva.
U trećem razredu gimnazije odlučila se za medicinu i više je nitko nije mogao odmaknuti od toga.
Prepoznata kao potencijal
Naravno, kao i svugdje, odmah je prepoznata kao potencijal.
- Na fakultetu me je prepoznala profesorica Danica Hlača koja je bila šefica Katedre za mikrobiologiju. Ona me prva uvela u svijet virusa i ponudila mi da s njom radim - i uz osmijeh govori da se tada zaljubila u viruse.
- I danas su mi ljubav, iako je to nepopularno reći u ovom trenu - smije se i dalje.
Kao predsjednica Mladih istraživača na fakultetu radila je studentska istraživanja, odlazila na kongrese... Profesorica Hlača znala je da je Alemka jedna od onih koje ne smije pustiti. Takve studente nije često viđala. Htjela ju je zadržati. Zbog toga ju je odmah nakon diplome poslala u Beograd da nauči dijagnostiku hantavirusa (mišje groznice).
S kolegama na studentskom istraživanju endemske nefropatije u Bosanskoj Posavini
- Onda se dogodi život - počinje novu priču.
Dok je u Beogradu istraživala hantavirus i sa znanstvenicima iz američkog vojnog centra za infektivne bolesti, u Bosni i Hercegovini nastupila je velika epidemija. Stigao je hantavirus.
- To je bilo 1989., vratila sam se u Sarajevo. Amerikanci su uspostavili laboratorij i pozvali me da idem s njima u SAD na postdoktorska istraživanja. No, nisam mogla otići - kaže.
Priča nam još jednu anegdotu iz vremena kad ju je dijelio još jedan ispit do diplome liječnice.
- Radilo se o predmetu ratna kirurgija. Tada sam razmišljala kome to treba - priča mi.
Vrlo brzo život joj je odgovorio na to pitanje. Polako je postajalo jasno što se kuha u Jugoslaviji. Ljudima koji su realni, kaže Markotić, a možda tada u Sarajevu i nisu bili realni, bilo je jasno da se sprema rat.
U Hrvatskoj je rat već bjesnio. Slike razaranja i Dubrovnika u plamenu za Sarajlije i dalje su bile samo slike na televiziji. Živjelo se u uvjerenju da se tamo takav scenarij neće dogoditi.
No, samo jedan dan bio je dovoljan da Sarajevo bude opkoljeno i da se život tisuća mladih Alemki promijeni iz temelja.
Još neko vrijeme bilo je vode, hrane i struje, a onda je sve nestalo.
- U to sam vrijeme radila na Medicinskom fakultetu, na Katedri za mikrobiologiju, i čak smo uredno pokušavali održavati nastavu da studenti ne budu u zaostatku. Vjerovali smo da ćemo ostati živi, da ćemo imati život i da će sve brzo završiti. Radili smo pod granatama: držali vježbe, pisali ispite - prepričava početke krvavog rata u Sarajevu.
Polako se uključila u Caritasovu zdravstvenu skrb. To je prvo bila samo ljekarna iz koje su opskrbljivali građane lijekovima. Nepokretnim i starijim osobama su ih i dostavljali.
U takvim situacijama nema vremena za duboka promišljanja, sastančenja, papirologiju. Živjelo se iz dana u dan. Odlučili su, osim ljekarne, osnovati i Caritasovu zdravstvenu skrb. To je bila ambulanta kojom su omogućili pregled ljudima.
- I dalje smo nemoćnima nosili hranu, lijekove... Svaki odlazak bio je ruski rulet. Barem 15 puta sam trebala poginuti. Barem koliko sam izbrojala. To je ono što znam, a ono što ne znam, hvala Bogu ne znam - prisjeća se ratnih dana koji su je istodobno i oslabili i ojačali.
Mrtvi su bili na sve strane.
- Prva dva do tri mjeseca sam umirala od straha, a onda sam prihvatila da je to sada moj život - priča.
S akademikom Dekarisom nakon dodjele državne nagrade za znanstvene novake
Jedva ostala živa
Stalno je viđala grozote. Ljudi su ostajali bez ruku, nogu...
- Rekla bih samo: dragi Bože, ako treba biti, neka bude na mjestu... i krenula bih dalje - dodaje.
Smrt se više nije činila tako strašnom, pogotovo zato što se stalno susretala s njom.
- Sjećam se trenutka kada sam ustala sa stolca u kuhinji točno u trenutku kada je granata pala u dvorište. Da nisam ustala, geler bi me pogodio direktno u čelo - opisuje.
Pokušali su bježati granatama i snajperistima. Svaki dan su mijenjali rute kojima su se kretali.
- Naivno smo mislili da ćemo ih tako zavarati. Naravno da nismo - napominje, a sjećanja joj naviru...
Nije to bila jedina granata kojoj je izbjegla u zadnji tren.
Ispred Muzeja Olimpijskih igara u Sarajevu s platoa je zagazila na stepenicu kada je pala granata.
- Eto, da nisam zakoračila, ovaj razgovor sada ne bismo vodile - kaže.
No, nisu samo granate bile problem. Snajperi su bili na svakom uglu, ali lijekovi su morali biti dostavljeni.
Naravno, ni dandanas ne zna se tko je muškarac koji je s Trebevića nišanio sitnu mladu ženu s vrećicom lijekova i hrane u ruci.
Nakon prvog hica iz PAM-a bacila se između dva automobila.
- Ležala sam i čekala da stane. Stresla sam prašinu s jakne i pokupila tri čahure koje su bile namijenjene za mene. Bile su goleme. Sjećam se da sam pomislila koliko je glupo usred rata koristiti tako velike metke za mršavicu poput mene.
Čahure je stavila u džep, pokupila stvari koje su se rasule iz vrećice i nastavila kamo je krenula. Dugo je čuvala čahure, a odbacila ih je na dan kada je otišla iz Sarajeva.
Za vrijeme boravka u američkom vojno-istraživačkom centru za infektivne bolesti
- Mislim da sam pitanje straha od smrti tada riješila. Naravno, ne znam kako bih se ponašala da mi sutra netko priopći da imam nešto ozbiljno od čega ću umrijeti, ali mislim da imam viši prag nego drugi ljudi. Mislim da to imamo svi koji smo to prošli - dodaje.
Koliko god je to strašno, govori Markotić, u takvim situacijama posložite neke prioritete, shvatite da ništa ne morate imati i da nitko nije dužan ništa vama dati. Shvatite da su male stvari - struja, voda i hrana - dar i da je to zapravo veliko.
Gledate li i danas na male stvari kao na velike, pitamo.
- I dalje se trudim. Svi smo mi ljudi i malo zaboravimo, ali sigurno više nego oni koji nisu to prošli i sigurno više nego što bih i sama gledala da nisam prošla to iskustvo - skromno kaže znanstvenica.
Taj pakao je za nju trajao dvije godine. Na dan velikog masakra na tržnici odbacila je čahure iz džepa i napustila Sarajevo.
Bilo je to na poziv dugogodišnjeg suradnika LeDuca da dođe u Ženevu. Zajedno su uspostavili brojne laboratorije. Pozvao ju je da predstavi rezultate, ali danas je sklona vjerovati da ju je pozvao da ode iz Sarajeva kako bi joj spasio život.
- Vjerojatno i jest - zaključuje.
- Otišla sam kratko u Ženevu i nakon toga sam se vratila u moj rodni grad Zagreb - kaže.
Izbjeglički kampovi
Upravo je poznanstvo s prof. LeDucom bilo presudno ratne 1995. godine.
- Nije bilo reagensa pa sam ga preko njega nabavljala. Bez toga se nije moglo raditi na epidemiji hantavirusa. Zauvijek mi je ostao mentor, dobar prijatelj i čovjek kojemu mnogo dugujem - priča u superlativima.
U Zagrebu je prvi posao dobila u Međunarodnoj humanitarnoj udruzi koja je opskrbljivala prognaničke i izbjegličke kampove u Hrvatskoj lijekovima i ostalim potrepštinama. Zaposlili su je kao medicinskog koordinatora. Razlog zašto je dobila posao bilo je to što su je upoznali ranije u Sarajevu i bili su oduševljeni što ne radi razliku među ljudima iako je rat i nisu svi na istoj strani.
Postala je medicinski koordinator, ali su tražili i da provjeri zdravstveno stanje, odnosno koliko ima kroničnih bolesti među ljudima koji su bili u izbjeglištvu i prognaništvu.
- Napravili smo analizu koju smo objavili u Lancetu gdje se pokazalo da je već u to vrijeme bio veliki porast kroničnih bolesti - kaže.
U Sarajevu je počela specijalizaciju iz kliničke imunologije pa je logičan smjer bio Imunološki zavod. Kako nije bila sigurna hoće li se vratiti u Sarajevo, u Imunološkom je pitala prof. Dekarisa i prof. Silobrčića bi li mogla laboratorijski dio prakse obaviti tamo jer toga nije bilo u Sarajevu.
Njezin talent, volja i želja ni tamo nisu prošli nezapaženi. Nije se trebala dugo dokazivati - akademiku Dekarisu bilo je dovoljno nekoliko mjeseci da joj ponudi da ostane na kontroli virusnih cjepiva i interferona.
Nagrađeni poster u srednjoeuropskoj školi iz imunologije
Ispričao se što u tom trenu nema otvoreno mjesto u znanosti.
Samo godinu dana poslije dobila je priliku za novi izazov. Ponudili su joj da vodi cijeli odjel.
- Bila sam jako mlada i bilo me je užasno strah. Ali, znala sam svoj put. Sjećam se da sam imala vremena jedan vikend da donesem odluku. Osjećala sam odgovornost prema ljudima koji su me primili i prihvatila to. Htjela sam se dokazati prvenstveno njima, a onda i sebi - objašnjava.
Uzlazna putanja time se samo nastavila i nije stala do danas, a kako stoje stvari, nikad niti neće.
Pod mentorstvom akademika Dekarisa, koji joj je također bio veliki prijatelj i podrška, završila je doktorat i dobila najprestižniju stipendiju u SAD-u, stipendiju Američke akademije znanosti, te je otišla u Vojno-istraživački centar za infektivne bolesti na osnovi svog projekta koji joj je donio stipendiju.
- Bila je to divna godina, mnogo toga sam naučila i, naravno, imponiralo mi je imati takvu čast. Htjeli su da ostanem, ali opet se dogodio život. U međuvremenu mi je preminuo otac pa sam osjećala obavezu prema mami, ali i prema poslu koji me čekao i ljudima koji su mi sve omogućili - priča.
Naravno, s povratkom u Hrvatsku napredovanje se nastavilo. Dobila je šansu sama aplicirati za projekte. Prešla je u istraživački dio Imunološkog zavoda.
Iako javnost nije znala za mladu znanstvenicu, stručni dio itekako je znao tko je Alemka Markotić. Svi su htjeli da bude dio njihova tima. Iz Klinike za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević” bili su najuporniji. Kako je aplicirala za specijalizaciju iz infektologije, a već je imala završenu kliničku imunologiju, bila je idealan kandidat.
- To je zapravo bio moj životni san. Kombinacija istraživanja i kliničkog rada. Kako sam tamo došla, tako sam i ostala. Smatram da sada imam sve: rad s pacijentima, istraživanja, prenošenje znanja studentima. A okolnosti su dovele do toga da postanem ravnateljica - govori.
Piše priče
Kako stojite s politikom, s obzirom na to da su ravnateljske pozicije gotovo uvijek stranačke?
- Nestranačka sam osoba i nikad nisam bila pripadnica nikakve stranke, od partije do danas. Smatram da politici trebaju kvalitetni ljudi, jer nam oni ipak diktiraju život, ali ja se nisam vidjela u tome. Možda malo poučena i onim što se dogodilo mom ocu, ali i zato što sam posvećena znanosti - kaže i nastavlja da kada bi se u nedostatku vremena morala odreći nečega u karijeri, to bi sigurno bila ravnateljska pozicija.
Alemka Markotić
Traje li vaš dan dulje od 24 sata, pitamo.
- Naravno - smije se. - Trebam sve to pokriti. Zapravo mi je dan uvijek sličan, samo je sada još malo intenzivniji. Dižem se u 6, nakon što odspavam pet sati. Ali, nemojte misliti da ne volim dobro odspavati...
No, živim na adrenalinu. To je moja strast i sama sam to izabrala, tako da od mene nećete čuti da se žalim.
Slušajući prof. Markotić, nemoguće je i pomisliti da ima vremena za hobije. No, tu nas demantira jer je završila glazbenu školu i svira klavir. Naučila je svirati i orgulje, koje je jedno vrijeme svirala i u sarajevskoj katedrali. Naravno, marljiva i ambiciozna, učila je svirati i gitaru, ali i usnu harmoniku.
- I dandanas, kad imam vremena, sviram. Volim čitati, šetati po prirodi i voziti bicikl. Radim stvari od glinamola, čak sam se okušala i u pisanju kratkih priča - otkriva žena koja svakom svojom rečenicom oduševljava.
Poznato je da većina znanstvenika vjeruje samo u znanost. No, i tu je drugačija. Ona je praktična vjernica. Uz vjeru je odrasla i živi je svaki dan. Ipak, smatra da to nije nešto o čemu se treba puno pričati, nego treba pokušati živjeti te vrijednosti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....