Partizanovac sam! Jesam! Otkako znam za sebe, gotovo pola stoljeća. Još me boli, iako tada nisam bio rođen, onaj poraz od Reala 1966. u finalu Kupa šampiona. Naizust, u pola noći, recitiram: Šoškić, Jusufi, Mihajlović, Bečejac, Vasović, Rašović, Kovačević, Bajić, Hasanagić, Galić, Pirmajer. Trener Abdulah Gegić koji je svom sinu dao ime Brisel, po gradu u kojem se igralo finale...
... I još uvijek slavim onu trojku Saše Đorđevića u Istanbulu 1992. kada smo postali košarkaši prvaci Europe... Partizan je u Istanbul došao kao autsajder, najprije pobijedio milanski Philips pa u vječnom finalu Juventud iz Badalone. Sale Đorđević je te večeri postao besmrtan, počeo se stvarati mit o treneru...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....