Stara izreka da vlast kvari ljude dobila je potvrdu u modernim istraživanjima. Ona pokazuju da se mozak ljudi mijenja kada postanu šefovi, tvrdi škotski neuroznanstvenik i klinički psiholog Ian Robertson u knjizi “The Winner Effect: How Power Affects Your Brain” koja je nedavno objavljena u Velikoj Britaniji. Ian Robertson profesor je na Trinity Collegeu u Dublinu, a poznat je i po svojim popularno-znanstvenim knjigama “Mind Sculpture” i “Mind’s Eye”.
Odobrenja za smrt
U svojoj novoj knjizi Robertson, među ostalim, analizira ponašanje američkog predsjednika Baracka Obame, kome šefovi tajnih službi svakoga tjedna predaju listu potencijalnih terorista u Jemenu, Somaliji i Pakistanu. Na osnovi njihovih fotografija i biografija Obama osobno odobrava koje od sumnjivaca treba ukloniti pomoću bespilotne letjelice Predator.
Dopamin i empatija
Nažalost, prvi napad Predatora, koji je Obama odobrio samo tri dana nakon što je zauzeo Ovalni ured u Bijeloj kući, rezultirao je smrću velikog broja djece.
Barack Obama, tvrde upućeni, bio je istinski potresen što je njegov prvi korak u borbi protiv terorizma doveo od krvoprolića nedužne djece. No, gotovo četiri godine predsjednikovanja izmijenile su Baracka Obamu, što je vidljivo ne samo po tome što je posijedio nego i po njegovim šalama. Tako se ove godine na tradicionalnoj večeri u Bijeloj kući priređenoj za strane novinare Obama obratio boy bandu Jonas Brothers koji obožavaju njegove kćeri. - Momci, Sasha i Malia vaši su veliki fanovi, ali neka vam ništa ne pada na pamet. Imam za vas samo riječ: Predator. Nećete ni vidjeti kako dolazi. No, vi sigurno mislite da se ja šalim - rekao je Obama izazvavši smijeh u dvorani.
- Ovo može biti dio izbornog plana da se omekša Obamin distanciran, profesorski stil koji je karakterizirao njegovo rano predsjednikovanje - analizira Robertson.
- No, to se može gledati i na drugi način. Geg s Predatorom je humoristički. No ako je vaš posao da svakog tjedna odlučujete koga ćete ubiti tom letjelicom, a postoji mogućnost da ubijete nedužnu dječicu, teško je šaliti se na taj račun - rekao je Robertson. On tvrdi da je četiri godine pozicije najmoćnijeg čovjeka na svijetu preoblikovalo Obamin mozak i osobnost.
- Moć povećava razinu testosterona, što povećava oslobađanje dopamina u moždanoj mreži nagrađivanja. To, pak, rezultira povećanjem egocentričnosti i smanjenjem empatije, što je pokazalo jedno ranije istraživanje u Psychological Scienceu - pojasnio je Robertson u časopisu New Scientist.
Gadafijev poučak
Neuroprijenosnik dopamin, poznat i pod nazivom “hormon sreće”, uključen je u niz funkcija, od kretanja i motivacije do ovisnosti o drogama.
Poput većine neurotransmitera, dopamin funkcionira tako da njegove premale, baš kao i prevelike količine mogu narušiti koordinirano funkcioniranje mozga.
- Nesputana moć vodi do stvarnih problema u rasuđivanju, emocionalnom funkcioniranju, samosvijesti i inhibiciji na sličan način kao kad kokain poremeti sustav za nagrađivanje u mozgu - ustvrdio je Robertson koji smatra da neograničena moć može biti okidač za narcizam i prekomjerni ponos. Navodi i primjer bizarnog ponašanja diktatora bivšeg libijskog diktatora Moamara Gadafija.
- To se ponašanje ne može lako objasniti u terminima crta osobnosti koje su postojale i ranije. Ono se mnogo lakše može interpretirati pomoću termina nebalansiranog učinka moći na mozak - smatra Roberston. Dodaje kako su se “oruđa demokracije”, poput slobodnih izbora, ograničenog mandata, neovisnog sudstva i slobodnog tiska, razvila dijelom i stoga da se ograniči prevelika moć lidera.
- Čak i Kinezi mijenjaju svoje lidere svakih 10 godina - dodao je Robertson.
- No, nisu samo politički lideri ti na koje se to odnosi jer stotine milijuna ljudi imaju golemu moć diljem svijeta zahvaljujući svome šefovskom mjestu - upozorio je Robertson.
Spominje istraživanje dr. Nathanaela Fasta sa Sveučilišta Južna Kalifornija koje je pokazalo da se neki šefovi s velikom moći u odnosu na svoje podređene ponašaju pristojno, dok su drugi jako agresivni.
Fast je otkrio da oni ljudi koji se osjećaju nedoraslima u šefovskim ulogama, zbog velike moći što im se odjednom pruža, postaju agresivni prema suradnicima.
- Nekim ljudima moć daje snagu i bistrinu, no drugim ljudima to može biti izvor golemog stresa koji ne bi iskusili da su u poziciji s manje moći. Dobar primjer je bivši japanski premijer Shinzo Abe. On je 2007. godine dao ostavku nakon što je samo godinu dana proveo na premijerskoj poziciji, pri čemu je ozbiljan stres bio glavni razlog njegova povlačenja - ustvrdio je Robertson.
Ponekad je glad za moći prevelika, kao u slučaju bivšega britanskog premijera Tonyja Blaira.
Robertson tvrdi da je žudnja za moći u Blairovu slučaju dovela do katastrofalnog rasuđivanja, posebice u slučaju napada na Irak.
- I Vladimir Putin, koji će u trenutku kad mu završi sadašnji mandat navršiti 18 godina kontinuirane vladavine kao predsjednik ili premijer Rusije, uvjerljivo pokazuje alarmantne simptome neuroloških posljedica neograničene moći. To se primjerice vidi po njegovim fotografijama gdje je gol do pojasa ili s tigrovima ili medvjedima - rekao je Robertson.
On, međutim, smatra da nisu svi učinci i posljedice moći negativni. - Moć čini ljude bistrijima i spremnijima da razmišljaju strateški i apstraktno. Nadalje, ona poboljšava raspoloženje. Također, smanjujući anksioznost kod ljudi moć čini ljude smjelijima te im pruža veći apetit za sklonost riziku - ustvrdio je Robertson.
Šefove pod povećalo
- Filozof Bertrand Russell tvrdio je da moć u ljudskim odnosima ima istu ulogu kao energija u fizici. No, učinci moći na mozgove lidera još uvijek spadaju u najveće varijable u životu o kojima se dosad nije razmatralo - naglasio je Robertson,
On predviđa da će u vrlo skoroj budućnosti neurološki i psihološki učinci moći postati sastavni dio rasprava o liderima, šefovima, profesorima, liječnicima, novinarima i svim ostalim zanimanjima koja pojedincima daju vlast i odgovornost nad onim što ostali ljudi priželjkuju, trebaju ili čega se, pak, plaše.
Komadina je poput Abea, Sanader je agresivan jer je nesiguran u kontaktu
Kako moć utječe na pojedince, zorno pokazuju i primjeri naših političara. Poput bivšeg japanskog premijera Abea, Zlatko Komadina je moć i odgovornost ministra prometa i veza doživio kao golemi stres, zbog čega je imao zdravstvenih problema. Da se zbog stresa razbolio, priznao je i predsjednik Sabora Boris Šprem.
Pokojni predsjednik Franjo Tuđman često je na različite načine manifestirao svoju golemu moć i egocentričnost. Tako je nakon Oluje u kolovozu 1995. godine na željezničkoj stanici u Kninu o izbjeglim Srbima rekao: “Neka im je sretan put, nisu stigli ponijeti ni devize, ni svoje prljave gaće.” Bivši premijer Ivo Sanader u svojim je istupima prema novinarima pokazivao veliku dozu agresivnosti, baš kao i sadašnji prvi potpredsjednik Radimir Čačić. Na osnovi studije Nathanaela Fasta, njihova bi se agresivnost prema novinarima mogla objasniti prikrivanjem vlastite nesigurnosti u kontaktima s medijima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....