Opstanak ljudi kao vrste nije zajamčen: Ovo je 14 evolucijskih zamki koje bi nas mogle uništiti

Gledamo li kroz prizmu postojećeg tehnološkog i medicinskog napretka mogli bismo osjećati optimizam u pogledu prosperiteta čovječanstva u budućnosti, no zagrebemo li nešto dublje vrlo brzo postaje nam jasno da uspjeh i opstanak ljudi kao vrste na ovome planetu ni na koji način nije zajamčen.

Novo istraživanje koje su proveli znanstvenici sa švedskog Sveučilišta u Stockholmu iznjedrilo je 14 različitih "evolucijskih zamki" u koje bi svjetska populacija potencijalno mogla upasti, što bi u konačnici rezultiralo propašću naše vrste.

Prema timu koji stoji iza studije, dio problema je u tomu što smo za sebe same priskrbili sve što smo mogli, a upravo to što smo postigli - uspjeh i maksimalna dominacija mogli bi rezultirati opasnim posljedicama.

Sada prolazimo kroz polikrizu, čvor različitih, no uistinu duboko povezanih kriza, u sklopu kojih višestruke prijetnje - od klimatskih promjena do pandemija prijete privođenjem antropocena kraju.

"Ljudi su nevjerojatno kreativni kao vrsta", kaže antropolog Peter Søgaard Jørgensen sa Sveučilišta u Stockholmu. "Sposobni smo za inovacije i prilagodbu brojnim okolnostima, a u stanju smo i surađivati u iznenađujuće velikim razmjerima. No pokazalo se da te sposobnosti imaju i nenamjerne posljedice."

Od 14 potencijalnih evolucijskih slijepih ulica koje prijete čovječanstvu pet ih stručnjaci nazivaju globalnima.

To su simplifikacija, s obzirom na to da sustavi postaju previše specijalizirani za prilagodbu, poput monokulturnog uzgoja, potom rast radi rasta, a to znači neprekidnu potragu za akvizicijom ili pokretanjem nove linije koja dramatično povećava prihode i recept je za potencijalnu katastrofu, zatim prekoračenje, koje se događa kada ljudsko iskorištavanje prirodnih resursa premašuje biokapacitet Zemlje (više nego što Zemlja može pružiti), podjele (međunarodni sukob) i zaraze (razne zarazne bolesti).

Drugih pet znanstvenici su etiketirali kao tehnološke zamke.

To su vezanost za infrastrukturu (kao kod fosilnih goriva), kemijsko onečišćenje, egzistencijalna tehnologija (poput nuklearnog oružja), tehnološka autonomija (uključujući umjetnu inteligenciju) i dezinformacije ili lažne informacije.

Preostale četiri istraživači su nazvali strukturnim zamkama.

To su kratkoročnost, prekomjerna potrošnja, nepovezanost biosfere i gubitak lokalnog društvenog kapitala u društvu u kojemu svijet koji postaje sve digitaliziraniji ometa i prekida društvenu interakciju i potencijalno pridonosi daljnjim podjelama.

Istraživači smatraju da je 12 od 14 navedenih prijetnja za čovječanstvo već u prilično poodmakloj fazi.

Samo se tehnološka autonomija i gubitak lokalnog društvenog kapitala tek trebaju razviti u zabrinjavajuće probleme.

Ističu kako je još alarmantnija činjenica da se navedene bezizlazne situacije međusobno isprepleću i pojačavaju, čineći čvor duboko povezanih kriza, što znači da bismo mogli upasti u zamku više od jedne od njih.

"Evolucijske zamke dobro su poznat koncept u životinjskom svijetu", kaže Søgaard Jørgensen.

"Baš kao što mnoge kukce privlači svjetlost, a taj njihov evolucijski refleks u modernom ih svijetu može ubiti, čovječanstvo je u opasnosti da na nove pojavnosti reagira na loš i neprikladan način koji će mu štetiti."

Premda se sve čini prilično sumorno istraživači ne odustaju i smatraju da je sada potrebno prionuti aktivnoj transformaciji, ne samo prihvatiti da se moramo prilagoditi protoku vremena i događaja, već i uložiti napore da bismo stvari skrenuli u drugome smjeru.

Kao vrsta smo možda i kratkovidni i destruktivni, no istodobno smo kreativni, inovativni i spremni na suradnju, ističu švedski znanstvenici. To po njihovu mišljenju znači da postoji nada da naša sudbina još nije ispisana.

"Svatko od nas može napraviti vrlo jednostavnu stvar - više se angažirati na zaštiti prirode i društva dok istodobno sagledavamo pozitivne i negativne globalne posljedice vlastitih lokalnih akcija", kaže Jørgensen.

Rezultati istraživanja objavljeni su u Philosophical Transactions, zborniku radova Kraljevskoga londonskog društva, u seriji Bioloških znanosti.