Piše Tanja Rudež: Ova nas pandemija može naučiti da znanost nije pravocrtna linija dogme

Prije otprilike pola godine u inbox mi je stigla poruka da je francuski nobelovac Luc Montagnier “otkrio” da je koronavirus SARS-CoV-2 nastao manipulacijom u laboratoriju u Wuhanu te da je u njega ubačen segment HIV-a.

Ubrzo mi se javilo nekoliko ljudi, tvrdnja poznatog virologa zvučala je atraktivno, a imala je i dodatnu težinu. Luc Montagnier je 2008. godine dobio Nobelovu nagradu jer je početkom 1980-ih prvi izolirao HIV.

Odmah sam rekla da Montagnier za svoju tvrdnju nije izrekao nijedan dokaz. - Pa kako možeš reći tako nešto. Pa on je nobelovac, valjda zna što govori - ljutito mi je rekla jedna poznanica na Facebooku.

No, dokazi su ubrzo stigli: znanstvenici koji se bave istraživanjem koronavirusa demantirali su Montagniera. Ne samo da nisu našli nikakve umetnute sekvence HIV-a nego su spoznali da je dva virusa gotovo nemoguće uspoređivati po njihovu porijeklu, biologiji, stanicama koje napadaju i obilježjima bolesti koje izazivaju. Jedina sličnost je da su oba RNK virusi.

Luca Montagniera (88) dva puta sam srela i intervjuirala, prvo u Parizu 2001. godine, a zatim i u Veneciji 2005. godine, kada je sudjelovao na konferenciji posvećenoj budućnosti znanosti koju je na otoku San Giorgio Maggiore organizirao pokojni talijanski onkolog Umberto Veronesi. U tim razgovorima Montagnier je bio racionalan, pomalo škrt na riječima. No, nakon što je dobio Nobela skrenuo je u pseudoznanstvene vode i počeo davati čudne izjave. Mnogi će reći da Montagniera trese “Nobelova bolest”. To je fenomen kojim se opisuje ponašanje znanstvenika nagrađenog Nobelovom nagradom koji u svojoj kasnijoj dobi podržava ili sudjeluje u pseudoznanstvenim “istraživanjima”. “Nobelova bolest” pripisuje se nizu laureata koji su ranije zadužili čovječanstvo, poput Linusa Paulinga, dobitnika dviju Nobelovih nagrada: za kemiju i mir.

Ovu epizodu o Montagnieru opisala sam kako bih dočarala da u znanosti nema “svetih krava”, a da su jedina svetinja dokazi za tvrdnje koje iznosite. Svoj prvi članak iz popularne znanosti, na temu visokotemperaturne supravodljivosti, napisala sam kao apsolventica fizike 1987. godine za Studentski list. Ono što sam spoznala u zadnjih 33 godine jest da je najveća vrlina znanosti dinamički proces spoznaja: čim netko objavi da je nešto novo otkrio, to će znanstvenici na tom području odmah pokušati provjeriti. Ako si muljao ili nesvjesno pogriješio, to se kad-tad otkrije, najčešće brzo. I to stalno znanost gura naprijed: znanost nije pravocrtna linija dogme, nego krivudavi put pojedinačnih spoznaja do zaokruženije slike o nekoj pojavi i fenomenu.

Kako znanost krivudavim putem ide prema naprijed, mogli smo spoznati tijekom proteklih 10 mjeseci pandemije. Kada se u Wuhanu pojavila nova bolest covid-19, mnogi su znanstvenici smatrali da se koronavirus neće proširiti svijetom ili da će nestati s pojavom proljeća, u najgorem slučaju ljeta. Takva razmišljanja zasnivala su se na osnovi spoznaja o respiratornim bolestima poput gripe i SARS-a (teški akutni respiratorni sindrom), koji je izazvao “stariji brat” novog koronavirusa. Kao što znamo, SARS se pojavio 2003. godine u Kini, a nakon što je ubio 750 od oko 8000 zaraženih ljudi je nestao.

No, pokazalo se da je koronavirus SARS-CoV-2 u mnogočemu drukčiji, a spoznaje o njemu stjecali smo onako kako to ide u znanosti: metodama pokušaja i pogreški. Sjetite se samo da na početku nismo znali na koje se sve načine širi. Primjerice, neka su istraživanja pokazivala da se virus zadržava na površinama. Mnogi su zbog toga prestali kupovati novine ili bi nakon dolaska iz kupovine sve namirnice trpali u kadu punu vode, a ambalažu temeljito dezinficirali. No, nakon nekoliko mjeseci spoznali smo da se virus uglavnom širi kapljičnim putem te u zatvorenim i slabo prozračenim prostorima putem aerosola.

Mijenjao se i stav prema maskama. Kako je u početku pandemije prijetila opasnost od njihove nestašice jer je glavnina njihove proizvodnje bila koncentrirana u “zaključanoj” provinciji Hubei, stav Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) i našeg Stožera bio je da maske trebaju nositi osobe na prvoj liniji fronte, poput zdravstvenih djelatnika. U međuvremenu proizvodnja maski se stabilizirala, postale su dostupne, a brojna su istraživanja pokazala da, uz mjere fizičke distance, pružaju zaštitu. Kao što rekoh, znanost je dinamički proces spoznaja: idućih mjeseci čuvajte sebe i svoje bližnje. Jednog dana pričat ćete budućim pokoljenjima da ste tijekom pandemije spoznali kako znanost funkcionira.