Danas je Međunarodni dan sjećanja na katastrofu u Černobilu koja se dogodila prije 37 godina. U subotu, 26. travnja 1986. godine, u 1 sat i 23 minute došlo je do eksplozije na reaktoru 4 nuklearne elektrane Vladimir Iljič Lenjin u mjestu Černobil u Ukrajini koja je tada bila dio Sovjetskog Saveza.
Nedovoljno stručnom procjenom, prilikom eksperimenta nije ostavljen dovoljan broj šipki u četvrtom reaktoru što je nenadano dovelo do opterećenja sustava. Istovremeno je drugi operater isključio dovod vode za hlađenje reaktora nakon čega je došlo do eksplozije.
Da se u Černobilu dogodila katastrofa, prvi su u ponedjeljak 28. travnja 1986. godine spoznali djelatnici u švedskoj nuklearnoj elektrani Forsmark, 75 kilometara jugoistočno od Uppsale. Švedsko-britanski kemičar Cliff Robinson prvi je za sigurnosne provjere na ulazu u kontrolirani dio elektrane primijetio da uređaj detektira visoku dozu zračenja na njegovim cipelama.
Zaprepastio se, a uskoro su sličan problem primijetili i njegove kolege. Zabrinuti zbog mogućeg oštećenja u pogonima, čelni ljudi nuklearke Forsmark obavijestili su švedske vlasti, a zatim provjerili cijelo postrojenje. No, sve je bilo u redu.
U međuvremenu, čelni ljudi Švedskog povjerenstva za zaštitu od zračenja doznali su da su u nedjelju navečer na nekim mjestima u Finskoj izmjerene povišene razine radioaktivnosti. Tijekom ponedjeljka uznemirujuće vijesti o rastu radioaktivnosti stigle su i iz Norveške i Danske. Šveđani su isprva pomislili da je negdje eksplodirala nuklearna bomba, ali kemijske analize to nisu potvrdile.
No, prateći podatke o porastu radioaktivnosti i smjeru vjetra, otkrili su da je izvor problema sovjetska nuklearka Černobil u Ukrajini, udaljena od Forsmarka čak 1500 kilometara. Švedski diplomati obratili su se vlastima u Moskvi, ali ondje su odlučno negirali da se bilo što dogodilo. Tek kasno navečer 28. travnja, vlasti u Moskvi priznale su da se u rano jutro 26. travnja u nuklearki Černobil dogodila nesreća.
Dr. Alica Bauman (1928. - 2017.) bila je prva osoba u bivšoj Jugoslaviji koja je javnost obavijestila da se zbog nesreće u Černobilu znatno povećala razina radioaktivnosti i na ovim prostorima.
- Nekoliko dana nakon nesreće u Černobilu shvatili smo da radioaktivnost zraka raste. Mjerili smo je svakih nekoliko sati. Uhvatila me panika, nisam znala koliko će radioaktivnost rasti. Razmišljala sam što da učinim, a onda sam svojoj kćeri Lei, koja je tada radila na Radiju 101, rekla da obavijesti svoje kolege novinare - rekla je 2006. godine u razgovoru za Jutarnji list Alica Bauman, koja je u doba havarije u Černobilu bila voditeljica Laboratorija za radioaktivnost biosfere Instituta za medicinska istraživanja (IMI) u Zagrebu.
Na sreću, Hrvatsku je 29. travnja zahvatio samo rub radioaktivne "perjanice" iz Černobila, što su pokazala i mjerenja na IMI-ju, ali i analize koje su kasnije objavili Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) i UN.
Od same eksplozije u Černobilu umrlo je dvoje ljudi, a ukupno je umrla 31 osoba dok UN smatra da se oko 50 osoba može smatrati direktnim žrtvama nesreće. Radioaktivno zračenje najviše je utjecalo na stanovništvo Ukrajine, Bjelorusije (Černobil se nalazi u blizini granice Ukrajine i Bjelorusije) i Rusije. Međunarodni tim znanstvenika 2005. godine je zaključio da se ukupno 4000 smrti mogu povezati s izloženošću radioaktivnom zračenju. U startu je raseljeno 50.000 ljudi, a kasnije se ta brojka popela na 350.000.
Nakon havarije, pristupilo se sanaciji reaktora 4 oko koga je najprije napravljen betonski sarkofag. Zatim je 2017. izgrađen i čelični sarkofag koji bi u idućih 100 godina trebao spriječiti curenje radioaktivnog materijala. Preostala tri reaktora u Černobilu radila su još godinama nakon katastrofe. Reaktori 1 i 2 prestali su s radom 1996. i 1991. godine dok je reaktor 3 ugašen 2000. godine. Prema Međunarodnoj agenciji za atomsku energiju (IAEA) do nesreće u nuklearki došlo je zbog ljudske pogreške, ali i nedostataka u sovjetskom dizajnu reaktora. Dvadeset godina nakon havarije, UN je 26. travanj proglasio Međunarodnim danom sjećanja na katastrofu u Černobilu.
Do početka prošle godine Černobil je bilo moguće posjetiti u sklopu turističkih tura za koje je interes eksplodirao nakon što je 2019. godine HBO prikazao istoimenu seriju koja je privukla milijune gledatelja diljem svijeta.
Kada je Rusija napala Ukrajinu, među prvim mjestima zauzela je Černobil gdje je oko 200 ljudi radi kao tehničko osoblje na održavanju bivše nuklearke. Nakon okupacije zabilježena je povišena razina radioaktivnosti što je pripisano kretanju ruskih tenkova zbog čega se digla radioaktivna prašina. Zabilježeni su i incidenti, poput oštećenja na dalekovodu koji je važan za opskbu bivše nuklearke električnom energijom, no nakon nekoliko tjedana ruske su snage napustile Černobil.
Na godišnjicu katastrofe u Černobilu, stručnjaci su puno zabrinutiji zbog situacije u nuklearnoj elektrani Zaporižja, koja je najveća u Europi. Ta je nuklearka od 4. ožujka 2022. godine u ruskim rukama, ali u njoj još radi oko 2000 od predratnih 11.000 ukrajinskih djelatnika.
NE Zaporižja ima šest reaktora, ali je do rujna prošle godine bio operativan samo jedan koji je tada također ugašen. Elektrana je onda ušla u drugu, manje osjetljivu, ali i dalje opasnu fazu rada. Unatoč apelima Međunarodne agencije za atomsku energiju, svakodnevno stižu izvješća o napadima u zaporiškoj regiji.
- Ova je situacija na neki način gora od one iz 1986. godine jer se radi o namjernom napadu i vrlo je teško zaštititi nuklearnu elektranu ako streljivo ili projektili pogode krivo mjesto - rekao je za Euronews Olli Heinonen, bivši zamjenik generalnog direktora IAEA-e, a sada savjetnik u jednoj nevladinoj organizaciju. Nuklearku Zaporižja 29. ožujka ponovno je posjetio Rafael Grossi, generalni direktora IAEA-e.
- U stvarnosti se situacija pogoršava. Ako pročitate prošlotjedno izvješće g. Grossija, vidite da je u Zaporižju sada samo oko četvrtina osoblja za održavanje nuklearke. Četvrtina nije dovoljna, jer nuklearne elektrane imaju sustav redovitog održavanja, redovitih inspekcija i sigurnosnih inspekcija. Ne uspijevaju ih provesti kako je planirano, što znači da postrojenje s vremenom propada. Nedostaje rezervnih dijelova. Mislim da idemo u krivom smjeru. A to može imati posljedice koje su nepredvidive i mogu dovesti do oslobađanja radioaktivnosti – upozorio je Heinonen.