'Sad smo dobili definitivnu potvrdu kako su, kada i odakle govornici indoeuropskih jezika, među njima i Hrvati, došli na prostore današnje Europe'

Veliki međunarodni tim znanstvenika, među kojima i hrvatski bioarheolog dr. Mario Novak, objavio je u časopisu Science dosad najveće istraživanje drevne DNK. Nova studija pruža odgovore na brojna, dosad nerazjašnjena pitanja, o nastanku i širenju zemljoradnje, ali i izvorištu indoeuropskih jezika u južnoj i srednjoj Aziji. U sklopu studije znanstvenici su analizirali 524 genoma iz više arheoloških nalazišta u Iranu, Uzbekistanu, Turkmenistanu, Kazahstanu, Rusiji, Kirgistanu, Afganistanu, Pakistanu i Indiji.

Uspoređujući ove nove genome međusobno, kao i s onima koji su već ranije sekvencirani i objavljeni, te stavljanjem tih informacija u arheološki, jezični i povijesni kontekst, istraživači su rasvijetlili brojne ključne detalje o tome tko je živio u različitim dijelovima područja južne i srednje Azije od razdoblja mezolitika (prije otprilike 12.000 godina) do željeznog doba (do otprije 2000 godina), kao i u kojem su odnosu ti prijašnji stanovnici s ljudima koji danas tamo žive.

- Ova studija je definitivna potvrda stepske teze o širenju indoeuropskih jezika iz područja euroazijskih stepa prema zapadu, tj. Europi te prema istoku i jugu, odnosno srednjoj i južnoj Aziji. Indoeuropski jezici kao što su hindu/urdu, bengalski, punjabi, perzijski, ruski, engleski, španjolski, hrvatski, galski i više od 400 drugih čine najveću jezičnu obitelj na planetu. Već desetljećima stručnjaci raspravljaju o tome kako su različiti indoeuropski jezici dospjeli u udaljene dijelove svijeta - rekao je dr. Mario Novak iz Instituta za antropologiju u Zagrebu.

- Naši rezultati ukazuju na genetičku povezanost govornika indo-iranskih i balto-slavenskih grana indoeuropskih jezika što je dodatna potvrda 'stepske hipoteze'. Otkrili smo da današnji govornici obiju grana indoeuropskih jezika potječu od podgrupe stepskih nomada koji su migrirali na zapad prema Europi prije gotovo 5000 godina te se raširili prema istoku i jugu u južnu Aziju tijekom idućih 1500 godina - dodao je Novak.

Ključnu ulogu u tim širenjima imali su pripadnici tzv. jamne kulture, koji su seobom pred otprilike 5000 godina zaposjeli velike dijelove Europe, od jugoistočne Europe preko Mađarske do Skandinavije i Velike Britanije gdje su, čini se, potpuno istisnuli dotadašnje autohtono stanovništvo.

- Pripadnici jamne kulture su zapravo potaknuli migracije iz svoje prapostojbine, stepa sjeverno od Crnog mora i Kavkaza. S obzirom na to da su pripadnici jamne kulture bili nomadskog karaktera te da su bili vješti ratnici koji su koristili konje u svojim pohodima, relativno brzo su se sa svog prvobitnog prostora proširili prema Europi i dublje u Aziju, šireći i upotrebu indoeuropskih jezika - pojasnio je Novak.

Drugi bitan aspekt studije jest potvrda da su zemljoradnju na područje središnje Azije (Iran i susjedne zemlje) donijeli naseljenici sa zapada, tj. iz Anatolije pred otprilike 10.000 godina.

- Time je potvrđeno da se širenje zemljoradnje iz Male Azije nije odvijalo isključivo u smjeru zapada, prema Europi, nego otprilike u isto vrijeme i prema istoku u dijelove Azije koji su do tada bili nastanjeni različitim lovačko-sakupljačkim grupama - rekao je Ron Pinhasi, sa Sveučilišta u Beču, i jedan od glavnih autora studije.