Peter Salk (76), profesor zaraznih bolesti na Sveučilištu Pittsburgh, još se sjeća povijesnog dana u ožujku 1953. godine kad je primio cjepivo protiv dječje paralize (poliomijelitis) koje je razvio njegov otac Jonas Salk. Iako vakcina još nije bila prošla nijedno kliničko ispitivanje, tad devetogodišnji Peter i njegova mlađa braća, šestogodišnji Darell i trogodišnji Jonathan, bili su među prvom djecom koja su primila cjepivo protiv zastrašujuće bolesti. Samo 1952. godine u SAD-u je bilo zaraženo gotovo 60.000 osoba (uglavnom djece), od kojih je 3000 preminulo, a mnogi su ostali paralizirani. Peter, Darell i Jonathan Salk cijepljeni su u kuhinji njihove obiteljske kuće blizu Pittsburgha.
- Moj otac došao je kući s cjepivom protiv poliomijelitisa. Imao je i neke šprice i igle koje je sterilizirao na kuhinjskom štednjaku prokuhavši ih u vodi. Zatim je poredao mene i braću te nas cijepio - prisjetio se nedavno Peter Salk u razgovoru za američki National Public Radio (NPR).
- Mrzio sam injekcije. Sjećam se kako sam se sakrio iza velikog koša za smeće kod hladnjaka. Pokušao sam biti nevidljiv, što mi, naravno, nije uspjelo - dodao je Salk. Dva tjedna kasnije braća Salk primila su drugu dozu cjepiva u D. T. Watson Home for Crippled Children u Pittsburghu, instituciji koja je skrbila o djeci oboljeloj od tuberkuloze, koštanih bolesti i dječje paralize. Ovaj put su ih dočekale televizijske kamere.
- Bila je to prilika mojem ocu da iskaže puno povjerenje u posao koji je obavio. I da zaštiti nas djecu - izjavio je Peter Salk za New York Times, koji je na Božić objavio veliku temu sa sjećanjima ljudi na veliku pobjedu medicine: cjepivo protiv dječje paralize koje je razvio američki liječnik i znanstvenik Jonas Salk (1914. - 1995.) Dječja paraliza jest zarazna bolest uzrokovana trima varijantama poliovirusa iz grupe enterovirusa, koja uglavnom zahvaća malu djecu. Da je uzročnik dječje paralize poliovirus, otkrio je 1908. godine austrijski liječnik i biolog Karl Landsteiner, koji će 1938. godine primiti Nobelovu nagradu za medicinu za otkriće sustava krvnih grupa. Glavni put prijenosa je fekalno-oralni: zaražena osoba izlučuje virus putem sline i fekalija. Kad uđe u organizam, virus se umnožava u sluznici ždrijela te odlazi u okolne limfne čvorove i kod većine bolest tu završava.
Kod ostalih virus prodre u krvotok te se manifestira temperaturom, hunjavicom, kašljem, povraćanjem i proljevom, što nakon nekoliko dana prestaje i kod dijela pacijenata bolest nakon toga može i završiti. U zadnjoj fazi virus prodire u središnji živčani sustav i izaziva tzv. morbus maior karakteriziran jako visokom temperaturom, glavoboljom, kostoboljom, bolovima u mišićima, povraćanjem i ukočenim vratom. Kad zahvati motorne jezgre u kralježničnoj moždini, dolazi do paralize udova i mišića uz pad temperature. Oporavak je spor i često završava trajnom paralizom.
Istraživanja egipatskih mumija pokazuju da je poliomijelitis harao svijetom još u antičko doba, no prva epidemija dječje paralize SAD-u započela je u Vermontu 1894. godine, kad je umrlo 18 osoba, a šezdesetak ostalo paralizirano. Sljedećih desetljeća epidemija se širila diljem SAD-a i Europe, odnoseći brojne živote. Tako je 1916. godine u SAD-u zabilježeno 27.000 zaraženih i 2000 smrtnih slučajeva. Mnoge poznate osobe preboljele su dječju paralizu, ali su trajno imale manji ili veći stupanj invaliditeta: američki predsjednik Franklin D. Roosevelt, umjetnica Frida Kahlo, glumica Ida Lupino, atletičarka Wilma Rudolph... Zanimljivo je da je Roosevelt obolio od poliomijelitisa 1921. godine, u 39. godini, a bolest mu je trajno paralizirala obje noge. Tijekom drugog predsjedničkog mandata Roosevelt je 1938. godine inicirao stvaranje Nacionalne zaklade za dječju paralizu, kasnije nazvanu March of Dimes, kako bi prikupio novac i pružio pomoć područjima pogođenim čestim epidemijama dječje paralize. Upravo je sredstvima te zaklade financirana i prva kampanja cijepljenja protiv poliomijelitisa koju je pokrenuo Jonas Salk.
Podrijetlom iz siromašne radničke židovske obitelji iz Bronxa, Jonas Salk diplomirao je medicinu na Sveučilištu New York 1939. godine, a iste se godine oženio socijalnom radnicom Donnom Lindsay, s kojom je imao tri sina. Kad je nakon Drugog svjetskog rata Sveučilište u Pittsburghu proširilo svoj program istraživanja virusa, Jonas Salk pridružio se tamošnjim istraživačima te ubrzo postao direktor istraživanja virusa. Iako je dotad bio fokusiran na istraživanje gripe, koja je tijekom pandemije od 1918. do 1920. godine odnijela između 50 i 100 milijuna života, u Pittsburghu se posvetio razvoju cjepiva protiv dječje paralize. Prije rata bilo je pokušaja proizvodnje takvog cjepiva, ali neki su uzrokovali paralizu umjesto da je spriječe. Ti su neuspjesi prigušili entuzijazam mnogih stručnjaka za javno zdravstvo. No česte epidemije dječje paralize u SAD-u zahtijevale su hitnu akciju. Istraživanje Jonasa Salka nedvosmisleno je pokazalo da bi cjepivo moralo biti učinkovito protiv postojeće tri varijante poliovirusa: u početku su nazvane Brunhilde, Lansing i Leon, ali danas su poznate kao virusi dječje paralize tipa I, II i III.
Zahvaljujući radu istraživača prije njega, Salk je uspio uzgajati poliovirus u stanicama bubrega majmuna. Zatim je izolirao virus i inaktivirao ga formalinom koji se obično koristi kao sredstvo za dezinfekciju i balzamiranje. Dakle, umjesto da u cjepivu koristi živi poliovirus, Salk je koristio inaktiviranu verziju virusa. Njegov veliki znanstveni rival dr. Albert Sabin razvio je 1961. godine cjepivo koje se sastojalo od živog, ali oslabljenog poliovirusa, za koji se vjerovalo da će proizvesti i više antitijela. Unosilo se oralno, na kocki šećera, što je djeci i liječnicima bilo lakše i jednostavnije od injekcija. Nakon što je protiv poliomijelitisa cijepio sebe, suprugu i sinove, Jonas Salk pokrenuo je masovno procjepljivanje diljem SAD-a. Među prvima na redu su bili učenici osnovne škole u Pittsburghu koju su pohađali Salkovi sinovi. Jedan od učitelja zamolio je Darrella Salka da utješi uplakanog školskog kolegu te mu objasni da je cjepivo njegova oca sigurno.
- Što sam znao? Bio sam dijete. Dao sam sve od sebe kako bih ga uvjerio da cjepivo pomaže u zaštiti ljudi od vrlo gadne bolesti - prisjetio se Darell Salk. Kako bi uvjerio Amerikance u sigurnost cijepljenja, Elvis Presley cijepio se pred televizijskim kamerama u prosincu 1956. godine. Vijest o Salkovu cjepivu protiv dječje paralize službeno je objelodanjena 12. travnja 1955. godine putem radija i televizije nakon što je cijepljeno 1,8 milijuna mališana. Mnogi Amerikanci živo se sjećaju toga dana. Lynne Seymour imala je tad osam godina i sjeća se kako je njezina majka, medicinska sestra, radosno uzviknula dok je slušala radio u njihovu domu u Berkeleyju u Kaliforniji.
- Počela je skakati gore-dolje, istodobno plačući i smijući se. Pomalo me to uplašilo jer nisam znala što se događa. Rekla sam: ‘Mama, što je to?’ - prisjetila se Lynne Seymor (73) za New York Times. Njezina je majka objasnila da je medicinski istraživač Jonas Salk razvio cjepivo protiv opasnog virusa.
- To je značilo da se više nećemo morati brinuti zbog dječje paralize, da zaražena djeca neće koristiti željezna pluća, a moći ćemo ići i na bazen. Bilo je to kao da je netko maknuo tamni oblak koji se nadvio iznad nas - rekla je gospođa Seymour, prisjetivši se kako roditelji tijekom epidemija poliomijelitisa u strahu od zaraze nisu djecu puštali da idu u kina i na bazene. Stefan Krieger (74) prisjetio se oduševljenja svoje obitelji na vijest o cjepivu. Samo nekoliko godina prije prehladio se i morao je propustiti prijateljev rođendan. Svi ostali koji su prisustvovali rođendanu, uključujući i njegova najboljeg prijatelja, oboljeli su od dječje paralize.
- Mnogi od nas imali su kolegu iz razreda čija su sestra ili brat bili pogođeni - rekla je Arlene Agus (71) iz New Yorka. Škola koju je pohađala cijepila je djecu prema abecednom redu, pa je ona prva dobila injekciju, a za nagradu je dobila lizalicu.
- Prošlo je više od pola stoljeća od tog događaja, a još se mogu sjetiti izraza olakšanja učenika koji su u dugom, zavojitom lancu stajali iza mene. Bili su sretni što nisu bili na mojem mjestu - rekla je Arlene Agus. Nakon što je objavljena vijest o “povijesnoj pobjedi nad zastrašujućom bolešću”, i sinovi Jonasa Salka bili su uzbuđeni. Petogodišnji Jonathan Salk nazvao je svojeg najboljeg prijatelja kako bi objavio dobru vijest: “Billy! Ja sam poznat! A poznat je i moj otac!”. Tog 12. travnja 1955. godine dr. Jonas Salk pojavio se i na konferenciji za novinare koji su ga pitali tko je vlasnik patenta za cjepivo.
- Pa ljudi, rekao bih. Ne postoji patent. Možete li patentirati Sunce - odgovorio je Salk, koji je odbio ubirati profit od svojeg cjepiva. Samo je želio da cjepivo što prije krene u široku uporabu diljem svijeta. Ipak, uživao je svjetsku slavu, a veliku pozornost medija privukao je 1970. godine, kad se, nakon razvoda od supruge Donne, oženio francuskom umjetnicom Françoise Gilot (99), poznatom po njezinoj vezi s Pablom Picassom, u kojoj su rođena djeca Claude i Paloma. Jonas Salk preminuo je 1995. godine u La Jolli u Kaliforniji, gdje je osnovao poznati Salkov institut za biološka istraživanja. Zahvaljujući širokoj upotrebi cjepiva, SAD je 1979. godine zabilježio zadnji slučaj poliomijelitisa.
U Hrvatskoj je cijepljenje protiv dječje paralize uvedeno 1961. godine. Tijekom 1961. i 1962. godine provedena je masovna kampanja cijepljenja kojom su obuhvaćene sve osobe do 20 godina. Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (HZJZ), posljednji slučaj dječje paralize u našoj zemlji zabilježen je 1989. godine. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO), broj slučajeva dječje paralize smanjio se za 99 posto u odnosu na 1988. godinu. Nažalost, dječja paraliza još nije iskorijenjena u cijelom svijetu i prošle godine zabilježena su 52 novooboljela u Afganistanu te 77 novih slučajeva u Pakistanu. Svake godine 24. listopada obilježava se Svjetski dan borbe protiv dječje paralize s nadom da će ta strašna bolest biti iskorijenjena s našeg planeta, baš kao i velike boginje, koje su zahvaljujući cijepljenju zauvijek nestale 1977. godine.