- Sada smo na ulazu u naše postrojenje za laboratorijske životinje. Molimo vas da odjenete zaštitnu laboratorijsku odjeću i obuću. Također, operite ruke alkoholom, govori Grethe Jakobsen, viša tehničarka u Kavlijevu institutu za sistemsku neuroznanost u Trondheimu.
Zajedno s kolegama, Adjom Doubidji iz Toga i Martinom De Ambrosiom iz Argentine, spremno sam je poslušala, usput odgovarajući na pitanja o potencijalnim alergijama. Nas troje uzbuđeno smo iščekivali dolazak nobelovca Edvarda Mosera koji nas je trebao provesti kroz laboratorij te nam dati intervju.
- To je veliki privilegij, prava je rijetkost da je nobelovac vodič novinarima u turi po laboratoriju - rekli su nam mladi znanstvenici iz Kavlijeva instituta koji su nam dan prije pravili društvo za stolom na večeri što su je u čast skupine neuroznanstvenika i nas novinara priredili May-Britt i Edvard Moser, dobitnici Nobelove nagrade za medicinu i fiziologiju 2014. godine. Znanstveni i donedavno bračni par Moser nagrađeni su za otkriće “moždanog GPS-a”, stanica u mozgu koje omogućavaju koordinaciju i precizno kretanje u prostoru.
- Mene je znanost zanimala od malih nogu, bio sam jako radoznao o svemu u prirodi. Dok sam išao u školu, želio sam postati znanstvenik premda nisam imao jasnu ideju o tome - rekao je Edvard Moser na početku našeg intervjua u hodu tijekom obilaska laboratorija.
Roditelji Nijemci
Visoki i vitki Edvard Moser (54) rođen je u ribarskoj luci Alesund, 200 kilometara sjevernije od Bergena, a njegovi su roditelji bili Nijemci koji su 1950-ih emigrirali u Norvešku. Iako je išao u istu gimnaziju kao May-Britt, njih su se dvoje upoznali tek na Sveučilištu Oslo gdje su oboje studirali psihologiju. Vjenčali su se još tijekom studija 1985. godine, a imaju dvije kćeri Isabel (25) i Ailin (21). Doktorirao je, baš kao i May-Britt, na neurofiziologiji na Sveučilištu Oslo 1995. godine. Moserovi su zatim sa svoje dvije male kćeri nekoliko godina proveli na znanstvenom usavršavanju u svijetu. No, znanstveno je najplodonosniji bio njihov boravak kod prof. Johna O’Keefea na University College of London, koji je prije dvije godine s njima podijelio Nobelovu nagradu. Naime, John O’Keefe je još 1971. godine otkrio prve komponente prostorne orijentacije u hipokampusu štakora. Umjesto da kao perspektivni mladi znanstvenici ostanu u inozemstvu, Moserovi su se odlučili vratiti u domovinu, i to na Norveško sveučilište za znanost i tehnologiju (NTNU) u Trondheimu. Počeli su doslovno ni iz čega.
- Došli smo na NTNU i dobili pozicije na Odsjeku za psihologiju. Željeli smo nastaviti svoja istraživanja na laboratorijskim životinjama, ali na Sveučilištu nije postojao takav laboratorij. No, imali su jedno prazno sklonište s puno prostora. Kada smo dobili sredstava za istraživanja, uredili smo taj prostor kako nam je odgovaralo i napravili laboratorij za životinje - ispričao je Edvard Moser, a zatim nastavio inspirativnu znanstvenu priču.
- Nakon pola godine imali smo laboratorij sa životinjama, ali nismo imali ljude. Onda smo idućih godinu-dvije sve radili potpuno sami. No, kada smo objavili prve radove, došli su nam i prvi studenti. Zatim je došao novac iz EU, pa sredstva iz Europskog istraživačkog savjeta te smo imali osigurane financije za 10-15 ljudi. Tako smo počeli rasti, no stabilizirali smo se na oko 25 ljudi u grupi. Ali, Institut je rastao polako i čvrsto pa smo angažirali druge voditelje grupa da rade na različitim problemima. Sada u Kavlijevu institutu za sistemsku neuroznanost imamo osam voditelja grupa te više od 100 ljudi. Mislim da je institut postao vrlo uzbudljivo mjesto, posve različito od onoga na kojem smo počeli - dodao je Edvard Moser.
Ušli smo u prostoriju gdje su u kavezima bili štakori. Dok nam je Grethe Jakobsen objašnjavala kako se sa štakorima i miševima u laboratoriju humano postupa tako da ni najradikalniji borci za prava životinja ne bi imali primjedbe, Moser se igrao s lijepim crno-bijelim štakorom. Upravo su štakori zaslužni za veliko otkriće objavljeno 2005. godine u časopisu Nature koje je Moserove dovelo do Nobela.
Reporterka Nedjeljnog Jutarnjeg u zaštitnoj laboratorijskoj odjeći i obući, zajedno s kolegama Adjom Doubidji iz Toga (sasvim lijevo) i Martinom De Ambrosiom iz Argentine (sasvim desno), obišla je laboratorij u pratnji nobelovca Edvarda Mosera (sa štakorom u ruci)
May-Britt i Edvard Moser otkrili su da se u entorinalnoj moždanoj kori nalaze neuroni čija se aktivacija podudara s prolaskom štakora pokraj bilo kojeg vrha pravilne mreže jednakokračnih trokuta koji mapiraju površinu prostora po kojem se životinje kreću. Stanice te mreže, “grid cells”, mapiraju prostor čak i bez prisutnosti orijentira, tvoreći sveobuhvatan koordinatni sustav.
- “Grid cells” su neka vrsta unutarnjeg koordinatnog sustava koji životinje i ljudi koriste kako bi navigirali, tj. našli put u okolišu. Vrlo često ih se naziva unutarnjim GPS-om u mozgu jer koriste udaljenost i smjer putovanja kako bi računali točnu poziciju - rekao je Edvard Moser.
Elektrode u mozgu
Zanimalo me imaju li i ljudi “grid cells”.
- Da, iako je većina studija rađena na štakorima. No, ima nekoliko studija rađenih na pacijentima s epilepsijom. Ti pacijenti imali su elektrode implantirane u mozak kako bi se mogao identificirati lokus epilepsije, gdje napad počinje. Naime, u slučajevima jako teškog oblika epilepsije jedino je rješenje operacija na mozgu kako bismo pacijentima pomogli. No, da bismo otkrili gdje epilepsija počinje, moramo staviti elektrode u mozak, što je vrlo slično eksperimentima koje smo radili na miševima i štakorima. Kod tih pacijenata uhvaćeni su signali “grid cells” - pojasnio je Moser.
Postoji li veza između grid stanica i Alzheimerove bolesti koja danas pogađa više od 24 milijuna ljudi u svijetu, upitala sam Edvarda Mosera.
- Alzheimerova bolest, odnosno prva oštećenja izazvana tom bolešću, u većini slučajeva počinju u entorinalnom korteksu, što je ista regija mozga u kojoj se nalaze “grid cells”. Kao što je poznato, jedan od prvih znakova Alzheimerove bolesti je da se gubite u prostoru, ne možete naći put. Vrlo je vjerojatno da postoji veza između Alzheimerove bolesti i “grid cells”, ali to još nije dokazano. No, mislim da barem možemo reći da su “grid cells” među prvima pogođenima Alzheimerovom bolešću - rekao je Moser.
Razgovor smo skrenuli na Nobelovu nagradu. Kada su Moserovi 2014. godine poslati laureati, bili su u žiži norveške i svjetske javnosti. Svečano odjeveni, Edvard u fraku, a May Britt u glamuroznoj dizajnerskoj haljini čiji su motiv bile “grid cells”, nazvani su modernim parom Curie. Zanimalo me što misli o usporedbi sa supružnicima Curie, dok je moj kolega Martin u šali dobacio da bi se Edvard Moser trebao čuvati konja. (Pierrea Curieja pogazila je konjska kočija 1906. godine pa je preminuo, op. a.).
- Da, čuo sam te usporedbe. No, nema se tu puno što reći nego da se znanost jako promijenila od vremena Curiejevih kada su pojedinačni znanstvenici dolazili do velikih otkrića. Sada je znanost timski rad i teško nas je usporediti s njima - rekao je Edvard Moser.
Iako su on i May-Britt prije nekoliko mjeseci objavili da su se rastali, nastavili su zajedno raditi te su ostali u prijateljskim odnosima. Uostalom, na ulazu u Kavlijev institut i dalje je njihova velika zajednička slika. Zanimalo nas je tko je od njih dvoje kreativniji.
- Ljudi se razlikuju i teško je mjeriti kreativnost. To vrijedi i u našem slučaju, May-Britt i ja imamo različite oblike kreativnosti - rekao je Edvard Moser. Istaknuo je da Nobelova nagrada nije utjecala na njihova istraživanja.
Ambiciozan plan
- Nobelova nagrada nam je dodijeljena za ono što smo napravili. Ona je, doduše, dovela do nekih izmjena u mome dnevnom životu, no istraživački rad je isti. Nastavio sam raditi kao i prije Nobela. Imamo ambiciozan istraživački plan: želimo razumjeti kako mozak kodira prostor i pamti. Generalno govoreći, želimo istražiti kako iz mreže neurona izrastaju kognitivne funkcije. Prostorna orijentacija je samo jedna od tih funkcija - naglasio je Moser.
Zanimalo me što smatra najvećim izazovom u neuroznanosti.
- Istražiti vezu između neuroaktivnosti s jedne i psiholoških funkcija s druge strane. Tu postoji veliki raskorak. Mi smo na početku razumijevanja kako stanice u mozgu rade zajedno u velikim mrežama. To je ključ razumijevanja psiholoških funkcija, svijesti na generalnoj razini. No, to je vrlo kompleksno - naglasio je Moser.
Upitala sam ga naposljetku trebamo li se plašiti mogućnosti manipulacija ljudskim mozgom kojima znanstvenici danas raspolažu.
- Mislim da ne. Mi sad raspolažemo puno preciznijim metodama kojima bismo mogli pomoći bolesnim ljudima. Naravno, sve - uključujući i tradicionalnu farmakologiju - može biti zloupotrijebljeno. To je vječna etička rasprava: kako koristimo nova znanstvena oruđa. No, ja sam optimističan, mi trebamo znanost - zaključio je Moser.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....