Veliko otkriće znanstvenika: 'Sada znamo zašto je mongolska vojska zapela pred Hrvatskom!'

Godine 1241. velika mongolska vojska, koja je dotad već osvojila pola svijeta, upala je u Mađarsku i Poljsku i porazila tamošnje branitelje, ali samo godinu poslije, iako većeg otpora nije bilo na vidiku, Mongoli su iznenada odustali od daljnjeg pokoravanja Europe, spakirali se i vratili nazad. Povjesničari uglavnom nagađaju zašto.

Nova studija međunarodnih znanstvenika, temeljna na proučavanju godova, ukazuje da su Mongole na povlačenje natjerale hladnoća i vlaga.

Godine 1206. plemenski ratnik Džingis-kan krenuo je iz sjeverne Mongolije u osvajanje svijeta. Njegova bezobzirna taktika pokoravanja i lojalne konjaničke horde brzo su pregazile Aziju.

Kada je Džingis-kan umro 1227. svom je sinu Ogotaju ostavio teritorij od istočne Kine do istočne Europe i sjeverno od Irana. Ukupna povšina bila je 28 milijuna četvornih kilometara.

"Bez obzira mjeri li se količinom osvojenih zemalja, površinom okupiranog teritorija ili brojem pokorenih stanovnika, Džingis-kan je osvojio dvostruko više nego ijedan drugi čovjek u povijesti", napisao je povjesničar Jack Weatherford.

Ogotaj je nastavio očevim stopama i krenuo u osvajanje Europe. Ali kada im je zapadna Europa bila na vidiku, a ugarski kralj Bela IV. već pobjegao iz svoje palače u Pešti, nezaustavljivi val mongolskih pobjeda iznenada je prestao sam od sebe.

Povjesničari su samo mogli nagađati zašto, jer su pisani zapisi s mongolske strane iznimno rijetki, ali su znanstvenici pokušali riješiti zagonetku koristeći se drugačijim izvorima: godovima stabala.

Ta "drvena kronika" može otkriti dugogodišnja sušna ili vlažna razdoblja, "a to pak objasniti je li došlo do reduciranja područja za ispašu i smanjene pokretljivosti mongolske konjice", rekao je Nicola Di Cosmo, povjesničar s Princetona i vodeći autor studije koju je objavio u časopisu Scientific Report. S njim je radio i Ulf Buntgen, klimatolog iz švicarskog Saveznog instituta za šume, snijeg i krajolik (WSL).

Autori su analizirali stabla iz pet euroazijskih regija kako bi utvrdili kakva je bila klima tijekom mongolskih osvajanja. Stabla su posebno osjetljiva i na male klimatske promjene, u suhim razdobljima njihovi su godovi tanji što reflektira manjak vode i obrnuto, u vlažnim sezonama godovi su deblji.

Na osnovu te analize znanstvenici su zaključili da je u Mađarskoj i njezinoj okolici vrijeme bilo neobično hladno i vlažno pune tri godine, od 1238. do 1241. Mađarske su ravnice zbog toga u proljeće pretvorene u baruštine i močvare, što je nepogodan teren za kretanje tisuća konja na koje se za ratovanje i opskrbu oslanjala mongolska vojska.

A godina 1242., zadnja u mongolskim europskim pohodima, bila je posebno vlažna. To je uništilo usjeve i dodatno smanjilo mogućnost prehrane kanovih hordi. Mongoli nisu imali izbora nego vratiti se.

Autori zaključuju da mongolsko povlačenje iz Mađarske "pokazuje kako su male klimatske promjene utjecale na tako važan povijesni događaj".

A možda je to i važna lekcija današnjim političarama kada odlučuju o borbi s klimatskim promjenama - potrebno je samo nekoliko stupnjeva Celzija da se promijeni tijek ljudske povijesti.