Živčani slom, depresija, gubitak libida... Za ovaj mračni eksperiment slavnog promotora mediteranske dijete niste čuli

U studenom 1944. godine, dok su američke trupe oslobađale izgladnjele zatvorenike iz nacističkog koncentracijskog logora Natzweiler-Struthof u Alsaceu, 36 mladića nastanilo se u hodnicima i sobama nogometnog stadiona Sveučilišta u Minnesoti. Ne, oni nisu bili članovi nogometne reprezentacije, nego dobrovoljci koji su se pripremali za eksperiment o psihološkim i fiziološkim učincima gladovanja. Poznato kao Minnesota Starvation Experiment, istraživanje je bilo projekt fiziologa dr. Ancela Keysa (1904.-2004.), koji će poslije postati poznat diljem svijeta kao glavni promotor mediteranske prehrane. No, tijekom Drugog svjetskog rata, dok su milijuni ljudi diljem Europe gladovali, Keys je želio istražiti fiziološke i psihološke učinke gladovanja kako bi izgladnjelim pomogao da se fizički i psihički oporave. Stoga je uz pomoć američke vojske pokrenuo Minnesota Starvation Experiment, koji je trajao godinu dana. O tom neobičnom i, s današnjeg stanovišta, etički dvojbenom eksperimentu nedavno je objavljena knjiga "The Minnesota Starvation Experiment - The Lost Files!: Implications on Modern Health and Dieting" autora Tima Steelea.

Mladi muškarci

Uz pomoć psihologa i češkog emigranta Josefa Brozeka, Keys je regrutirao 36 fizički i mentalno zdravih te neoženjenih muškaraca koji su morali pokazati spremnost da surađuju s drugima u teškim okolnostima i zanimanje za humanitarni rad. Dobrovoljci su uglavnom bili mladi muškarci koji su iz vjerskih razloga odbili sudjelovati u ratu. Jedan od njih bio je kveker, 26-godišnji Marshall Sutton, mladi idealist koji je želio promijeniti svijet nabolje. - Želio sam se identificirati s patnjom u svijetu u to vrijeme. Htio sam učiniti nešto za društvo. Htio sam se malo izložiti opasnosti - prisjećao se za BBC mnogo godina kasnije Marshall Sutton.

Tom Wallace, voditelj eksperimenta gladi u Minnesoti održanog 1945., na naslovnici TIME-a

Tom Wallace/zuma Press/profimedia/Tom Wallace/zuma Press/profimedia

Eksperiment Minnesota odvijao se u tri faze. U prvoj fazi, koja je trajala tri mjeseca, sudionici su jeli normalno, 3600 kalorija dnevno. U drugoj fazi, koja je trajala šest mjeseci, slijedila je restrikcija na 1600 kalorija dnevno. U zadnjoj fazi sudionici su opet mogli normalno jesti.

Tijekom restriktivne faze ispitanici su jeli dva obroka dnevno.

Jedan dan jeli bi kupus ili repu i pola čaše mlijeka. Drugi dan uglavnom su jeli raženi kruh i grah. Poput mnogih izgladnjelih ljudi u Europi, ispitanici nisu jeli meso ili su ga na meniju imali veoma rijetko. Dnevno su mogli unijeti 1570 kalorija. Sutton se u razgovoru za BBC prisjetio jedne prilike kada je izveo svoju djevojku na večeru u najskuplji restoran u Minneapolisu. - Htio sam je odvesti u restoran samo da uživam dok je gledam kako jede. Ali, kada je konobar došao s hranom, jednostavno nije mogla jesti. To me uznemirilo, potrošio sam novac na njezinu večeru, a ona je nije mogla pojesti - prisjetio se Sutton.

Režim izgladnjivanja

Tijekom šest mjeseci izgladnjivanja režim je bio iscrpljujući, jer se od muškaraca očekivalo da hodaju ili trče 36 kilometara svaki tjedan, trošeći preko 1000 kalorija više nego što su unosili svaki dan. Tri ispitanika nisu izdržala te su napustila eksperiment. Oni koji su ostali izgubili su oko 25 posto svoje težine, a mnogi su imali anemiju i natečene gležnjeve, bili su krajnje iscrpljeni. Rebra su im virila kroz kožu, noge su im bile tanke poput ruku prije eksperimenta. Još su gori bili psihološki učinci. Muškarci su postali depresivni, apatični i razdražljivi te imali napade bijesa. Izgubili su libido. Opsesivno su razmišljali o hrani, dan i noć. Keys i Brozek nazvali su to "neuroza polugladovanja". Dvojica ispitanika pretrpjela su živčani slom: jedan je prijetio samoubojstvom, a drugi se samoozlijedio odsjekavši sjekirom prst.

Nakon te mukotrpne faze nastupilo je razdoblje od tri mjeseca rehabilitacije. U početku im je bilo dopušteno jesti 2000 do 3000 kalorija na dan, a zatim koliko su željeli. Ispitanici su zatim konzumirali nevjerojatne količine hrane, do 10.000 kalorija dnevno. Vraćali su težinu i masnoću nevjerojatnom brzinom. Nakon 20 tjedana oporavka, u prosjeku su imali 50 posto više tjelesne masti nego što su imali na početku eksperimenta, što su istraživači nazvali "pretilost nakon gladovanja".

Sudionici Minnesota Starvation Experiment postali su predmet medijskog interesa te su se u srpnju 1945. godine pojavili u magazinu Life. No, svjetski su događaji ipak zasjenili studiju jer je 8. svibnja okončan rat u Europi i svi zatočenici koncentracijskih logora pušteni su na slobodu. Studija u Minnesoti tada je bila jedva na polovini i postalo je jasno da njezini rezultati neće koristiti izgladnjelima u Europi. Ipak, studija je nastavljena i okončana je krajem listopada 1945. godine kako je bilo i planirano. Rezultati studije objavljeni su 1950. godine u knjizi "The Biology of Human Starvation" (Biologija ljudskog gladovanja), koja se i danas citira kao važan znanstveni izvor o fiziološkim i mentalnim posljedicama gladovanja.

Sedam zemalja

Fiziolog Ancel Keys posvetio se nutricionizmu: jedan je od prvih koji su tvrdili da su zasićene masti, koje se uglavnom nalaze u proizvodima životinjskog podrijetla poput mesa i mliječnih proizvoda, glavni uzrok bolesti srca. Tvrdio je da su nezasićene masti, koje su češće u biljnim proizvodima i ribi, zdravija prehrambena alternativa.

Keys i njegova supruga Margaret putovali su svijetom kako bi proučavali prehranu u različitim zemljama, a rezultat je bila "Studija sedam zemalja", u kojoj je par usporedio povezanost prehrane i zdravlja stanovnika u dijelovima SAD-a, Japana, Finske, Nizozemske, Italije, Grčke i tadašnje Jugoslavije. Ta je studija dovela do golemog interesa za mediteransku prehranu: nju su usvojili i supružnici Keys, koji su se mogli pohvaliti dugim i zdravim životom: Ancel je umro u dobi od 100, a Margaret od 97 godina.

No, i mnogi od sudionika Minnesota Starvation Experimenta imali su duge i uspješne živote. Marshall Sutton preminuo je 2017. godine u dobi od 99 godina i do kraja života bio je ponosan zbog sudjelovanja u studiji. - Moji su prijatelji riskirali živote u borbama na Pacifiku, pa je i meni bila čast žrtvovati se gladujući - rekao je Sutton u jednom od posljednjih intervjua.