Iako smo na pandemiju koronavirusa svi već pomalo zaboravili, odgovor na ključno pitanje zašto su se neki ljudi zarazili i po nekoliko puta a neki nisu niti jednom, još uvijek nije pronađen. Sve do sada. Naime, znanstvenici su nakon provedene opsežne studije na tragu rješenja ove misterije.
University College i Imperial College iz Londona te Wellcome Sanger Institut proveli su istraživanje u kojem su u kontroliranim uvjetima dobrovoljce izložili virusu SARS-CoV-2 koji uzrokuje covid te njihovu reakciju proučili do najsitnijih detalja.
U istraživanju, objavljenom u časopisu Nature, sudjelovali su necijepljeni dobrovoljci koji nemaju povijest prebolijevanja covida. Putem nazalnog spreja bili su izloženi maloj količini originalnog soja virusa. Volonteri su potom smješteni u karantenu gdje su ih pažljivo motrili i redovito testirali, a njihove su uzorke analizirali u kontroliranim i sigurnim uvjetima.
Osim iz krvi, uzorci od ukupno 16 dobrovoljaca su uzimani iz tkiva između nosa i grla. Testovi su obavljeni prije izlaganja virusu te ponovno, u određenim intervalima, nakon izlaganja.
Analiza
Uzorci su potom procesuirani i analizirani pomoću tehnologije jednostaničnog sekvencioniranja te je bilo moguće izvući i analizirati genetski materijal svake pojedine stanice. Zahvaljujući toj naprednoj tehnologiji, razvoj bolesti se mogao vrlo detaljno pratiti od faze prije zaraze pa sve do oporavka.
Unatoč tome što su dobrovoljci bili izloženi točno istoj dozi virusa, nisu svi kasnije bili pozitivni na covid.
Znanstvenici su razvrstali volontere u tri zasebne grupe. Šest dobrovoljaca razvilo je tipični blagi oblik bolesti i nekoliko dana nakon pojave prvih simptoma bili su pozitivni na covid. Ta je grupa nazvana ‘skupina trajne infekcije‘.
Od preostalih deset dobrovoljaca koji nisu odmah razvili trajnu infekciju, što znači da su se nekako othrvali virusu u vrlo ranoj fazi, troje je razvilo ‘srednjoročnu‘ infekciju s povremenim pojedinačnim pozitivnim testovima na virus i ograničenim simptomima. Ta skupina je nazvana ‘skupina prolazne infekcije‘.
Preostalih sedam dobrovoljaca ostali su negativni na svim testovima i nikad nisu razvili nikakve simptome. Ta je grupa nazvana ‘skupina abortivne infekcije‘. To je ujedno i prva potvrda abortivnih infekcija o čemu prije nije bilo dokaza.
Unatoč različitim ishodima, sudionici istraživanja iz svih grupa imali su neki specifičan novi imunološki odgovor, uključujući i one čiji je imunološki sustav spriječio infekciju.
Nešto posve različito
Znanstvenici su potom mjerili vrijeme do početka stanične reakcije u sve tri grupe te uočili različite obrasce. Na primjer, kod dobrovoljaca kod kojih je virus samo nakratko detektiran, uočena je vrlo jaka i trenutačna akumulacija imunoloških stanica u nosu samo dan nakon infekcije.
Nešto posve različito dogodilo se u skupini trajne infekcije gdje je uočen kasniji imunološki odgovor koji je krenuo tek oko pet dana od infekcije što je virusu omogućilo da se udomaći u organizmu.
Kod tih su ljudi i u krvi i u nosu detektirane stanice potaknute ključnim imunološkim odgovorom. Taj odgovor, nazvan ‘interferonskim odgovorom‘, jedan je od načina na koji naše tijelo signalizira imunološkom sistemu da se bori protiv virusa i ostalih infekcija. Iznenađujuće je bilo to što je odgovor prvo detektiran u krvi, a tek onda u nosu, što sugerira da se imunološki odgovor iz nosa proširio vrlo brzo.
Na koncu, kod dobrovoljaca koji nisu razvili trajnu infekciju, detektiran je i poseban gen nazvan HLA-DQA2 koji bi se mogao koristiti kao marker zaštite. Ove informacije bi mogle biti od velike koristi u identificiranju onih pojedinaca koji će vjerojatno biti zaštićeni od teškog oblika covida.
Ova studija ima značajne implikacije za buduće oblike liječenja i razvoj cjepiva te je vrlo važan korak prema boljoj pripremljenosti za sljedeću pandemiju.