Dubai je lunapark za odrasle u kojem policija vozi Lamborghinije, a taksisti Lexuse

- Selam, kako ste? Gdje idete, ja ću vam dati popust.

Kažemo adresu i pitamo za koliko novca.

- Može za 300 dirhama (gotovo 600 kuna).

Ma, nema šanse. Preskupo. Pa ovo je na ulazu u grad. Hvala, ali ništa.

- Čekajte, čekajte.

Možemo dati 200 i to je to.

- Uh, uh nemojte me zezati, ne isplati mi se voziti više od sat vremena za toliko.

I tako se nakon par minuta rasprave nađemo na cijeni od 240 dirhama. Može se inače proći i jeftinije, ali ipak je vrijeme radnje bilo pola tri ujutro.

Tada smo, naime, sletjeli u Abu Dhabi, a destinacija nam je bio Dubai. Da smo stigli sat vremena ranije, ulovili bismo javni prijevoz. Zato je taksi bio jedina opcija. Jedva da smo dodirnuli arapsko tlo, a već smo odradili ono na što nas je većina upozoravala - cjenkanje je gotovo pa zakonom propisano. Uvrijedit ćete ih ako ne uđete u raspravu oko cijene.
Na početku neobično, ali postane zabavno.

Ulazimo u taksi, Lexus, automatik... O.K., ako ovo voze taksisti, što ćemo tek vidjeti tamo na cestama, komentiramo... Poslije smo doznali da policija vozi Lamborghinije. Ludnica, stvarno smo stigli u Ujedinjene Arapske Emirate. Čitajući razne putopise uoči putovanja u Dubai, većina ih počinje napomenom da im nikad nije bio na popisu želja. Umjetan je, pa ga valjda ni ne vrijedi vidjeti. Nećemo lagati, slično smo razmišljali. Ali, nakon tjedan dana provedenih tamo, zaključak je da ga vrijedi doživjeti, ne nužno na dulje razdoblje, ali vrijedi.

No, vratimo se na početak priče. Siječanj je, ali skidamo debele jakne, stigli smo u toplije krajeve. Taksist je raspoložen, razgovarao je s nama, ali nije bio nametljiv. Njegov je engleski bio dobar, iako je izgovor bilo malo teže pohvatati. Kasnije smo shvatili da svi imaju taj specifičan naglasak na koji se trebalo naviknuti. Podijelio nam je Wi-Fi mrežu da se možemo javiti ekipi kojoj dolazimo u posjet. Stigli smo na svoju adresu oko 3.30 ujutro, no, zbog vremenske razlike, nama je zapravo bilo 00.30 sati. Bili smo uzbuđeni, nije nam se spavalo. Družili smo se do nekih 5, 6 ujutro i - spavanac. Čekao nas je prvi dan u “vrlom novom svijetu”.

Prva postaja bio nam je Miracle Garden - najveći prirodni vrt na svijetu. Doista mali svijet šarenih cvjetnih čuda. Dovoljno je samo reći da se tamo nalazi 250 milijuna biljaka i 50 milijuna različitog cvijeća.

I većina je aranžirana u raznim skulpturama, od Disneyjevih likova do aviona Airbus. Vraća u djetinjstvo, a ne izostaje ni romantika. Kako god, mami osmijeh na lice cijelo vrijeme. Jedinstveno mjesto iz kojeg ne možete izaći s lošom fotografijom. Nakon toga, otišli smo do Dubai Framea. Pruža panoramski pogled na cijeli grad. Možete vidjeti dva lica, i novi i stari Dubai. Najveća atrakcija na vrhu su stakleni dijelovi po kojima se može hodati. Atrakcija, doduše, za najhrabrije jer je Frame visok 150 metara. Na samome ulazu, pred liftom koji vodi do vrha, naime, stoji natpis: “Riječ ‘nemoguće’ ne postoji nigdje u rječniku UAE”.

Taj grad živio je od ribolova i vađenja bisera. A kada je sve to u jednom trenutku zamijenilo crno zlato, pustinjski grad mutirao je u grad budućnosti. I to u samo pedesetak godina. Fascinantno je, stvarno, vidjeti kako je iz pijeska nastao čisti luksuz.

A meka tog luksuza je zasigurno dio gdje se nalazi Dubai Marina.

Sve izgleda ogromno po danu, a još veće po noći. Neboderi kao da dodiruju oblake, a ne fasciniraju samo visinom nego i oblicima. Najveća je, i to na cijelom svijetu, dobro poznata Burj Khalifa i nalazi se na drugom kraju grada od Marine. Ima 163 kata. Usporedbe radi, Zagrepčanka ima 26 katova. Pretpostavljamo da je to neki centar Dubaija, iako ih zapravo ima više. Tamo su i dobro poznate fontane.

Došli smo predvečer, pa smo ulovili i šou, odnosno “ples” fontana uz glazbu. Važno je i dodati, do Burj Khalife smo došli kroz Dubai Mall, golemi trgovački centar za koji vam sigurno treba nekoliko dana da ga obiđete. Tamo se nalaze dućani od H&M-a do Jimmy Chooa. A na svakom je katu na raspolaganju “taksi” prijevoz, vozila slična onima na golf-terenima, da vas prevezu do željenog dućana. Eto, toliki je Dubai Mall. A cijene, recimo, odjeće istih brendova dvostruko su skuplje nego kod nas. Sve je tamo skupo, osim benzina. Litra košta oko pet kuna. S druge strane, prosječna cijena obroka je od 100 do 150 kuna. Malo pivo je uglavnom od 70 do 80 kuna. Prosječna plaća u Dubaiju je gotovo 20 tisuća kuna, ali mjesečni najam smještaja samo u predgrađu je 7000, a u centru oko 11 tisuća kuna. Dnevna karta za metro košta 44 kune. Ljudi koji tamo žive već dulje vrijeme kao prednosti, među ostalim, ističu sigurnost grada - kriminala i korupcije gotovo pa i nema.

Drugi dan smo otišli u stari dio grada, povijesni kvart Al Fahidi gdje se nalaze zemljano smeđe kuće iz sredine devetnaestog stoljeća. Tamo se može vidjeti kako su ljudi živjeli nekad i što su radili. Tu se nalazi i velika tržnica (souk) gdje se uz dobro staro cjenkanje mogu kupiti začini, suveniri, pašmine i slično. Što se hrane tiče, teško je izdvojiti nešto kada se u gradu nude jela baš iz cijeloga svijeta. Nas je oduševila egipatska, a od lokalnih je za preporuku arapska shawarma, kombinacija piletine i povrća u umaku od češnjaka, omotana u njihov domaći kruh koji izgleda poput tortilje. Alkohol je dostupan samo u hotelima i restoranima jer za to imaju licencu. Neki od njih, većinom utorkom, organiziraju ladies night gdje žene imaju piće u pola cijene, ili čak i besplatno. Odlično je što se sve može plaćati karticom, a turiste drže kao kap vode na dlanu. Nije ni čudno, naravno, jer danas zapravo i žive samo od turizma. Nafte više nema. Zato je Dubai i liberalniji od drugih muslimanskih gradova. Sve je čisto, svugdje lijepo miriše, pazi se na svaki detalj. S obzirom na pandemiju i epidemiološke mjere, maske se nose apsolutno svugdje, i na otvorenom. Automobil je obavezan, jer u gradu nema mjesta za pješake. Gradske ceste su autoceste, imaju od sedam do osam traka u svakom smjeru i vozi se minimalno 120 kilometara na sat.

Treći dan, naime, zamijetili smo nešto neobično.

- Čekaj malo, mislim da u ovih par dana nisam vidio niti jednu stariju osobu, a vi? - dobacio je netko iz ekipe dok smo se vozili u metrou.

Kad razmislimo, stvarno ne - složili su se ostali.

U Dubaiju rijetko ćete sresti umirovljenika. S obzirom na to da su više od 80 posto stanovnika stranci, a oni ne mogu posjedovati ništa niti zaraditi mirovinu. Kada im završi radni vijek, vraćaju se u zemlju iz koje su došli ili se presele u neku drugu, jeftiniju.

Još jedan fun fact - u Dubaiju stvaraju umjetnu kišu kako bi ublažili nesnosne vrućine ljeti. Dakle, šalju dronove koji ispuštaju električne naboje u oblake kako bi se kondenzirali i proizveli dovoljno velike kapljice da se potaknu padaline.

Kad smo već kod vrućina, neizostavna turistička destinacija je, svakako, pustinja. Idealno mjesto za pobjeći od blještavog grada. Samo plavo nebo i žuti pijesak. Ostat će nam dugo u pamćenju. Teško je odlučiti je li uzbudljivija bila adrenalinska vožnja džipom po dinama ili jahanje deve. Smijeha je, u svakom slučaju, bilo na tone. Izlet traje nekih šest sati i košta 300 kuna. U cijenu je uključen i odlazak u beduinski kamp gdje je organizirana večera uz performanse trbušne plesačice i akrobata s vatrom.

Posjetili smo i Global Village, mjesto koje najbolje prikazuje multikulturni život u Dubaiju. Sve ljepote svijeta spojile su se na tom jednom mjestu. Tamo se nalaze paviljoni brojnih zemalja koje predstavljaju svoju kulturu kroz hranu, odjeću, suvenire... Cijena ulaznice je sasvim prihvatljiva, 30 kuna, a da biste obišli barem većinu toga, morate izdvojiti nekoliko sati. Dio na kojem smo zastali bila je Bosanska kuća. Fascinirao nas je velik red ispred nje. Svi čekaju na ćevape u Dubaiju. Naravno da smo se uključili u taj red. U porcijama služe i ajvar jer Arapi vole ljutu i začinjenu hranu.