“Perezoso! Perezoso!” uzviknuo je odjednom taj nepoznati čovjek, gledajući malo u mene, a malo negdje iza mojih leđa, nutkajući me pogledom da se i sama osvrnem.
Znala sam vrlo dobro što znači ta riječ - ljenjivac, u prijevodu sa španjolskog - i okrenula sam se, naravno, pogleda uprtog visoko u krošnju. Obično se skrivaju upravo tamo, potpuno neprimjetni, sklupčani u lijeno klupko guste, debele dlake, zaštićeni blaženstvom mimikrije. No, gore, u krošnji u čije sam grane zurila, nije bilo apsolutno ničega.
Kad sam se razočarano okrenula prema neznancu, koji je nekoliko sekundi prije tražio cigaretu, njega više nije bilo. Bila sam, ili sam barem tako mislila, opet sama u tom šumarku iza hostela, nakalemljenog na usku plažu u koju su udarali pitomi karipski valovi.
Bilo je rano ujutro, nigdje nikoga. Sve je spavalo - osim nečega u žbunju. Iza mojih leđa, iz niskog zelenila koje je okruživalo drvo koje sam malo prije, na divljinu nenaviknutim okom, bezuspješno skenirala, nešto je zašuškalo. Jednom, pa opet. Okrenula sam se u milisekundi, taman na vrijeme da vidim kako iza lišća - sporo, polako i oprezno - mili ružna, kandžasta dlakava noga, a zatim i neobična, mala glava. Bio je to upravo on, onaj kojeg sam upisala na svoju listu želja prije nego što sam se uopće ukrcala na avion koji me odveo prema Kostariki, odnosno Puerto Vijeu, gdje sam se probudila to jutro.
Njegovo veličanstvo odjednom se prikazalo u svom punom vrlo sporom izdanju. Imao je cilj, naravno - popeti se na drugo drvo udaljeno tri metra. Namjeravao ga je ostvariti na svoj način, onaj “usporenog filma”. Došlo mi je da vrištim od uzbuđenja, manijakalno sam gledala oko sebe, tražeći nekoga s kim bih podijelila veselje zbog doista nesvakidašnjeg prizora. No, nije bilo nikoga. Bili sam samo on i ja.
Trebalo mu je desetak minuta za spomenutu udaljenost. Gledajući ga kako sporo napreduje, pomislila sam da uopće nije čudo što tako najčešće stradavaju, na tlu. Obrambeni mehanizmi uistinu im nisu baš neki - ultraspori okret glave i upitni pogled doista nisu dovoljni za eliminaciju protivnika.
To je, upravo to, za mene Kostarika. Priroda.
Prije odlaska na put, razmišljala sam koji bi dio te zemlje bilo najbolje posjetiti, gdje je najljepša priroda, a kad sam pitala one koji su već bili, rekli su mi “cijela je zemlja praktički nacionalni park”. Naime, površina Kostarike čini samo 0,03 posto ukupnog svjetskog kopna, no može se pohvaliti s čak pet posto svjetske bioraznolikosti. Na sreću, Ticos ili Ticas za žene, kako sami sebe nazivaju Kostarikanci, shvatili su koliko bogatstvo imaju u rukama i dobrano ga paze. Čak 25 posto te zemlje nacionalni su parkovi ili rezervati prirode.
Dakle, kad ste u Kostariki i želite vidjeti životinje, često je dovoljno, kao u mom, prethodno opisanom slučaju, samo se spustiti u dvorište ili vrt ili pogledati kroz prozor. No, ako doista tražite biser, on se zove Corcovado. Riječ je o nacionalnom parku smještenom u blizini granice s Panamom, na pacifičkoj obali, na poluotoku Osa.
Corcovado je “place to be” za ljubitelje divljine. Čak 13 ekosustava, 39 kilometara (apsolutno praznih) plaža, 40 vrsta žaba, 28 vrsta guštera, više od 100 vrsta leptira, najmanje 10.000 vrsta insekata, više od 400 vrsta ptica, od toga 16 različitih vrsta kolibrića, zatim 500 vrsta drveća, 140 vrsta sisavaca i četiri vrste kornjača... Proteže se na površini od ukupno 424 četvorna kilometra, a osnovan je 1975. godine. Najveći je park u Kostariki, dragulj ekstenzivnog sustava tamošnjih zelenih oaza koje su pod posebnom zaštitom. To je mjesto koje je čak i National Geographic nazvao “najintenzivnijim mjestom na svijetu u smislu biološke raznolikosti”.
U našem slučaju, polazak je bio rano. Moji prijatelji putnici i ja probudili smo se u pet, a pola sata kasnije naš vodič Randal, naoružan teleskopom za promatranje životinja i desetljećima iskustva, već je veselo cvrkutao u predvorju hostela, vedar i čio kao je upravo odzvonilo podne. Još sneni ukrcali smo se u terenac, no nije bilo prilike za nadoknadu sna iako je vožnja do naše odredišne točke u nacionalnom parku, odnosno ulaska na 9,5 kilometara dug trail, trajala oko dva sata, unatoč udaljenosti od samo 50 kilometara.
Randal nam nije dao mira.
Svako malo zaustavljao bi automobil, usporio, zirkao kroz prozor, osluškivao i “tjerao” nas van. Naravno, svaki put s razlogom. Samo na putu do ulaza u nacionalni park vidjeli smo četiri od šest vrsta majmuna koje obitavaju u Kostariki i brojne druge životinje, često potpuno skrivene od neupućenog i na džunglu nenaviknutog promatrača. No, prava je stvar počela kad smo konačno stali i otisnuli se na višesatni hod kroz prašumu, sve do rijeke Madrigal, u koju je nadobudni Randal u jednom trenutku uskočio u tenisicama i divljački je pretrčao te se na drugoj strani obale bacio na sve četiri ne bi li uslikao jednog od mravojeda koji je upravo nestajao u gustišu.
Do rijeke Madrigal šeta se kroz gustu prašumu, a povratak do automobila je plažom, uz divlji Pacifik i palme koje se nadvijaju nad široku obalu. Na putu do rijeke, na kojem smo se odmorili u jednom od tamošnjih koliba, nekoliko smo puta morali preskakati vodene tokove, često balansirajući na prevaljenim deblima ili velikom kamenju. Koristili smo ponekad u te svrhe, za dodatnu podršku, improvizirane štapove. Moj je u jednom trenutku, na posljednjoj “prepreci” prije povratka u automobil iznenada puknuo, što je zatim zahtijevalo da Randal sjedne uz mene, izvadi nož i čeprka po mom prstu ne bi li izvadio špranje koje su se neugodno zabile duboko u meso, a sve pod budnim pogledom nekoliko lokalaca.
No, vratimo se na početak, na sam ulazak na trail. Nismo hodali ni minutu, a već smo se uvjerili u dvije stvari. Prvo, da Randal doista, kako tvrdi, zna što radi. Drugo, da priroda ima i svoju okrutnu stranu, koju često gledamo iz udobnosti kauča u dokumentarcima.
Naime, da smo bili sami, bez Randala, vjerojatno bismo samo prošli pokraj njega, no on ga je naravno primijetio - i spasio ga. Izvrnut, na tlu, praktički na samrti, ležao je ptić jarko žutog trbuha. Veliki kiskidi (na španjolskom ga znaju zvat bien-te-veo, odnosno u prijevodu “dobro te vidim”) bio je teško ozlijeđen. Na trbuhu i ispod krila imao je rane i perje mu je bilo umrljano krvlju. Randal je zaključio da ga je vjerojatno napao orao i ozlijedio. Nismo ga mogli tamo ostaviti. Ako ostane, nešto će ga pojesti, neće preživjeti.
I nismo. Vratili smo se do jedne od rijeka koje smo prešli na putu prema ulazu u park i Randal je nemoćnu pticu umakao u vodu, šireći joj krila, sve dok se nije probudila iz šoka. Veliki kiskidi u tom je trenutku postao dio ekipe. Nosila sam ga praktički cijeli trek, zamotanog u malu krpicu. Srce mu je, kako je prolazilo vrijeme a ruke ga grijale, počelo kuckati sve jače i intenzivnije. Prestao je i drhtati, a u jednom trenutku, uz glasan urlik, pokušao se osloboditi. No, još je bio preslab za let. Nekoliko sati kasnije, smogao je snage i nestao u zelenilu koje nas je okruživalo.
On, Kosta, kako sam ga bila nazvala iz milja tijekom našeg druženja, nije bio jedino čudo tog dana. Vidjeli smo sve i svašta - životinje za koje nismo ni znali da postoje, gotovo sve što - ako čitaš brošure o parku - moraš vidjeti. Imali smo, priznao je čak i sam Randal, iznimno dobar dan i puno sreće. Isto tako, doznali smo sve i svašta. Primjerice, jeste li znali da glavom mrava ratnika (koji je dug oko centimetar), stanovnika golemih mravljih kolonija koje znaju narušiti statiku kuće ako su u njezinoj blizini, možete zašiti odjeću ako vam je baš nužno? Ili čak ranu? Ili, da se - ako znate koji plod ubrati - možete tetovirati usred šume?
Nakon cjelodnevnog boravka u divljini, bilo je vrijeme za povratak u “civilizaciju”, tj. meku za one koji posjećuju taj park, maleno mjestašce s oko 3000 stanovnika po imenu Puerto Jiménez. U vrijeme našeg boravka, gradić je bio pust. Bila je kišna sezona i turisti su se mogli nabrojati na prste. Tamošnji gradski makadami bili su mirni, osim lokalaca koji su nastavljali sa svojom svakodnevicom. U “sodama” - malim zalogajnicama - nije bilo čekanja. Za one kojima je odlazak u Corcovado preskup - a skup je i košta oko 100 dolara (s tim da je 15 dolara ulaz u park) jer je nužno ići u pratnji vodiča - Puerto Jiménez nudi besplatne gušte.
Primjerice, šetnja do sat i pol udaljene plaže koju lokalci zovu Preciosa u društvu velikih svijetloplavih morfo leptira, krokodili koji se odmaraju na obalama rijeke i tzv. drva turisti, čija kora je jarko crvena pa se guli, baš poput kože nesmotrenjaka koji zaboravi nanijeti kremu za sunčanje koja bi ga štitila od jakog tropskog sunca. Ili, kao što sam već prije rekla, samo ostanite u dvorištu hostela ili hotela. U mom bi vrijeme svako malo stalo. Zauvijek ću pamtiti doručke u društvu horda nestašnih majmuna koji bi se, uz puno buke i meteža, razmiljeli po krošnjama drveća iznad moje glave (čak i po unutrašnjosti hostela), ili pak golemih, impozantnih crveno-modrih ara. Doista “pura vida”, pomislila bih u tim trenucima (u prijevodu, čist, jednostavan život). Znaju Kostarikanci dobro što rade, zaključila bih kad bi prevrtala taj njihov nacionalni moto po glavi. Njihova se zemlja, naime, navodi kao jedna od pet najsretnijih na svijetu.
Fraza - pura vida - koja se danas neumoljivo koristi na svakom koraku, pa čak i kao pozdrav, potječe, prema jednom od objašnjenja, iz meksičkog istoimenog filma u režiji Gilberta Martíneza Solaresa, koji se prikazivao u Kostariki 1956. godine. U tom filmu, izraz je koristio glavni junak koji je bio optimističan unatoč teškoćama s kojima se suočavao. Od 1970. godine do danas, fraza je uzela maha i postala dio tamošnje kulture.
No, na kraju, ako vas ni ljenjivac, ni Corcovado, ni “pura vida” nisu nagovorili, evo još nekoliko zanimljivih podataka o Kostariki, koji bi možda mogli prelomiti stvar.
Kostarika, prema internetu, planira u 2021. postati prva zemlja slobodna od fosilnih goriva u smislu proizvodnje energije. Već sad praktički svu energiju dobivaju iz obnovljivih izvora. Vojske su se odrekli još 1948. i taj novac, sredstva koja bi išla u vojne svrhe, pumpaju u zdravstvo i obrazovanje. Kostarika je i dom jedne od pet tzv. plavih zona na svijetu, mjesta na kojima ljudi aktivno žive i nakon što napune 100 godina. Životni vijek njezinih stanovnika dulji je nego onaj Amerikanaca, a čak i najbjedniji hostel reciklira i kompostira. Joga je normalna stvar, a njihov je zakon protiv pušenja jedan od najrigoroznijih na svijetu. Cigaretu možeš zapaliti samo na cesti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....