Vala, vala! Viče nam Hamza, naš lokalni vodič najšireg osmijeha na svijetu, dok pretrčavamo ulicu i pokušavamo se približiti Medini. Promet je kaotičan, mimoilaze se auti, motori, kočije, ali i pješaci poput nas koji traže trenutak da zauzmu svoj dio ceste. Prašina se diže s asfalta, nekoliko metara dalje kroz taj isti promet se sasvim elegantno provuče crno-bijeli mačić, a odmah za njim i mi prateći Hamzinu uputu da je sada trenutak za pokret. Prolazimo masivni zid od crvene opeke i ulazimo u najstariji dio Marrakecha, u od UNESCO-a zaštićenu Medinu, mjesto s milijun boja, glasnih zvukova i mirisa.
Za četvrti po veličini grad u Maroku, koji ima oko milijun stanovnika, kažu da ga ljudi ili obožavaju ili mrze. Nije teško shvatiti zašto. Glasan je, prljav, ne uvijek najboljeg mirisa, ali uvuče se pod kožu. Samo mu treba dati priliku i zagrebati ispod crkvenkaste, prašnjave površine.
Ulice Medine nalik su labirintu, pa se nepripremljenom posjetitelju nije teško u njima zagubiti. Na svakom većem proširenju najlakše se orijentirati prema jednoj od najvažnijih znamenitosti Marrakecha - minaretu džamije Koutoubia.
Džamija je sagrađena u 12. stoljeću, a njezin gotovo 70 metara visok minaret najprepoznatljiviji je simbol Crvenog grada u kojem je zabranjena gradnja zgrada viših od njega kako bi on ostao najvidljivija točka grada. Doznajemo od Hamze da minaret ima svog blizanca, i to u španjolskoj Sevilli! Ulazak u džamiju Koutoubia turistima koji nisu muslimanske vjeroispovijesti nije dozvoljen pa u njoj uživamo gledajući je izvana.
Razgledali smo zato grobnice Saadian iz 16. stoljeća i impresivnu palaču Bahia, predivno zdanje koje se prostire na 8000 kvadrata i prepuno je mjesta za fotografiranje s prepoznatljivim, šarenim keramičkim pločicama i raskošnim prozorima. Medina je, bez sumnje, prepuna kulturnih i povijesnih spomenika koji pričaju nevjerojatnu povijest grada i cijele države. Ali ono što ovaj grad, a najviše njegov najstariji dio, čini toliko jedinstvenim je atmosfera i užurbanost, boje trgovina u "sukovima", zvukovi...
Centralno mjesto starog dijela grada je trg Jemaa El Fna, bez sumnje jedno od najluđih mjesta na koje sam kročila nogom.
S mora štandova širi se miris hrane, šetnja među njima je nemoguća a da te svakih nekoliko koraka netko ne zaustavi i pokuša nagovoriti da jedeš upravo kod njega. Par koraka dalje su takozvani krotitelji zmija i majmuna koji svoje ljubimce pokušavaju prebaciti na rame prolaznika koji pokaže i minimum interesa: ako uspije, slijedi fotkanje, a onda i paprena cijena te uspomene. Naš lokalni vodič Hamza odmah nas na njih upozorava i preporučuje nam da ih izbjegavamo. Ako netko fotografiju s majmunom ili zmijom baš želi, treba se ranije pogoditi za cijenu, objašnjava dalje Hamza, dati novac, pa tek onda pristati preuzeti životinju za fotografiranje.
Nas slikanje nije interesiralo, pa smo trgom prolazili pokušavajući izbjeći svaki kontakt očima s nuditeljima šarolikog raspona proizvoda i usluga na svakom koraku. Ako ne želiš hranu ni fotografiju s majmunom, možda želiš malo kožnog nakita, kopiju sunčanih naočala poznatih brendova, ili kakav drveni suvenir kao sjećanje na svoj posjet Maroku? Cijelo je iskustvo prolaska trgom Jemaa El Fna popraćeno glasnom glazbom, svjetlosnim efektima, povicima i nadglasavanjem... Za najintenzivniji doživljaj trga posjetite ga u večernjim satima, a ako se odlučite za večeru u jednom od restorana koji ga okružuju i smjestite se na povišenoj terasi, na cijeli ćete taj kaos imati jedinstveni pogled, kao na kazališnu predstavu.
Stari dio grada, jedno je sigurno, nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Prepuni dojmova udaljavamo se prema novom dijelu grada, punom palmi, hotela i restorana, u kojemu je sve nekako mirnije, europskije. Oduševljava nas količina zelenila: Marrakech je prepun parkova, u kojima nije rijetkost vidjeti cijele obitelji kako objeduju na raširenoj dekici, ali i prostori uz ceste, čak i najšire avenije, zazelenjeni su urednim drvoredima.
Jedna od neizostavnih zeleno-plavih adresa u Marrakechu svakako je park Majorelle. Uredio ga je slikar iz Francuske, Jacques Majorelle, poznat po svojim slikama svakodnevnog života u Maroku. No njegovo je najpoznatije djelo do danas ostao ovaj park, bogat kaktusima, palmama i biljkama iz cijelog svijeta, prepun detalja u kraljevsko plavoj boji, nijansi koja se danas naziva i majorelle plava ili berbersko plava. Nakon Majorellove smrti 1962. godine imanje je kupio slavni francuski modni dizajner Yves Saint Laurent čiji je pepeo 2008. i pohranjen u samom vrtu.
Park smo posjetili na dan kad gužva nije bila velika, pjev ptica se dobro čuo, mirisi različitih biljki sudarali su se u nosu, mogla se naći slobodna klupica za sjesti i upijati ljepotu oko sebe. U središnjem dijelu, u zgradi koja je nekad bila Majorellov umjetnički studio, danas je smješten Berberski muzej. Ovdje gužva postaje sve veća i odmah je jasno zašto.
Zgrada prekrasne plave fasade okovana bršljanom fotografski je motiv koji je svatko htio ovjekovječiti na svojim društvenim mrežama. Neposredno uz muzej nalazi se i bistro, u kojem se može nešto ukusno pojesti i popiti, spojiti na Wi-Fi, pa cijelom svijetu pokazati na kakvom se divnom mjestu upravo nalaziš. Cijene su sasvim razumne za ovakvu top lokaciju: obilnu salatu s piletinom i kvinojom, kavu i vodu platili smo nešto manje od 100 kuna. Odmah uz park Majorelle nalazi se i muzej posvećen Yves Saint Laurantu, u kojem se mogu pogledati njegovi radovi u različitim fazama karijere, niz predivnih haljina, a održavaju se i povremene tematske izložbe.
Ulaznicu je moguće kupiti samo za park (120 dirhama, odnosno oko 86 kuna), za park i Berberski muzej (150 dirhama, oko 108 kuna) ili kombiniranu kartu za park, Berberski muzej i muzej Yves Saint Lauranta (220 dirhama, oko 158 kuna).
Osim živahnog starog grada i elegantnog novog dijela, bogate kulture i impresivne arhitekture, kao i odličnih prilika za šoping i dobre hrane, Marrakech ima još nešto što me odmah privuklo. Grad je na odličnoj poziciji za niz izleta, kako u bližu okolicu, tako i u nešto udaljenija mjesta.
Kod sjevernog ulaza u grad smjestio se Palmerai, oaza s nekoliko stotina tisuća stabala koja se ovdje nalaze već tisuću godina. Palme, ali i datulje i drva maslina, ovdje rastu na naizgled potpuno suhoj i žednoj, gotovo pustinjskoj zemlji, a ovaj je kraj postao destinacija za jahanje deva, ali vožnju quadovima. Deve u Maroku, kako nas je upozorio Hamza, zapravo nisu deve već dromedari zato što imaju jednu, a ne dvije grbe. Jahanje deva jako je popularno među turistima, no ne i bez kontroverzi koje u cijelom svijetu prate ovakvo tretiranje životinja za zabavu.
Zato je nas puno više privukao moćni Atlas, planinski masiv koji razdvaja Saharu od obala Atlantika. Uputili smo se na izlet u dolinu rijeke Ourike, omiljeno izletište stanovnicima Marrakecha, ali i drugih gradova u okolici.
Put nas dovodi u samo podnožje planine, vozimo se uz korito rijeke uz koju su postavljene šarene terase kafića i restorana.
Početak našeg trekkinga vodi kroz neke od tih terasa, polako se penjemo pritom prolazeći kroz berberska sela i nizove štandova sa sagovima i raznim suvenirima. Berberi su narod koji nastanjuje više zemalja Sjeverne Afrike, imaju vlastiti jezik i pismo i jako drže do svojih običaja i tradicije, kao i berberske kulture stare više od 4000 godina.
Mali djelić njihova svijeta vidjeli smo hodajući uz Ouriku, podno Atlasa, preskačući manje potočiće i slapove, sve dok nismo došli do najvećeg slapa i s pogledom na njega popili okrepljujući čaj od mente. Sama šetnja nije jako teška, premda ima uspona i malo svladavanja kamenih uspona i silazaka, važno je imati dobru i čvrstu obuću te dobro paziti na kamenju koje zna biti sklisko od vode.
Nakon intenzivnog, šarenog i bučnog Marrakecha, injekcija zelenila i prirode vratila nas je u život. Iako sam na ovom izletu Atlas samo omirisala, zarekla sam se da ću se vratiti i uputiti na neki od trekkinga koje prema njegovim vrhovima organiziraju lokalni planinarski vodiči.
Tri dana nipošto nisu dovoljna za sve što ovaj grad nudi, ali su svakako dovoljna da ga upoznate, upijete njegove boje, omirišete kulturu i otiđete na neki od izleta u okolicu. Ja sam ga posjetila s agencijom Globtour Event koja je sredinom studenoga organizirala direktni čarter let iz Zagreba, zahvaljujući kojem sam imala puna tri dana za istraživanje i nisam gubila vrijeme na presjedanja i putovanja do dalekih aerodroma. Ta su tri dana taman dovoljna da Marrakech i Maroko upoznate, otkrijete tek prvih nekoliko slojeva njegove bogate povijesti i baštine i obećate si da ćete se vratiti i nastaviti ga otkrivati!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....