Zašto je tako puno slavonskih pjesama tužno? Zašto se u njima više plače, pati i čezne nego što se slavi kulen, vino, ravnica i šljivovica?
Razmišljam o tome dok se uz cestu kojom prolazimo otvaraju panorame nepreglednih vinograda pred Ilokom drugi dan mog boravka na krajnjem istoku Hrvatske.
“Ovdje vrijeme kao da stoji, kao da sve duže traje...” Dobro je to primijetio Kićo Slabinac, pozivajući Slavoniju da se inati, no nama su dva dana izleta u Vinkovce, Vukovar i Ilok, sa svim manjim okolnim mjestima, imanjima i salašima, proletjela u trenu. Ovdje je sve sporije, osim kad si turist, tada ti uvijek nedostaje onaj još jedan tren, sat, dan, da vidiš još nešto, nazdraviš još jednom šljivom, uzmeš još krišku kulena, onako rukama, nadajući se da ti nitko ne broji...
Priča o Slavoniji i Srijemu neminovno je priča o ljudima. Takva srdačnost ne sreće se često, i kad jednom ispare zadnja sjećanja na dobru šljivu, kobasicu i fiš, ostat će zapamćen osmijeh snaše koja ih je poslužila.
A prvi osmijeh koji nas je dočekao nakon silaska s autoceste bio je upravo onaj ponosne snaše Marice, čije se imanje u Gradištu zove Snašini kućari i pravi je mali muzej tradicionalnog života u Slavoniji i Srijemu.
Marica Jovanovac i njezina kći Željka tradicionalnu su slavonsku kuću s dugačkim dvorištem, jednu od najstarijih u selu, uredile i otvorile gostima koji žele osjetiti život kakav je nekad bio. Dvorište je prepuno cvijeća, trava je uredno pokošena, na trijemu stoje lončanice, a gospođa Marica u tradicionalnoj nošnji priča o vremenima kad su snaše nakon udaje s mužem spavale u stražnjim prostorijama kuće, kućarima po kojima je imanje dobilo ime, sve dok ne bi stiglo prvo dijete. Nisu im ložili vatru, govori kroz smijeh, pa problema s natalitetom nije bilo.
Sama kuća u kojoj stojimo izgrađena je prije 150 godina od ilovače i obnovljena je tako da se zadrži njezina autentičnost. U prednjoj sobi, koja gleda na ulicu, Marica je izložila obiteljsko blago – tkalački stan, nošnje, fotografije, dokumente, stare od nekoliko desetljeća do više od stotinu godina. Ako je suditi po obitelji Jovanovac, tradicija će opstati – Marica nam s ponosom priča kako tradicijsko oslikavanje tikvica, izradu zlatoveza, ples u folkloru, s ljubavlju uče i vježbaju i njezine unuke.
Marica nudi i smještaj na svom imanju u jednoj od soba s namještajem starim od 50 do čak 100 godina, s uključenim bogatim doručkom. A na stolu, naravno, sve domaće. Slanina mirisna i meka ko duša, kobasica i kulen, sirevi, povrće... Iz Gradišta nitko ne odlazi gladan. A sumnjamo da ćete otići i bez oslikane tikvice – snaša Marica oslikava ih ručno i svaka je unikat u koji unosi dio sebe. Sljedeći je osmijeh koji nas dočekuje u Bošnjacima onaj Darka Juzbašića, koji nam otvara vrata svog imanja Matkova pecara, carstvo pravih domaćih rakija.
Rade se tradicionalno, u velikim kacama, ovdje se peče šljiva, dunja, rade likeri od oraha, višnje, dunje... Uz jednu ljutu, u pomno uređenoj kušaonici u koju se ulazi sa širokog dvorišta, Darko nam priča o stoljetnoj tradiciji ovoga kraja i pokušajima da se ona približi ljudima, domaćim turistima, a zatim i stranima, koji sve više traže autentična iskustva i turizam bez namještenih kulisa.
A još jedna takav autentičan prostor dočekao nas je u lovačkom domu Kunjevci, udaljenom tek četiri kilometra od centra Vinkovaca. Dom je smješten usred bogate hrastove šume, okružen zelenilom na kojem se, uz kavu i dobar slavonski zalogaj, najbolje mogu odmoriti oči dok se sliježu dojmovi od dosad viđenih ljepota.
Obišli smo ga ekomobilom, gotovo bešumnim autićem na struju kojim nas je lovočuvar Mladen (s još jednim u nizu zaraznih slavonskih osmijeha) provozao kroz gustu šumu uz zvučnu kulisu ptičjeg pjeva i smijeha koji se orio iz ekovozila. Smijeh je naglo utihnuo kad smo u daljini ugledali srne, Mladen je zaustavio autić, a mi isukali mobitele i fotoaparate kako bismo zabilježili njihovu šetnju. Unatoč našem utišavanju, ubrzo su nastavile put, pa smo i mi pokrenuli ekomobil i znatiželjno proučavali šumu nadajući se novom susretu s njezinim stanovnicima.
I nismo morali dugo čekati. Ponovo u daljini, ne sluteći da mu se približavamo, po puteljku nešto njuška jedan muflon. Sad smo već uigrani, vozilo se gasi, fotograf vadi teleobjektiv, svi pokušavamo uloviti dobar kadar. Sretni zbog još jednog susreta sa stanovnicima prirode, pogonjeni posljednjim “kapima” struje vraćamo se u lovački dom napunjeni kisikom i pozitivnom energijom.
Možda vam se dosad čini da smo na našem dvodnevnom izletu u Vukovarsko-srijemsku županiju samo jeli, pili i vozili se kroz predivne krajolike. Nećemo lagati, gastronomija, vina i rakije svakako su veliki dio turističke ponude ovoga kraja i mi smo je maksimalno iskoristili. Ali samo kao pogon za ono čime se ovaj kraj izrazito ponosi – razgledavanje muzeja, kulturne i povijesne baštine.
Srce Šokadije su, priznaju to svi Šokci i Šokice, Vinkovci, grad na Bosutu naslonjen na bogatu Spačvansku šumu.
U njegovoj predivnoj baroknoj jezgri, na početku Korza, dočekuje nas ni više ni manje nego ban Josip Šokčević, od kojeg ćemo čuti sve o slavnoj prošlosti najstarijega grada u Europi. Iza kostima bana Šokčevića krije se Ivica Šandrk, profesor povijesti i turistički vodič koji s velikim entuzijazmom i ljubavlju priča o svom gradu. I, sad već pretpostavljate, na licu ima širok, iskren osmijeh od kojeg se u trenu osjećamo dobrodošlo i ugodno.
Našli smo se na Trgu bana Josipa Šokčevića uz koji se nalazi park i počinje pješačka zona s motivima Oriona, najstarijeg indoeuropskog kalendara, koji je, manje je u javnosti poznato, otkriven upravo na ovom području. U šetnji centrom pogled nam je zastao na crkvi sv. Euzebija i Poliona iz 18. stoljeća, spomeniku banu Šokčeviću (sad ste već shvatili, osobito važnom čovjeku za ovaj grad), a meni je za oko zapela zgrada uređene blijedoljubičaste fasade sa žutim štukaturama na samom uglu parka – od vodiča Ivice/bana Šokčevića doznajem da je riječ o zgradi Brodske imovne općine koja je, vidi se, nedavno obnovljena.
Odlazimo u Gradski muzej koji se nalazi na istom trgu, a u kojem nas arheolog, kustos Boris Kratofil, vodi kroz postav pričajući o vrijednim arheološkim nalazištima na području drevne Cibalije. No nije samo on pričao – u jednoj od prvih prostorija ponovno nas dočekuje gospodin Šokčević, slavni hrvatski ban koji je imenovan na tu dužnost nakon bana Josipa Jelačića 1860., a koji je rođen upravo u Vinkovcima.
Ovaj put nam se ban Šokčević obraća u obliku holograma, jednog od tri koji su raspoređeni u mjestima Vukovarsko-srijemske županije. Tako u Vukovaru možete vidjeti hologram Lavoslava Ružičke u njegovoj rodnoj kući, a hologram kralja Nikole Iločkog dočekat će vas u Kuriji Brnjaković u Iloku.
Upravo su ta dva grada sljedeća odredišta na našem obilasku Vukovarsko-srijemske županije.
U Vukovaru smo potražili smještaj za našu dvodnevnu avanturu i našli ga u samom središtu grada u Domestic House Lola, smještenom u obnovljenoj vili staroj 140 godina. Vlasnik Krešimir Grubišić – još jedan široki slavonski osmijeh koji nećemo zaboraviti – uz nezaobilazno Vukovarsko pivo ispričao nam je sve o novom objektu.
Svoju priču o ulaganju i otvaranju koje je poremetila korona ne iznosi s gorčinom, nego s entuzijazmom i sjajem u očima, uvjeren da su iza ugla bolja vremena.
Krešo je, dakle, prije osam mjeseci započeo obnovu prelijepe, ali dotad derutne zgrade iz 19. stoljeća. Danas je u njoj kafić, restoran sa slavonskim jelima i pet soba uređenih po najvišim standardima. Na ulazu oduševljava barokno stubište i stare, samo bijelom bojom obojene cigle te fotografije starog Vukovara na zidovima. U obnovu je uloženo 4,5 milijuna kuna, a Krešo u novom objektu zapošljava 11 ljudi, od čega je šestero dobilo posao nakon korone.
Lijepu poduzetničku priču zaokružuje veličanstveni pogled s terase na vrhu zgrade, s koje se vidi panorama grada, vodotoranj, crkve, pa i gnijezdo roda na dimnjaku susjedne zgrade.
Centralna lokacija Lole u središtu Vukovara idealna nam je za obilazak baroknog centra grada, koji započinjmo ispred kuće Lavoslava Ružičke, nobelovca rođenog u ovom gradu. Šetamo centrom, prelazimo most na Vuki nazvan po francuskom dragovoljcu koji je izgubio život braneći Vukovar, Jean-Michaelu Nicolieru. Na tom se pješačkom mostu nalazi i zanimljiva granica – ona između Slavonije i Srijema. Brončani znak na jednom kraju želi prolazniku dobrodošlicu u Slavoniju, a na drugome u Srijem, a domaći stanovnici prelaze preko njih nezainteresirano, pomalo se čudeći našem fasciniranom škljocanju fotoaparatom. Tako je to kad si svakodnevno okružen ljepotom, teže je primjećuješ.
Nestrpljivo iščekujem sljedeću postaju naše ture, a to je predivni dvorac Eltz, u kojem je smješten u Gradski muzej Vukovar.
Kompleks dvorca s perivojem koji gleda na Dunav bio je teško oštećen u Domovinskom ratu, no prije devet godina obnovljen je i sad sja u ljepoti koju, vjerujem dok gledam njegovu žućkastu fasadu s bijelim detaljima, ljudska ruka ni agresijom ne može potpuno uništiti.
Pravo blago krije se unutar dvorca, kamo je preseljen postav gradskog muzeja, a kroz koji nas vodi akademski slikar Zoran Šimunović, kustos muzeja, još jedan čovjek zaraznog slavonskog osmijeha koji o svom poslu govori s neviđenom strašću i strpljivo odgovara na milijun potpitanja.
U dvorcu Eltz mogli bismo provesti sate i sate, no ova županija ima još toliko toga pokazati, pa nevoljko pozdravljamo živopisnog Zorana i odlazimo dalje.
Šetnja nas dovodi do obale Dunava. Već iz daljine primjećujemo na obali brod žarkoružičaste boje, Magenta 1 Vukovar Waterbus. Projekt iza kojeg stoje Vukovarci Zrinka i Zoran Šesto prepoznat je od lokalne turističke zajednice, sponzora (što je vidljivo po upečatljivoj boji), ali, što je najvažnije, i turista, koji ne propuštaju priliku vidjeti grad s Dunava, obično uz čašu lokalnog vina ili rakijice. Kapacitet broda je 50-ak putnika, ruta prolazi cijelom obalom uz grad, a na njemu se organiziraju i različiti događaji.
Nipošto ne propustite vožnju brodom po Dunavu koja će vam dati sasvim novi pogled na grad i napuniti vam baterije za nastavak obilaska.
Nama je ostao još Ilok, najistočnije naselje Republike Hrvatske - mjesto gdje Hrvatska počinje. Njegova srednjovjekovna jezgra zaštićeni je kulturno-povijesni kompleks i šetnja ovim gradom prava je šetnja kroz bogatu i slavnu povijest.
Muzej grada smješten je u slikovitom dvorcu Odescalchi, a u neposrednoj je blizini predivna franjevačka crkva i samostan sv. Ivana Kapistrana. Svakako zavirite u unutrašnjost crkve koja na ovom mjestu, u različitim oblicima, stoji od 14. stoljeća. Iznenadit će vas šarenilo na podovima i zidovima, koji su djelo velikog arhitekta Hermanna Bolléa, koji je vodio posljednje stilske izmjene u neogotičkom stilu početkom 20. stoljeća. Ako se najavite, možete dogovoriti s jednim od franjevaca da vam ispriča sve o bogatoj povijesti crkve i samostana.
Predozirani kulturom, poviješću i prirodnim ljepotama, red je da svoju srijemsko-slavonsku avanturu završimo kako smo i počeli – uz vino i dobru hranu. A Ilok je za to odredište iz snova. Stajemo na čašu pjenušca u Principovac, divimo se predivnim redovima čokota urešenima cvijećem, pa odlazimo na vođenu degustaciju u Stari podrum u samom gradu.
Uz mirisni fiš i slasnu, hrskavu riječnu ribu u kukuruznom brašnu u hotelu Dunav, uza samu obalu te moćne rijeke, razmišljam o slavonskim pjesmama s početka teksta. Naravno, uvelike ih je oblikovao rat, tuga, raseljavanje i sve strahote koje su se ovdje dogodile, ali možda je sada vrijeme za zaokret. Zašto nijedna ne slavi te divne osmijehe koji su nas pratili ova dva dana? Gdje je pokoji stih o čvarcima, slanini i vinu? Ako je toliko dalmatinskih pjesama zaslužio galeb, nema li pravo i ona roda s gnijezda na dimnjaku vukovarske zgrade biti opjevana?
Zaključujem naposlijetku da ipak sve stane u već napisani Kićin stih, koji ću si uzeti slobodu prepričati: nema onog tko je Slavoniju vidio i upoznao a da je ne voli.
Idealna je prilika da se uvjerite i sami. Blizu je, nije skupo, a pamti se cijeli život.
Ja ću se sigurno vratiti.