Korona pandemija većini je putovanja ograničila unutar granica vlastite zemlje. Prije dva tjedna na vrhu Svetog Ilije na Pelješcu, za vjetrovita i maglovita dana, sreli smo par visokogoraca iz Rusije. Pričali su koliko su se namučili da nađu destinaciju na koju su, zbog kompliciranih korona pravila, mogli otputovati na nekoliko dana godišnjeg odmora. Kad sam kazala da godinu dana nisam izašla iz Hrvatske gotovo da su me pogledali sažaljivo. Makar, ja se zbog godinu dana čestih odlazaka na Velebit, Biokovo, Dinaru, putovanja po Slavoniji i otocima ne osjećam ničim zakinuta, dapače privilegija je bila imati svo to vrijeme za putovati jedino Hrvatskom. "Iz ruske perspektive Hrvatska je geografski posve sićušna zemlja, ali ovdje dugo imate što istraživati - brda, otoci, rijeke, kulturna baština ... Ove sam korona godine shvatila koliko sam bila neuka i bahata kad sam često odlazila u inozemstvo ne poznajući ni ono što mi je u susjedstvu.", inspirirana valjda vjetrom na Svetom Iliji ponešto emotivno sam kazala Rusima visokogorcima pitajući ih jesu li bili na Elbrusu. "Ni na Elbrusu niti u većini drugih bitnih dijelova Rusije ...", odvratili su ponešto u nelagodi. "Zapravo, sljedeći godišnji baš bismo mogli putovati Rusijom.", okrenula se partneru i kazala mu to tonom kao da je - otkrila Ameriku!
Hrvati za korona izolacije u ovom kontekstu nisu loše prošli. Zemlja nam nije velika, ali je od Konavala do Savudrije, od Belog Manastira do Međimurja puno zapravo slabo poznatih, a vrlo kvalitetnih sadržaja, neistraženih lokacija koje intrigiraju, neke i posve impresioniraju. Bilo da vam je do brda, mora, rijeka, kulturne baštine, Hrvatska nudi raznih neispričanih priča. Točno tako "Neispričane priče" zove se i monografija koju je ovih dana objavila Mozaik knjiga i u kojoj skupina autora piše o zanimljivim a nešto manje turistički prepoznatim povijesnim artefaktima i prirodnim bogatstvima ove zemlje. Knjigu su napisali biologinja Ivana Bulj, profesor povijesti i geografije Josip Jukić te povjesničar Hrvoje Kerkez, autor fotografija je Dario Žagar.
'Neispričane priče' knjiga je uz koju će mnogi shvatiti koliko toga kod kuće još nisu vidjeli.
U monografiji je sedamdeset tema, sve redom su to priče o lokalitetima ili biljkama i životinjama koje čine bitno prirodno i kulturološko bogatstvo ove zemelje - od lavande do magaraca, proizvodnje meda i šuma kestenja do srednjovjekovnih utvrda i planinskih visoravni na kojima je i danas života. U knjizi je špilja, slapova, plaža, planinarskih staza, vidikovaca, virova, dvoraca, slikovitih sela, kao i priča o običajima koji sve brže nestaju, a koje je još uvijek moguće vidjeti uputite li se u neke dijelove Hrvatske. Isti autorski tim - Ivana Bulj, Josip Jukić i Hrvoje Kekez surađivali su i na knjigama "Tajanstvena Hrvatska", "Čarobna Hrvatska" i "Neotkrivena Hrvatska", pa su "Neispričane priče" u neku ruku nastavak ranijih knjiga, u ovoj knjizi se bave mjestima i pričama koje nisu obrađivane u ranijim knjigama o Hrvatskoj.
Plaža Pasjača
Pješčana plaža u Konavlima, ispod sela Popovići, tridesetak kilometara južno od Dubrovnika.
Pasjača je nastala dijelom ljudskom intervencijom, ovdje su za vrijeme Drugog svjetskog rata dok su u okolici kopali tunele bacali kamenje koje su vremenom vjetrovi i more usitnili. Tako je priroda napravila plažu ispod golemih litica Konavoskih stijena. No, kako ju je more stvorilo tako je more pomalo, ali kontinuirano i uzima, Pasjača polako nestaje jer more raznosi pijesak.
Donedavno manje poznata, danas je zahvaljujući društvenim mrežama na Pasjači ljeti i stranaca. 2019. je proglašena najljepšom europskom plažom u izboru internet portala European Best Destinations.
Mladi ljudi znaju doći na noćna kupanja, ljetnim noćima prespavati u pećini na plaži. Na Pasjači nema dodatnih sadržaja, samo ono što je stvorila priroda. Nema pitke vode, struje, kafića, restorana, čak niti nekakav na brzinu sklepani kiosk sa sendvičima i pićem, a i telekomunikacijski signal je loš, pa je ova plaža mjesto za isključiti se od ostatka svijeta. Često je tamo vidjeti ljude zadubljene u knjige, društva koja kartaju, igraju picigin, nekada je bio običaj da se na Pasjači igra nogomet. Navečer na plažu dolaze i ribari, odatle kreću u noći ribolov.
Pristup plaži nije sasvim jednostavan, do Pasjače vode strme stube kojima se spušta niz liticu, dijelom treba proći i kroz tunele. Povratak s Pasjače traži penjanje u kojem treba savladati 200 metara visinske razlike, baš zato, kolikogod lijepa bila ova plaža nikada nije bučna i napučena s previše posjetitelja.
Muškovci
Desetak kilometara udaljeni od Obrovca, lijepo su kupalište na Zrmanji, na Velebitu. Berberov buk je dvije stotine metara dugačak slap nedaleko kojega je kamp. Muškovci su kao i većina drugih mjesta uz Zrmanju bili pred izumiranjem, ali se dio njegovih stanovnika počeo baviti turizmom, uredio sobe i apartmane za goste, zahvaljujući Zrmanji to je danas sve popularnije mjesto i među domaćim i među stranim gostima. Novigradsko more pa i Zadar nisu daleko pa mnogi dolaze s Jadrana na kupanje u uvijek hladnoj i nadrealno čistoj Zrmanji. Kolikogod da hladno bilo, za ljeta je teško ovdje se ne okupati. Muškovci su i dobra polazna točka za rafting ture. U ovdašnjim restoranima nude zrmanjski klen i zrmanjsku pastrvu.
Zrmanja izvire na prostoru na kojem se susreću Velebit, Dinara i Plješivica. Beberov kuk i područje Muškovaca važno su vodocrpilište Zadra i okolice pitkom vodom.
Jezero Borovik
Umjetno je jezero zapadno od Đakova nastalo 1978. pregrađivanjem korita rijeke Vuke, izgradnjom brane na početku njezina toka. Vuka je desni pritok Dunava, jedna od najvećih slavonskih rijeka, duga nešto više od stotinu kilometara.
Površina jezera dvokrakog oblika je 160 hektara, dubina petnaest metara. Nekad je na ovom prostoru bilo naselje Borovik pa je po njemu nazvano i jezero. Na Borovik dolaze ribolovci loviti šarane, jedno je od najatraktivnijih mjesta u Hrvatskoj za šaranski ribolov te ribolov pastrvskog grgeča. Osim šarana i grgeča u Boroviku je i amur, som, smuđ, štuka, grgeč, linjak, patuljasti somić, babuška, crvenperka, žutooka i uklija.
Nakon šetnje nekima od planinarskih staza u okolici, jezero je mjesto za osvježenje i kupanje, mnogi ovdje ostaju i više dana, kampirajući. Svako ljeto u srpnju na Boroviku i oko njega održava se natjecanje u triatlonu. Planiraju organizirati i utrku nalik na poznati neretvanski maraton lađa koja bi se održavala u sklopu Đakovačkih vezova.
Maškovića han
Riječ je o rijetkom primjeru osmanske arhitekture u Hrvatskoj, to je i najzapadniji objekt svjetovne osmanske arhitekture u Europi. Han Jusufa Maškovića je selu u Vrani, u zadarskom zaleđu nedaleko Pakoštana. Sagrađen je u 17. stoljeću. Ovdje je bilo svratište, odmorište, ali i rezidencija Maškovića.
Jusuf Mašković bio je visoko pozicioniran na turskom dvoru, rođen u Pakoštanima, han je dao izgraditi u Vrani, priželjkivao je da mu tu bude rezidencija u kojoj će provesti starost.
Kao dijete je odveden u Istanbul, u janjičare, prešao je na islam te napravio značajnu vojnu karijeru. Nije dočekao završetak izgradnje hana, preminuo je 1646. Han nikad i nije dovršen u planiranom obliku, kasnije je često nadograđivan. Obrambeni zidovi dobro su očuvani. Osim njih, najočuvanije od originalne granje su konaci, tj. sobe za goste, te glavna zgrada i ostaci zgrada na zapadnoj strani kao paviljon po sredini. U posljednjih nekoliko godina Maškovića han je obnovljen te je danas tematski hotel.
Vuglenice kalničkog kraja
I danas se u kalničkom kraju mogu vidjeti manji objekti posve neobična tlocrta i oblika iz kojih suklja gusti dim. Rijetko da će tko osim domaćih ljudi znati da je riječ o vuglenicama, pećima za proizvodnju drvenog ugljena. Tradicija proizvodnje, tzv. "paljenja" drvenog ugljena u krajevima u kojima je dosta šume održala se do sredine 20. stoljeća, a danas običaj još živi u kalničkom kraju te u Istri, na području oko obronaka Ćićarije i Učke. Vuglenice oko Kalnika zidane su, visoke oko tri metra. Na tlu je ulaz u vuglenicu, kroz njega se peć puni drvima. Zadnji dio drva se stavlja kroz gornji otvor. Kad je posve napunjena ulaz zatvaraju željeznim vratima. Proces gorenja traje desetak dana, vuglenica se otvara kad se ohladi, a to traži još dodatnih pet dana. Ovaj običaj polako izumire.
Dubovac
Stari grad Dubovac na brdu povrh Kupe je uz Zvijezdu i pivovaru jedno od najprepoznatljivijih mjesta Karlovca. Nekad srednjovjekovni tvrdi grad, prošao je razne faze, od utvrde slobodne dubovačke općine, potom je bio velikaški tvrdi grad i središte posjeda Dubovac pa vojnokrajiška utvrda. Obnova Dubovca počela je 1938., nije završena, uz povemene prekide Dubovac se obnavlja i danas.
Ovdje je nakad bila hrastova (dubova) šuma, okruživala je utvrdu pa je Dubovac po njoj dobio i ime, tako se danas naziva i četvrt na karlovačkoj periferiji.
Veliko Rujno
Nekad je ovo bilo jedno od najvećih naselja na Velebitu, ovdje su Podgorci, na nadmorskoj visini od 900 metara, živjeli od proljeća do jeseni, u doba kad je stoka na Velebitu bila na ispaši. Podgorci su svoje stare kuće na Velikom Rujnu obnovili, danas su im planinari česti gosti.
Veliko Rujno je, skupa s Malim Rujnom, najveća velebitska visoravan, u samom srcu planine, dugačka sedam, a široka jedan kilometar. Nekad je ovdje bio glečer. Mnogi se nemalo iznenade da je nasred Velebita ovolika zaravan. Ovdje je i crkva posvećena Majci Božjoj pa je Veliko Rujno mjesto hodočašća više puta godišnje. Za svoje je povijesti ta crkva više puta mijenjala lokacije, premiještali su njezino kamenje - srednjovjekovna je bila na Javorniku, mjestu gdje se nekad stoka gonila na ispašu. Mijenjanjem položaja ispaše i crkvu su, najvjerojatnije u 19. stoljeću, preselili na Veliko Rujno. Do tada građena suhozidnom tehnikom, ovaj put su koristili vezivne materijale. Izgrađena je u svega osam dana, cement i željezo kroz Veliku je Paklenicu doteglilo pedeset konja. Na gradilištu je svaki dan bilo stotinu dobrovoljaca, nova crkva posvećena je 1930. Na nekadašnji način života, na vezu između primorskog i planinskog ljetnog kamenog stana danas podsjeća planinska utrka Starigrad - Veliko Rujno koja se održava od 2002. , kreće iz Starigrada a nakon 13 i pol kilometara i 920 metara uspona završava kod svetišta Majke Božje na Velikom Rujnu.
Završje
Utvrda Završje srednjovjekovno je i ranovjekovno utvrđenje kakvih se može naći diljem Istre, jer su se mnoga ovdašnja naselja i razvila oko utvrda, primjerice Motovun, Grožnjan, Buje, Bale ... No, Završje je specifično jer je sjeverno od rijeke Mirne, pa tim svojim položajem kako da simbolički čuva Istru. Smješteno je na visoravni, osam kilometara udaljeno od Grožnjana. Povijesna jezgra Završja zaštićena je urbanistička cjelina upisana u registar kulturnih dobara Hrvatske. Završje je ime dobilo zbog geografskog položaja, s tri je strane okruženo većim brdima, pa je Završje - iza brda. Ovdje su nađeni tragovi naselja iz antičkog doba. Cijelo je mjesto nekad bilo zaštićeno i dvostrukim prstenom zidina, i danas mjestimice vidljivima, a sačuvana su i južna gradska vrata. Stanovnika je danas malo, svega nekoliko desetina.