Dočekao nas je onako kako to u duboku jesen u kontinentalnoj Hrvatskoj samo priroda zna. Te je subote, početkom prosinca, Kalnik bio pomalo sramežljiv, na trenutke se pokušavao prekriti gustim velom magle, a brojne je lokve skrivao ispod sloja lišća i stvrdnutog snijega, glasnog pod nogama. Na vrhu, kojeg smo se poput divokoza domogli sa sjeverne strane, šibao nas je hladnim vjetrom... I predivnim pogledima.
Družili smo se satima i pozorno slušali njegove brojne priče. Ispričao ih je puno... Bio je to početak jednog lijepog prijateljstva.
Ruku na srce, Kalnik ili, kako mu tepaju, “breg kam se saki spenjati more”, doista bi svatko poželio za prijatelja. Ta gora smještena na sjeverozapadu Hrvatske, protegnuta kroz Varaždinsku i Koprivničko-križevačku županiju, svima nudi ponešto: od laganih šetnji do zahtjevnih uspona, uzletišta za paragliding ili padobransko jedrenje, biciklističkih staza, stijena za penjače do zanimljivih povijesnih crtica i legendi. Stoga ne čudi što je, pogotovo za lijepog vremena, meka za one koji žele uroniti u prirodne ljepote.
Sam Kalnik dugačak je 40, a širok desetak kilometara. Premrežen je brojnim planinarskim, makadamskim i šumskim putovima te vrhovima, od kojih je najviši, sa 643 metra, Vranilac koji je ime dobio po vranilovoj travi i u čijoj se neposrednoj blizini nalazi golemi radiotelevizijski odašiljač koji bode oči.
Upravo uz Vranilac i ostale kalničke vrhove veže se i jedna od neobičnih karakteristika te gore - njezini “zubi”. Naime, središnji dio kompleksa Kalnika izgleda poput golemog nazubljenog zida, posebno izražajnog kad se Kalnik promatra s južne strane, iz smjera Križevaca, zahvaljujući njegovim stjenovitim vrhovima koji nose ime Sedam zubi. Upravo su oni, te okomite stjenovite formacije, netipični za planine u regiji.
Kao i većina posjetitelja, našu avanturu na Kalniku, udaljenom od Zagreba 60-ak kilometara, počeli smo kod planinarskog doma Kalnik, smještenog na visini od 480 metara, pod budnim okom starog grada Veliki Kalnik. To nije jedina stara gradina tog tipa na Kalniku. Na vrhu Malog Kalnika nalazi se još jedna, skromnije veličine - stari grad Mali Kalnik ili, kako ga još zovu, Pusti grad. No, upravo iz okolice Velikog Kalnika te planinarskog doma, sagrađenog 1934. godine koji se nalazi u njegovoj blizini, počinje niz kalničkih planinarskih staza, među kojima i ona poučna, otvorena 1996. godine i dugačka pet kilometara.
Stari grad Veliki Kalnik impozantan je prizor. Utvrda je i tog dana kad smo radili prve korake po Kalniku, prštala sjećanjima na neka davna vremena dok su se, gledajući iz daljine, na stijenama Sv. Kataline, s kojima je gotovo pa srasla, nazirali tek sitni “mravci” - penjači. Naime, na stijenama Staroga grada Velikog Kalnika te drugim stjenovitim formacijama na Kalniku uređeno je oko 200 penjačkih smjerova.
Sama utvrda, u čijem smo podnožju stajali, nalazi se na visini od oko 500 metara, a prvi je put spomenuta u 13. stoljeću. Prema povijesnim dokumentima, ime Veliki Kalnik isprva se odnosilo na područje Velikokalničke županije, dok se sam srednjovjekovni grad (castrum) pod tim imenom prvi put spominje 1243. i 1264. godine, i to kao zdanje u kraljevu vlasništvu. U idućem stoljeću ispod njega se razvilo srednjovjekovno “predgrađe” pod imenom Brezovica iz kojeg se razvilo današnje naselje Kalnik.
Od svog nastanka stari je grad tema brojnih legendi. Jedna od njih vezana je uz prodor Tatara, odnosno Mongola koji su pod Veliki Kalnik došli 1241. godine. Utvrdu, a i sam letimični pogled na nju dovodi do istog zaključka, nisu mogli osvojiti na juriš. Stoga su, kaže predaja, odlučili iscrpiti njezine branitelje, predvođene knezom Filipom Bebekom, i počeli dugotrajnu opsadu. U utvrdi se, bježeći pred tim neprijateljem, navodno skrivao i sam kralj Bela IV.
Legenda kaže: “U tmini u noćnim satima, kada su mongolske straže drijemale i tako smanjile pozornost, neke ljudske sjene s granama na leđima primicale su se zidinama grada. Na opće iznenađenje branitelja, koji su sve to promatrali s visokih kula, očekujući neku novu tatarsku podvalu, poletješe prema zidinama šljivine grane bogate plodom. Tada su shvatili da ih to narod hrani, podržava i pomaže. Ponovilo se to više puta. Sočne šljive pridigle su im snagu i, na čuđenje Mongola, glad nije iscrpila branitelje grada. Stoga su Tatari odustali od daljnje opsade i krenuli dalje put Jadrana u potjeri za kraljem Belom IV.”. Kada su Mongoli naposljetku doživjeli poraz na Grobničkom polju, kralj Bela IV. je stanovnike kalničkog kraja u znak zahvalnosti proglasio plemićima koje je, kaže predaja, ostalo ljubomorno plemstvo podrugljivo počelo nazivati “šljivarima”.
U tamnicama staroga grada Velikog Kalnika četiri je godine navodno bio utamničen i bugarski kralj Strahimir Aleksandrović. Tamo ga je od 1365. do 1369. godine zatočio kralj Ludovik I. Kada je Aleksandrović naposljetku pušten na slobodu, neki članovi njegove pratnje su ga odbacili jer su se u međuvremenu udomaćili i poženili u okolici. Upravo to se povezuje s nastankom prezimena Bugarin koje se i danas zadržalo u tom kraju.
No, možda najinteresantnija priča vezana uz Kalnik tiče se ugarsko-hrvatskog kralja Sigismunda i njegove supruge Barbare Celjske, poznatije pod nadimkom Crna kraljica. Nimalo vedri nadimak zaradila je zbog svoje zloće, okrutnosti i oholosti. Barbara Celjska, čiji je ljubimac gavran ljudima nerijetko do smrti kljucao oči, brkove i bradu, navodno je ljubovala s plemićima iz ostalih gradova, primjerice Medvedgrada, Susedgrada, Cesargrada... Pritom ih je vrbovala da joj daju zlato, a nakon što ih je iskoristila, oni bi redom misteriozno nestali. Vjerovalo se da ih je bacala s vrha kule u provaliju.
Navodno se spetljala i sa svojim kaštelanom, to jest upraviteljem imanja Sigismunda, Neuhauselom. “Kada se prvi put Crna kraljica u pratnji svoga ljubavnika i kaštelana Velikog Kalnika na brzim konjima uputila prema susjednom Malom Kalniku, i kada ga je ugledala kako se smjelo i skriveno uzdiže na visokim, strmim i teško pristupačnim liticama poput jastrebova gnijezda, bila je ushićena njegovom ljepotom i skrivenošću. Odlučila je da se nadalje njih dvoje susreću ovdje, daleko od očiju kralju odanih slugu. Ljubav s kraljicom postupno je osilila kaštelana Velikog Kalnika, koji se polakomio ne samo za posjedima okolnih podanika”, kaže legenda.
Kaštelan je terorizirao lokalno plemstvo, no oni to nisu htjeli trpjeti te su Barbaru i njezina ljubavnika tužili kralju. Ljut, njega je otpustio po kratkom postupku, a svoju suprugu potjerao iz Malog Kalnika te je zatočio u Melniku u Češkoj. Upravo zato što je od tamo protjerana, Mali Kalnik se naziva i Pusta Barbara, a stari grad Pusti grad. I dandanas se priča da je njezino krvlju dobiveno zlato zakopano negdje u okolici toga staroga grada.
Nismo ga tražili taj dan... Prema predaji, čuvaju ga njezine podanice zmije, a stanovništvo još uvijek, kada zimi puše snažan sjeverac ili se pojavljuju riđovke i poskoci, zasluge za te prirodne pojave pripisuju upravo njoj.
Stari grad Veliki Kalnik, koji je tijekom vremena nadograđivan, nisu poslije uspjeli osvojiti ni Turci. Iako je u 18. stoljeću izgubio svoju dotadašnju važnost, danas se smatra najočuvanijom utvrdom u tom dijelu Hrvatske. Do vrha vodi stubište te se pruža pogled na Bilogoru, Psunj, Papuk, Zrinsku i Petrovu goru.
No, ostanimo još malo na legendama. Povjesničari su pomalo sumnjičavi prema nekima od tvrdnji koje se u njima navode. Priznaju, doduše, kako je nedvojbeno da je Bela IV. doista bio na Kalniku i dijelio plemićke titule. No, nisu sigurni je li se tamo našao zbog same opsade ili je samo, i to svojom voljom, provjeravao stanje utvrde. Neki tvrde da mu nisu pomagali stanovnici Velikog Kalnika, nego Malog, a muče ih još dva podatka - da Tatari nisu baš pribjegavali opsadama te da šljive ne rode u zimskim mjesecima. Prema jednom od mogućih objašnjenja, legenda o šljivarima samo je simpatična priča kojom su kalnički plemići pokušali prikriti činjenicu da su ih mnogo krupniji plemenitaši nazivali “šljivarima” zbog malih posjeda.
No, bila točna ili ne, legenda već godinama inspirira. O njoj se u svojoj epsko-lirskoj pjesmi “Šljivari” u “Povjesticama” raspisao i August Šenoa, dok je legendom inspiriran Milutin Majer napisao povijesni roman “Mongoli u Hrvatskoj”. Kalnik je, ali na malo drugačiji način, dirnuo i Križevčanku Zoru Oštrić, koja mu je 1935. godine posvetila odu. Toliko je simpatična (i poznata u planinarskom svijetu) da je prenosimo u nastavku: Kaj je Belin grad/Sprem hižice naše sad/ Kaj je Triglav, kaj Planlca/ Kalnik to je mala švica/ Kaj Velebit, Ravna gora/Sikut fest se penjat mora/ Sav se zmučiš i preznojiš/ Na nogama komaj stojiš/ Truden kaj da cel’ dan oreš/ A kaj lepšega videt moreš/ Nek s Kalničke naše gore/ Kam se saki spenjat more…