Taj Rakalj, ah taj Rakalj. Tko bi rekao da to malo selo, s kojih 450 stanovnika, na istočnoj obali Istre može biti tako primamljivo, čarobno, magično. Nije da me je netko začarao pa da tako govorim o njemu. Jednostavno, tako odiše. Okupano je morem sa svih strana, na škrtoj su stijeni sagrađene kamene kuće, ali i novo naselje. I sve opija miris kadulje i smilja. I ne samo to. U ovom divljem dijelu Istre uvale su čarobne, skrovite, teško dostižne. A pogledi…. Bože dragi, koji pogledi.
I možda je baš ta ljepota nepristupačnosti toliko čarobna da Rakalj morate posjetiti. A ako vam treba dobar razlog, predlažem šetnju po sada već čuvenoj Stazi Stjepana Hausera. Ona je, kako joj i sam naziv govori, posvećena ovom svjetski poznatom violončelistu koji živi upravo u Raklju, idealna je za one koji se ne žele previše umoriti, koji žele pješačiti uz more, ali u divljini.
Tamo nema apartmana, cesta, automobila, lučica. Samo kamenita staza, makija, hrast crnika, predivne tirkizne uvalice i pogled na Raški zaljev, Cres i Lošinj. Staza je dostupna uvijek - i ljeti i zimi. Ljeti se od vrućine možete rashladiti u nekoj od uvalica, do kojih baš i ne možete automobilom, a zimi jednostavno uživate u tom morskom zraku pomiješanom s mirisom borova i divljeg aromatičnog bilja.
Do staze se dolazi iz centra mjesta. Morate se spustiti do svjetionika Sveti Nikola i tamošnje lučice, u kojoj se nalazi nekoliko kuća. Uz kuće i restoran krenete desno, odnosno u smjeru juga uz samo more. Staza nije označena, ali teško da ćete pogriješiti put. Puteljak vas odatle uz samo more vodi sve do uvale Luka. Ta predivna šljunčana uvala mamit će vam uzdahe još dok ste gore, na vrhu, odnosno brežuljku gdje je nekad postojalo staro naselje Rakalj i kaštel Stari Rakalj.
Riječ je o ruševini koja se iz godine u godinu otkapa i javnosti otkriva svoje nekadašnje lice. Danas se mogu vidjeti dijelovi zidina, odnosno bedema širokih dva i visokih šest metara. Tu je i obris nekadašnje kule koja gleda prema današnjem Raklju, a restaurirana je i stara šterna, koja je otkopana ispod raslinja i kamenja. Povjesničari tvrde da je izvan bedema kaštela bilo je predgrađe, a danas su sačuvani samo temelji kuća po sjeverozapadnim padinama brežuljka.
Stari kaštel Rakalj ili Rachele prvi se put spominje u pisanim izvorima 1312., i to kao Castellare de Rachir. Riječ je o spisu kojim je gorički grof Henrik Castellare de Rachir dao svojoj kćeri Elizabeti kao miraz i njezinu zaručniku Nikoli Brambergu. Navodi se da je današnji naziv Stari Rakalj dobio u 16. stoljeću, a njegovo je ime izvedeno iz iskrivljene latinske riječi "arcellae", što znači mala tvrđava, kaštel ili hrid. Posljednjim arheološkim istraživanjima utvrđeno je da se ovdje živjelo još u brončano doba, dakle prije 3500 godina. Neki arheolozi smatraju da je tu bila gradina i da je to bio početak razvoja ovog mjesta na istočnoj obali Istre. To su uspjeli saznati iz ostataka keramike koje su pronašli u najdonjem horizontu ovog nekadašnjeg kaštela.
Ova je utvrda u svojoj slavnoj povijesti imala značajan strateški položaj jer se nalazila na brežuljku ponad ulaza u Raški zaljev, pa se s nje mogao nadzirati ulaz i izlaz brodova. Stari je Rakalj bio opasan visokim bedemima, a jedan je još vidljiv. Zbog tako dobre arhitektonske obrane u Raklju su mogli odolijevati raznim napadima. Godine 1330. Rakalj se uspio obraniti od napada vojske pulske obitelji Castropola, koja je željela proširiti svoje posjede. Četrdeset godina kasnije njime su zavladali Habsburgovci i tada je Rakalj nosio ime Ragkl, Rekel, Rachir i Roegkl.
Ovdje su Rakljanci živjeli otprilike do 1510. godine. Stari Rakalj tada je potpuno uništen u mletačko-habsburškom ratu. Uništili su ga mletački podanici iz Mutvorana, odnosno zloglasni gusar Zuan Marija de Soldatis iz Muggie, koji je s mora napao kaštel. Nakon što su ga osvojili, opljačkali su sve, pa čak i zvono s crkvice svete Agneze koja još stoji na istom mjestu. Stoga je stanovništvo odlučilo podignuti novo naselje na području današnjeg Raklja, koji se prvi put spominje 1508. pod imenom Castel Nuovo detto Rachel.
Osim dijela bedema, kule i šterne, u Starom Raklju sačuvana je crkvica svete Agneze ili Agnjije s koje pogled puca na pučinu i prema jugu Istre. Kada je vidljivost dobra, vidi se i sama Marlera na jugu Poluotoka. Jedan je od najljepših vidikovaca u Istri. Sama crkvica nije raskošna. Jednostavna je to građevina s upisanom apsidom te preslicom i kasnogotičkim ulaznim portalom iz 1495. godine. Do 1555. bila je rakljanska župna crkva.
Staza Stjepana Hausera vodi baš ispod Starog Raklja do već spomenute uvale Luka. Mala šljunčana uvalica prilično je izolirana od svega. Zanimljiva je jer se uz njezinu obalu nalazi i olupina jednog starog broda. Nakon što prođete ovu skrovitu uvalu, uski vas put dalje vodi uz samo more sve do uvale Kalavojna, u prijevodu uvale dobrog vina. Tu zasad staje, pa se istim putem možete vratiti nazad, a tko želi malo više potegnuti, može se iz Kalavojne dignuti u Rakalj pa se pješice ponovno spustiti do Svetog Nikole. Riječ je o desetak kilometara staze.
No, u Raklju možete još malo ostati i istraživati. U mjestu pronađite muzej s memorijalnom zbirkom ekonomista i jednog od najvećih istarskih književnika Mije Mirkovića koji je pisao pod pseudonimom Mate Balota. Taj je muzej ujedno i njegova rodna kuća, koja je otvorena još 1968., a svoju je obnovu doživjela ove godine. Balota je predstavljen četirima cjelinama. U prizemlju je uočljiva njegova povezanost s rodnim krajem, a posjetitelj se mislima lako može vratiti u nekadašnja vremena drvenih cokula, glinenih lonaca i starog ognjišta.
Drvenim stepenicama do prvog kata dolazi se u dio u kojem je novinskim člancima i originalnim fotografijama prikazan njegov životni put, a književno stvaralaštvo i naslijeđe izloženo u potkrovlju. Upravo tu svaki književni sladokusac može uživati u originalnim izdanjima Balotinih djela. Cijelom kućom dominiraju motivi njegovih pjesama, a posebnu zanimljivost čine stakleni umeci na podu od dasaka na kojima su ispisani stihovi pjesme "Dvi daske". Posjet muzeju mora se najaviti.
Ovaj je kraj od davnine poznat po lončarstvu, a danas se time bavi nekoliko obitelji, više radi očuvanja stare tradicije, a među njima je i obitelj Valić. Lonce ćemo naći i u muzeju, iako su tragovi lončarstva vidljivi u obliku kamenih peći koje su raštrkane po cijelom mjestu.
Svima željnim kupanja, sporta i rekreacije rakljanske uvale nude čisto more, samoću i privatnost. Do nekih se uvalica može samo brodicom, a do Kalavojne vode bijela cesta i brojni puteljci. Na drugoj strani uvala Blaz pravo je mjesto za avanturiste, koji će tamo zateći urušene stare mlinove i izvore slatke vode u prirodnoj divljini.