ANTE TOMIĆ: Balada o odmetnutom biku Jerryju

Jedan mladi bik prošlog se tjedna oteo užasnoj sudbini da bude zaklan i raskomadan u odreske, pobjegao je iz kaštelanske klaonice i sve otad luta okolicom poput kakvog hajduka iz narodne predaje, kao Andrijica Šimić, Jovan Stanisavljević Čaruga ili Ante Gotovina. Bik je postao jedan od onih odmetnika s potjernice koji u pjesmi noću vodu piju, bijelo lice kriju. Netko ga je nazvao Jerry, imenom neuhvatljivog miša iz crtanog filma kojega smo svi voljeli, i na nekoliko dana on je bio zvijezda društvenih mreža, jači od većine, ako ne svih selebritija, influencera i jutjubera u regiji.

Svi su živi navijali za nevoljnog Jerryja, a protiv njegovih progonitelja. Čitava je zemlja uživala u bespomoćnom bijesu šeprtlja koji su odbjeglog bika prvo mamili hranom, zatim mu namjestili erotsku stupicu s nekoliko mladih, vrlo privlačnih krava, tražili ga suvremenom tehnikom, dronovima i termo kamerama, a i tradicionalnim načinom, s lovcima i psima, i sve im je bilo džabe i utaman. Viđali su ga, istina, tu i tamo u rijetko naseljenim zaseocima raštrkanim po obroncima Kozjaka. Policajci su izuvali cipele i opkoljavali ga hitro, slijeva i zdesna, dogovarajući se bez riječi, samo gestama. U čarapama su se nečujno prikradali Jerryju dok je ovaj žedno lizao rosu sa stražnjeg stakla jedne Škode Felicije, ali im je naposljetku on opet umakao. Spretno je skočio preko suhozida i nestao u grmlju, kao da je gušterica ili puh, a ne goveče od šestopedeset kila žive vage.

A onda su na Instagramu i Twitteru našli nekog drugoga idola. Naš hiperaktivni svijet, naša civilizacija s poremećajem pažnje odjednom je zaboravila Jerryja. Još se u utorak navečer na svim informativnim emisijama i portalima pričalo o njegovim zgodama i nezgodama, a već u srijedu nitko nije spominjao šaljivi slučaj bika koji je umakao od mesarskog noža. Premda bi bilo zanimljivo znati gdje je on i što je s njim. Neki bi bolji i pametniji od nas možda i snimili dokumentarac kako se jedan mladi junac, rođen i odrastao na farmi, koji do petka ni jedne jedine minute nije bio izvan ljudskog nadzora, osmjelio pobjeći svojim gospodarima. I kako se naposljetku gradski frajer snašao na slobodi, sviknuo na divljinu. Televizijska ekipa prvo ne bi žalila vremena da ga nađe, a potom bi ga mjesecima, strpljivo, potajice, izdaljega kamerom vrebali kako spava u pećinama i kratkim se rogovima brani od nasrtaja vukova.

Mi, nažalost, nemamo darovitih prirodoslovnih dokumentarista, a ni para da ih platimo. Želimo li zamisliti svakodnevicu bika koji se odmetnuo u planinu, možemo se osloniti tek na imaginaciju drugorazrednog basnopisca.

Visoko u brdima, usred jedne zelene vrtače s nekoliko kržljavih hrastova, Jerry je u srijedu, petoga dana svoga bijega, našao nisku napuštenu pojatu ulegnutog i dijelom razbijenog krova, zaraslu u kupinu. Napio se vode iz stare kamenice, onjušio gnjilu slamu koju je nepoznati čoban tko zna kad i za koga prostro. Zemljani je pod još lagano vonjao po balegi. Ovdje je ležao jedan otučeni modri emajlirani lončić s bijelim točkama, ondje konzerva mesnog nareska s naslikanom djevojčicom u narodnoj nošnji. Sa željeznog obruča učvršćenog u zid iznad grubo tesanih jasala visio je lanac. Bik je pogledao taj lanac i sjetio se svoga nekadašnjeg života. Jednog razgovora otprije nekoliko tjedana, danas mu se čini da je od njega prošla cijela vječnost.

“Dobro, koji je tvoj problem?” upitao ga je Maks, njegov najbolji prijatelj, vršnjak i cimer iz odjeljka na farmi, krupnim žutim zubima živahno hrskajući kukuruznu silažu. “Na toplom smo i suhome. Ne smrzavamo se i ne kisnemo. Ne gacamo kroz lokve pasući blatnjavu travu. Imamo baš prvorazrednu poslugu. Triput nam dnevno nose hranu i vodu i čiste govna za nama, a ako se razbolimo, dovedu nam doktora. Šta tebe, dragi, muči?”

“Ništa”, odgovorio mu je Jerry bezvoljno zureći u svoj podnevni obrok. “Muči me jedino da me ništa ne muči.”

“E, jebi ga”, osmjehnuo se Maks.

“Daj, razmisli”, nastavio je Jerry sad pomalo iznervirano, “zašto je sve tako savršeno? Zašto su svi oko nas na farmi tako ljubazni i uslužni, brinu da smo ti i ja nahranjeni, čisti i zdravi? Nije ti to sumnjivo? Šta naši gospodari imaju od toga?”

“Zašto bi gospodari morali imati nešto od toga?”

“Pa valjda imaju nekakav interes. Mućni malo glavom, oko kokošiju se trude da bi dobili jaja. Oko krava da bi dobili mlijeko. Šta zauzvrat očekuju od nas dvojice koji ne dajemo ni jaja ni mlijeko?”

“Ne pada mi na pamet”, odgovorio je Maks nakon kraćeg razmišljanja.

“Ni meni”, priznao je Jerry.

“A možda ne očekuju ništa”, predložio je Maks prostodušno. “Zašto je to tako teško zamisliti, da su gospodari jednostavno dobri. Bez ikakvog interesa. Gospodari su ljudi, a ljudi su, složit ćemo se, napredniji oblik života od nas. Na nekom višem stupnju svijesti. Oni možda čine dobro jer shvaćaju da je dobro samo po sebi dobro.”

“Ne znam, može biti”, zavrtio je glavom Jerry sumnjičavo, “ali meni se ipak vjerojatnijim čini nešto drugo.”

“Šta?”

“Sve ćemo mi ovo, i hranu, i smještaj, i doktora, jednom nekako platiti”, rekao je Jerry ozbiljno.

“Kako?”

“Ne znam kako, ali hoćemo. Nema besplatnog ručka, moj prijatelju.”

“Ma ima, šta ti je”, rekao je Maks vedro. “Ajde, probaj ovo pa onda reci to što si sad rekao”, dodao je njuškom gurajući hranu pred Jerryja. “Samo dva zalogaja, svome Maksu za ljubav. Vidi, svježa silaža, mrtva bi je usta jela.”

Jerry se nasmiješio, kako onda na farmi tako i danas u napuštenoj pojati na Kozjaku, sjećajući se najboljeg prijatelja. Kakav je drag i dobar bik bio njegov vršnjak i cimer Maks. Miroljubiv, bezazlen, nešto i glup. Sve su mlade krave na farmi bile zaljubljene u toga veselog riđeg momka s bijelom mrljom u obliku srca na lopatici.

Dok se Jerry otimao, ukopavao papcima u tlo i uznemireno mukao kad su ih odvodili s farme, Maks se krotko, bez i najmanjeg prosvjeda popeo na kamion. Putovali su čitav dan vijugavom sivom cestom između šuma, oranica i pašnjaka, kraj plavih planina s bijelim kapicama snijega, kroz suri kamenjar, pored blistavog zlatnog i modrog mora. Vjetar je na kamionskoj prikolici jezovito hučao i Jerry je čitavo vrijeme bio ispunjen nekakvom nejasnom zebnjom, a blaženi je Maks u svome kutu samo jeo. I jeo. I jeo. I jeo. I jeo.

“Pa, majku mu, gdje ti više stane?!” prasnuo je Jerry u jednom trenutku, a Maks je podigao glavu i samo mu namignuo.

Već se spustio mrak kad su ih doveli u nekakvo mračno i vlažno mjesto, u nekakve nečiste i sumnjivo prazne štalske odjeljke. Maks, naravno, nije primjećivao ništa čudno. On se srušio u mokru slamu i momentalno usnuo, a Jerry je ostao na nogama, razmišljajući gdje su sada oni bikovi ili krave što su ovdje, očito ne davno, ispraznili mjehure i crijeva. U tim je nespokojnim mislima dočekao i zoru, kad se pojavio jedan mlađi, raščupani gospodar u prljavim gumenim čizmama, stavio Maksu omču od užeta oko vrata i izvukao ga iz odjeljka. Maksa ni to nije zbunilo.

“Budu li dijelili doručak dok se ja ne vratim, uzmi i za mene”, dobacio je Maks Jerryju pa poslušno otišao preko dvorišta za čovjekom. Zamakao je iza ugla susjedne zgrade.

Zatim ga dugo nije bilo. Nešto je teško u jednome času tamo kao tresnulo o tlo i Jerry se napeo osluškujući, no bio je to jedini zvuk koji je čuo. Naposljetku se opustio, umor od neprospavane noći ga je shrvao te je usnuo. Neodređeno kasnije prenuo se kad je čuo struganje gumenih čizama o beton. Brzo je ustao, otvorio oči i preko ograde ugledao onoga raščupanoga kako vozi nešto u metalnim kolicima preko dvorišta. Nekakav kao zamotuljak. Nešto crvenkastosmeđe, mokro, krvavo.

Bilo je to riđe krzno s poznatom bijelom srcolikom mrljom.

Jerryju je prvo došla takva slabost da je gotovo pao. Zamaglilo mu se pred očima, usta se osušila, srce tuklo kao da hoće iskočiti iz prsa. Onda ga je uhvatila drhtavica od šoka i strave i stao se izbezumljeno ritati, tući nogama i rogovima o ogradu. Negdje je neka natrula ili slabije učvršćena daska pukla. Bik je skočio preko nje i pojurio niz prolaz između odjeljaka, pa preko dvorišta, kroz kapiju na ulicu, između ljudi koji su vrištali i mahali rukama i automobila koji su trubili, bježao je kao bez duše, do kraja naselja i još dalje, što dalje od smrtonosnog mjesta.

I sve otad on luta kamenjarom, pijući iz lokava i hraneći se travom. I kad god kuša neku novu, pomisli kako je tužan život jednom živio. Hrana na farmi bila je, istina, ukusna i zasitna, no jednolična. Ovdje je znatiželjno brstio sad kozju bradu, sad cikoriju, sad crni sljez, a sad maslačak. Rusomaču, trputac, tušt, čehulju, koprivu, muhar, stoklas, troskot, ljulj, vlasnjaču, piriku, štavelj i prosenicu... Ne jednom se sjetio svoga prijatelja Maksa, kako bi taj izjelica uživao u beskrajnom obilju trava.

Zureći u lanac na željeznom obruču u napuštenoj pojati na Kozjaku, Jerry se sam sebi zarekao kako će prije umrijeti nego dopustiti da ga ikad više zarobe. Živjet će, ako treba, samo da svim bikovima na svijetu razglasi užasnu istinu o ljudima. Zašto su zapravo podlaci ljubazni s njima. “Braćo”, viknut će im, “ne biste vjerovali. Oni nas hrane zbog naše kože. Bolesnici!”

I nakon toga će početi veliki, krvavi ustanak goveda u kojemu nije uopće izvjesno da ćemo mi pobijediti. Samo gledajte, ako se Jerry dohvati granice, najebali smo. Prijeđe li bik odmetnik u Hercegovinu, možemo mu, kao Zdravku Mamiću, staviti soli na rep.