JEDNA FOTOGRAFIJA KOJA SAVRŠENO ILUSTRIRA STANJE MENTALNOG RATA On se velevažno oslonio na pulpit i čeka da počne govoriti, a sve oko njega je prazno

Ako je vjerovati dostupnim biografijama, saborski zastupnik Željko Glasnović u Hrvatskoj je živio prvih osam godina svog života. Godine 1962. maloljetni će Glasnović sa svojom obitelji zagrebačkih Kosovara otići u Kanadu gdje će provesti pretežni dio svog odraslog života. U Kanadi je odrastao i školovao se, služeći kanadsku, a potom i francusku vojsku. Vojujući Janjevac u Hrvatsku se prvi put vratio prvih tjedana rata, da bi već u jesen 1991. završio u BiH gdje će provesti znatan dio ratnih 90-ih.

Željko Glasnović bio je relativno nepoznati profesionalni vojnik srednjeg zapovjednog ranga sve dok godine 2016. nije na sebe skrenuo pažnju kad se kandidirao za Hrvatski sabor s listom za 11. izbornu jedinicu tzv. dijaspore. Zahvaljujući ponajviše hercegbosanskim glasovima iz areala u kojem je ratovao, bivši zapovjednik zbornog područja Tomislavgrad čupnuo je HDZ-u glas u izbornoj jedinici koja je dotad bila desetljetni HDZ-ov monopol te u kojoj se pristojne lijeve i liberalne stranke iz principijelnih razloga ne kandidiraju.

Glasnović se tako glasovima ljudi koji u Hrvatskoj ne žive, ne rade, ne plaćaju porez i ne ovise o njezinoj politici našao kao zastupnik u Hrvatskom saboru. Ušao je u neoklasicističku zgradu na Markovu trgu, da bi u samo nekoliko tjedana postao notorni zastupnički selebriti.

Teško je nabrojati sve živopisne incidente koje je u ove tri godine priredio živopisni legionar. Pustio je u javnost fotografije na kojima u vlastitom forcimeru, ispod vješalice s košuljom, maše ilegalnim automatskim oružjem. Dilao je ispred sabornice ilegalno zapečene DVD-ove “antihrvatskih” dokumentaraca, iskazujući sedlarovski visok nehaj spram civilizacijskog koncepta zvanog autorska prava. Gostovao je kao sudionik na skupu njemačkih neonacista. Javno je pozivao na ukidanje demokracije i uvođenje “vojne uprave i čizme pod zube”.

Svega nekoliko tjedana nakon što je prisegnuo u Saboru proslavio se literarno nadahnutim napadom na studente i studentice zagrebačkog Filozofskog koje je nazvao “skojevkama neobrijanih nogu” koje “imaju vratove od pet kuna” i “duge prste od igranja videoigara” te “fenotipom podivljalog titojugenda”. To je - međutim - bio samo početak. Od tada nadalje Glasnović škropi hrvatsku javnost svojim širokogrudno tolerantnim izričajem, pišući i govoreći o “mentalnim Jugoslavenima čiji se sklop transgenetski prenosi”, “razmaženim derištima recikliranog titoizma”, “Istrijanima ili Histrijanima koji još ne znaju jesu li pod talijanskom okupacijom”, “moralnim nakazama koje prosipaju floskule”, da bi se početkom ovog tjedna u jednoj od svojih redovnih filipika o sirotoj Hrvatskoj porobljenoj komunizmom dotaknuo i novinara. Pripadnike naše - doista, ne uvijek dične - profesije nazvao je “nelustriranim” pipcima “države skojevaca” koji su “moralni tifusari i imaju moralnu sidu”.

Koji dan poslije Željko Glasnović je u Saboru najavio presicu na kojoj je imao nakanu govoriti o nacionalnoj sigurnosti. “Moralni tifusari” su mu, međutim, ovaj put odlučili vratiti milo za drago, pa je kor saborskih izvjestitelja bojkotirao Glasnovićev nastup. Tom prilikom nastala je fotografija koja fenomenalno ilustrira stanje mentalnog građanskog rata koji trese Hrvatsku godine 2018. Na fotografiji Željko Glasnović stoji sam samcat u saborskoj dvorani. Velevažno se oslonio na pulpit i čeka da počne govoriti. No - stolice u sobi su sve prazne, osim jedne na kojoj se nezainteresirano klati jedan fotoreporter.

Željko Glasnović je pripadnik napredujuće desne političke ideologije koju mediji i sami političari lijeno i netočno nazivaju “populizam”. “Populist” bi - rječnički definirano - bio čovjek koji svjetini govori ono što ona voli čuti. Taj politološki opis je, treba odmah reći, prilično neprecizan. U politici - i nekadašnjoj i današnjoj - teško je naći političara koji vlastitim glasačima kazuje stvari koje oni NE vole čuti. Osim rijetkih (i obično kratkoživućih) iznimki, političari žive od toga što nepopularne istine skrivaju, a onima popularnima mašu. Razlika između populista običnih (dakle, svih političara) i populista koje zovemo populisti je u nečemu drugom - a to je mehanizam pojednostavljivanja.

Umberto Eco je jednom napisao da i fašizam i šund imaju u svojoj osnovici drijemež duha. U osnovi onoga što danas zovemo “populizam” je lijenost mišljenja. Populizam za složene i zamršene probleme nudi jednostavna i nezamršena rješenja. Populizam vjeruje da su složeni i zamršeni problemi svodivi na jedan, jednostavni problem. Samim time, oni vjeruju da za taj problem postoji samo jedno, jednostavno rješenje.

Sam po sebi, Željko Glasnović je savršeno nezanimljiv političar. Riječ je o priglupom, prostom i sirovom bukaču koji bi kao takav zavređivao tek potpuni medijski bojkot, kakav u Novom listu - uostalom - predlaže kolegica Sanja Modrić. Glasnović postaje kudikamo zanimljiviji ako ga se, međutim, uzme pod pincetu kao klinički simptom, simptom jedne vrste lijenosti mišljenja koja je kudikamo raširenija. Jer, Željko Glasnović u nečemu je sličan velikom broju građana, uključujući i mene. I Željku Glasnoviću se stanje države u kojoj živi ne sviđa. Ne sviđa mu se nevaljalo sudstvo, ne sviđa mu se školski sistem, ne sviđa mu se neefikasna uprava, ne sviđaju mu se bezubi mediji i ne sviđa mu se vladajuća politika. I on (uostalom, kao i ja) misli da Hrvatska ima sto problema.

No, u redukcionističkom umu tipičnog populista Glasnović i njemu slični misle da su tih sto problema zapravo u biti jedan problem. A taj problem je što njome drmaju mitološki nelustrirani komunisti, udbaši, “nelustrirani pipci” “države skojevaca”, “mentalni Jugoslaveni čiji se sklop transgenetski prenosi”. Svi problemi Hrvatske svode se na ono što Glasnovićevi poljski ideološki bratimi zovu “bratstvo okruglog stola” - mitološki dil između liberalnih kapitalista i “države skojevaca”. I to ne misli samo Glasnović. Sličnu teoriju - teoriju da je za sva opsežna sranja tuđmanovske Hrvatske zapravo kriv predratni SKH - nešto će suptilnijim rječnikom i s nešto manje utuživim formulacijama širiti HTV, Miljenko Manjkas, Davor Stier i Glas Koncila.

Glasnović je - međutim - zanimljiv zato što ide korak dalje. Njemu u Hrvatskoj ne smeta samo- stierovski rečeno - “zarobljena država” u raljama crvenih. Glasnoviću smeta sve što se “transgenetski prenosi”. Smetaju mu Istrani jer su Istrani. Smetaju mu studenti. Smetaju mu Johnny Štulić, Kekin i Hladno pivo. Smetaju mu partizanski filmovi na RTL-u. Smetaju mu stari hrvatski filmovi, kao i - sasvim razumljivo - novi hrvatski filmovi. Smetaju mu starije generacije koje su u komunizmu živjele, kao i mlađe kojima su takvi “transgenetski” prenijeli “fenotip”. Smeta mu - ukratko - sve što je nastalo, stvoreno i živjelo nakon 1962. kad je s familijom napustio Zagreb.

I to je točka kad Glasnović prestaje biti samo Glasnović: on postaje personifikacija jedne vrste “domoljublja” koja se zapravo svodi na to da ništa u tom domu vi zapravo ne ljubite.

Uvriježeno domoljublje, naime, trebalo bi se sastojati od niza pozitivnih afektivnih odnosa spram onoga što taj dom jest. Volite neki pejzaž, neki dijalekt, neke povijesne zgode, neku hranu, običaje, sportske pobjede, kulturne stečevine. Ti afektivni odnosi nastaju kao rezultat življenja. Oni nastaju tako što ste u formativnim trenucima izloženi nekoj civilizaciji koja za vas postaje Dom: spoj mirisa, riječi, krajobraza. Glasnović - ali i mnogi drugi - u tom je smislu negacija domoljublja. To je čovjek koji u Hrvatskoj u osnovi nije živio, a ključne godine svog života proveo je od Kanade do BiH. Svih tih desetljeća ovdje je nastajala jedna druga Hrvatska koja je nastajala mimo njega, o kojoj on nema nikakva iskustva, koju ne poznaje i koja mu je u načelu odbojna.

Stoga je Glasnović tipski reprezentant one vrste domoljuba kojima se Hrvatska u biti - ne sviđa. Ne sviđaju im se “Istrijani”, ni “orjunaši iz Torcide”, ni hrvatske manjine (s naglaskom na srpsku). Ne sviđaju im se kiosci s ćevapima, sarme za gablec, ni rasprodani Balaševićev koncert. Ne sviđaju mu se ni odurni socijalistički kvartovi, ni domovi kulture u kojima rado drže tribine. Glasnovićevskoj kategoriji patriota Hrvatska se uopće ne sviđa onakva kakva jest. Njima se umjesto žive i opipljive Hrvatske kakva jest sviđa Hrvatska Apstrakcija - dakle, repertoar ideološki ekskluzivnih ideologema u rasponu od Stepinca do Thompsona koji nastoje hegemonistički nametnuti kao jedino “hrvatstvo”.

A što se stvarne Hrvatske tiče, i Glasnović i glasnovići bi nju rado napravili - vučurevićevski kazano - “ljepšom i starijom”. Pomeli bi je i očistili, smeli iz nje neželjeni civilizacijski talog, sva nepoželjna dobra, građevine i običaje te - naravno - nepoželjno “titojugendsko” stanovništvo. Uzeli bi katastarsku česticu zvanu RH i na njoj - poput Pol Pota - krenuli čisto i iznova. U praznoj zemlji, bez stanovništva nepovratno iskvarenog recikliranim titoizmom.

Glasnović, sam samcat za govornicom, a uokolo prazna soba, jer ljudi nema, ljudi su lustrirani. To nije samo jedna live fotografija iz Sabora 2018. To je slika patriotskog projekta čovjeka kojeg ta slika prikazuje. Čovjeka koji bi lustrirao cijelu zemlju i sve ljude - osim, naravno, vlastitih istomišljenika.