KAKO JE BEZLIČNI APARATČIK POSTAO NEDODIRLJIVI LIDER Prošla su dva desetljeća Putinove vladavine i svijet se pita: Što i kako dalje?

Kada je Boris Jeljcin u ljeto 1999. imenovao poluanonimnog Vladimira Putina novim ruskim premijerom, nije bilo nikoga tko je vjerovao da će taj bezlični aparatčik iz obavještajne zajednice dvadeset godina kasnije biti nedodirljivi lider Rusije.

Dok su svi vodeći svjetski mediji prošli tjedan analizirali “fenomen Putin”, on se ponašao kao da ga to ne zanima. U skladu s mačo stilom, stigao je na međunarodni bike show koji se održava u Sevastopolju za volanom motocikla Ural. Na manifestaciju koju 11. put u Krimu organizira poznato udruženje motociklista “Noćni vukovi” Putin je dovezao rukovoditelja Krima Sergeja Aksjonova i vršitelja dužnosti guvernera Sevastopolja Mihaila Razvožajeva, koji su sjedili u prikolici, pokraj predsjednika, odnosno iza njega. U pratnji vođe “Noćnih vukova” Aleksandra Zaldostanova, poznatijeg po nadimku Kirurg, Vladimir Putin je na motociklu došao do same bine, s koje se obratio sudionicima manifestacije.

Ali, iza kulisa se dešava puno toga. Iako je ruskom predsjedniku do kraja mandata ostalo još pet godina (istječe 2024. godine), Kremlj se već priprema za to razdoblje, a cijeli timovi savjetnika traže način da mu osiguraju opstanak na vlasti i nakon tog perioda. Prema dostupnim informacijama, u opticaju su ove opcije - da Putin postane predsjednik Vijeća na nacionalnu sigurnost ili opet premijer, što je nedavno najavio američki Bloomberg.

Istraživanja mu više ne idu u prilog. Tijekom svega devet mjeseci, od ožujka do prosinca 2018. godine, popularnost i povjerenje u samog Vladimira Putina smanjila se sa 89 posto (ožujak), preko 60 posto (srpanj) na oko 40 posto u prosincu, kažu podaci prestižnog moskovskog sociološkog instituta Levada centar.

Zanimljivo je kako na budućnost Putina gledaju dvojica vrhunskih poznavatelja ruskih prilika, Branko Caratan i Božo Kovačević.

Branko Caratan profesor je Visoke škole međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld i nekadašnji hrvatski veleposlanik u Švedskoj, Litvi i Latviji, a spada među vodeće poznavatelje političkih prilika u nekadašnjem Sovjetskom Savezu i današnjoj Rusiji.

Caratan će reći kako se današnju Rusiju može ocijeniti isključivo kompariranjem s periodom vladavine Borisa Jeljcina, i prijašnjeg sovjetskog razdoblja. Nema nikakve sumnje da je Putinova Rusija prihvatila tržišnu ekonomiju i da se redovito održavaju izbori, i da je na vanjskopolitičkom planu odustala od širenja nekog svog modela društva na druge zemlje. Isto tako je jasno da se ruska ekonomija i politika ne mogu uspoređivati s ekonomskim i demokratskim standardima uspostavljenim na Zapadu. Jednostavno, Rusiju se ne može ocjenjivati prema zapadnim kriterijima.

Jaka centralna vlast

“Putin je uspio stabilizirati zemlju. Ekonomska i politička moć oduzeta je oligarsima. Rusija je pod jakom centralnom vlašću Kremlja, ekonomija se oporavila, životni standard je popravljen, a na globalnoj sceni Rusija se profilirala kao velika sila. Rusija je povratila svoj utjecaj na tzv. bliskom inozemstvu - na većem dijelu nekadašnje sovjetske federacije.

Tome je svakako doprinijela i promjena na tržištu nafte i plina. Putinova Rusija se u velikoj mjeri oslanja na svoju energetsku moć, koja je ranije u Jeljcinovo vrijeme bila praktično nevidljiva. Rusija više nije supersila kakav je bio Sovjetski Savez, ali sigurno je opet velika sila, koja raspolaže ogromnim energetskim i vojnim potencijalima, a to za sobom povlači i političke implikacije”, smatra Caratan.

Kada je Božo Kovačević, nekadašnji veleposlanik Republike Hrvatske u Rusiji, 2003. godine došao u Moskvu, svjedočio je kako je Rusija proživljavala gospodarski uspon i novostečeno samopouzdanje. Na unutarnjem planu situacija u zemlji se stabilizirala, a polako je vraćala i nekadašnji vanjskopolitički utjecaj. Zbog toga, po njemu, Putinovu vladavinu treba gledati izbalansirano:

“Ne može se svih Putinovih dvadeset godina gledati na jednak način. Njegov prvi mandat je obilježen naporima za konsolidaciju ruske države i ekonomije, u čemu je uglavnom uspio, ponajprije zbog visokih cijena nafte i plina na svjetskom tržištu. Također, uspio se obračunati s oligarsima, koji su u 90-ima imali ogroman utjecaj u Rusiji. Međutim, njegov drugi mandat obilježilo je suspendiranje demokratskih prava i sloboda, redefiniranje federalnog karaktera ruske države, a u posljednje vrijeme i u pokušaj zadržavanja vlasti pod svaku cijenu.

Neki zapadni politolozi, opisuju Putinovu politiku kao populističku, međutim, u stvarnosti, on donosi nepopularne odluke, kao o povećanju dobne granice za odlazak u mirovinu. Njegova popularnost je znatno pala, a kada su to shvatili, promijenjena je metodologija istraživanja pa sada Putinova popularnost statistički izgleda veća nego što jeste u stvarnosti”, smatra nekadašnji veleposlanik u Rusiji.

Ruska ekonomija

Gospodarski pokazatelji više ne idu u prilog Vladimiru Putinu. Kao što je ovih dana objavio Euractiv, financijska kriza je pokazala sve strukturne probleme koje Rusija ima. Putin je, očito, zaključio kako nema razloga poduzimati reforme jer bi one mogle dovesti u pitanje njegovu vlast. Posljedica te odluke je sadašnje stanje ruske ekonomije:

BDP je tek nešto veći od španjolskog, demografski problemi su vidljivi na svakom koraku, a očituju se u visokoj smrtnosti i iseljavanju, infrastruktura je zapuštena, a sustavom vlada korupcija. Dobar primjer za to su Zimske olimpijske igre u Sočiju 2014. godine, za koje je potrošeno oko 50 milijardi dolara, te Svjetsko nogometno prvenstvo 2018., za koje je potrošeno 11 milijardi dolara. Procjena je da je barem trećina, a vjerojatno i više tog novca završila u privatnim džepovima.

U takvim se okolnostima otvara pitanje je li Rusija regionalna, a ne globalna sila, kao što je još utvrdio bivši američki predsjednik Barack Obama. Za Božu Kovačevića Rusija je ipak više od regionalne sile, o čemu govori podatak kako su spriječili američku intervenciju u Siriji. Napokon, predsjednik Donald Trump se o važnim pitanjima konzultira s Putinom, kada se radi o krizama od Bliskog istoka do Venezuele. Iako će Kovačević dodati i kako je “činjenica da današnja Rusija više nije svjetska supersila kao što je bio SSSR”.

Branko Caratan će upozoriti kako se okolnosti u Rusiji promatraju jednostrano, i zanemaruje podatak da su se životne prilike bitno popravile u prethodna dva desetljeća. Prema Caratanovu mišljenju, treba se prisjetiti devedesetih, kada je ova zemlja bila na rubu raspada, i to ne samo u dijelovima gdje žive manjinske etničke zajednice nego i u čistim ruskim područjima. Vladimir Putin je uspio ponovno integrirati Rusiju i održati stabilnu vlast na ogromnom prostoru, vratiti utjecaj ruske politike na europsku i globalnu scenu. U zemlji se bolje živi nego u sovjetsko ili Jeljcinovo vrijeme. U tom smislu u komparaciji sa sovjetskim razdobljem i vremenom Jeljcina Putin znači napredak, što ipak ne znači da ruska ekonomija i politika nisu opterećeni brojnim problemima.

“Pitanje je tko bi naslijedio Putina. Rusija je komplicirana država, koju je još Winston Churchill opisao kao ‘zagonetku zamotanu u enigmu’, zato možemo samo nagađati što bi se promijenilo kada bi netko drugi došao u Kremlj. Teško je zamisliva brza rekonstrukcija demokracije u Rusiji, na način kako je ona uspostavljena u zapadnoj Europi. Ruska situacija tradicionalno je povezana s čvrstom i centraliziranom vlašću, koja sprečava razorne unutarnje sukobe. Trebalo bi prvo vidjeti tko je njegov nasljednik, a tek zatim se može raspravljati o smjeru kojim bi išla ruska politika. Uostalom, i Putinov izbor od strane Jeljcina predstavljao je iznenađenje. Zasad je vjerojatnije da se nasljednik prije krije u redovima kremaljske elite nego među vođama oporbe”, drži Caratan.

Zapravo, nitko i ne računa s demokratizacijom Rusije, barem ne u dogledno vrijeme. Unatoč pritiscima, Putin odbacuje mogućnost liberalizacije Rusije. U nedavnom intervjuu, koji je dao Financial Timesu, Putin je provocirao Zapad tezom kako se liberalna ideja iscrpila i da je ona u proturječju s interesima najvećeg broja građana. “Liberali nikome i ništa ne mogu više nametnuti. Liberalna ideja podrazumijeva da se ništa ne treba raditi. Ubijaj. Pljačkaj. Siluj. I ništa ti neće biti, jer si ti imigrant i treba štititi tvoja prava. Liberalna ideja ja zastarjela. Multikulturalizam je bezumlje”, ustvrdio je moskovski vlastodržac.

Uostalom, i kremaljski ideolog Vladislav Surkov je sredinom prošle godine objavio da je ruski put na Zapad i Istok prestao te da “se nismo ukorijenili ni tamo ni tamo. Oba puta smo prošli i sada se traži ideologija trećeg puta, trećeg tipa civilizacije, trećeg svijeta, trećeg Rima” te da je Rusija “sama sebi najbolja saveznica”.

Božo Kovačević nije optimist kada se radi o budućnosti Rusije. On smatra da je teško prognozirati jer postoji puno nepoznanica, a glavno pitanje koje brine rusko društvo i tamošnju elitu, glasi: što nakon Putina?

Političko odlučivanje

“Putin je učinio sve da se u Rusiji ne učvrsti demokracija, a i dalje poduzima sve kako bi onemogućio pojavu bilo kojeg ozbiljnog kandidata za predsjednički tron, bez obzira na to ima li podršku građana. Dakle, politička elita želi prisvojiti pravo da isključivo ona odlučuje tko će ubuduće upravljati Rusijom. Politički trendovi u Rusiji pokazuju kako se smanjuje broj onih koji sudjeluju u političkom odlučivanju, a to znači da će se političke snage, kojima se onemogućuje participacija i normalna politička borba, u dugoročnoj perspektivi baviti revolucijom. Nažalost, to je povijesno zapisano u Rusiji”, kazao je Kovačević.

Predstavlja li, onda, Rusija opasnost za Europu i Zapad?

Ako se pita Caratana, odgovor glasi - ne. Objašnjava kako bi bilo pretjerano kazati da današnja Rusija predstavlja opasnost kakvu je predstavljao SSSR prije pada Berlinskog zida i raspada komunizma. Putin je svjestan činjenice da su zbog ogromnog potencijala oružja čak i klasični ratovi strahovito destruktivni. Međutim, Rusija je opasnost za neke države, ali prije svega kao ekonomska konkurencija, a ruska politika prije svega podržava ekonomsku ekspanziju prema inozemstvu. Pokazalo se je da politička opasnost za susjedne zemlje postoji samo onda kada se u njima stvori krizna situacija. O tome govore primjeri Gruzije i Ukrajine.

Upravo je Ukrajina glavna točka spora Rusije sa Zapadom, a oko tamošnjeg raspleta i Caratan je pesimističan:

“Ukrajinska politička situacija je povijesno izuzetno komplicirana. A kada se radi o posljednjoj krizi, treba reći da tu nije bila upetljana samo Rusija, nego i druge države, a posebno SAD. Moskva nema puno izbora kada je u pitanju Ukrajina. Istočni dijelovi ove države oduvijek su velikim dijelom naseljeni Rusima, i taj dio Ukrajine će se teško vratiti pod puni suverenitet Kijeva. Aneksija od strane Rusije isto tako malo je vjerojatna. Možda je rješenje u određenoj federalizaciji s autonomijom kakva je predviđena Sporazumom iz Minska, ali to će Ukrajinci teško prihvatiti. Rusi u Istočnoj Ukrajini ne žele se vratiti pod bezuvjetnu vlast Kijeva. Sve to vodi prema zamrznutom konfliktu bez vidljivog kraja”, rezimirat će Branko Caratan.