Majstorstvo iščašenog realizma u doba žohara i supermarketa

Ne želim vam se petljati u vjerske osjećaje i uvjerenja, ali nije vam s realizmom problem ni taj što nismo u devetnaestom stoljeću i što su u međuvremenu izumljeni film i televizija, ni taj što bi puko mimetiziranje stvarnosti moglo dosaditi čitatelju, a što dosadi čitatelju, to je dosadilo i piscu. Pisci, pogotovo oni koji su pisci na zor, oni koji za svoje pisanje nemaju nekoga dubljeg unutarnjeg razloga, kao i čitatelji koji književnost ne čitaju zbog književnosti same, nego zbog nečega što književnost donosi i znači, bilo u intelektualnom, bilo u socijalnom smislu, od realizma bježe zato što realizam otkriva ono što bi oni željeli da ostane skriveno, otkriva oko promatrača i sve što je iza tog oka. Književni talent u rečenici je i u njezinom ritmu, ali talent je i u razrokosti, u mentalnom i emocionalnom pomaknuću, u nestandardnom i jedinstvenom pogledu oka, u umu i u duši koji bi, sa stanovišta širokih narodnih masa, ali i stručnjaka za normalnost, bili za ludnicu kad ne bi bili za književnost.

U toj je pomaknutosti nezamjenjiva ljepota i svevremenost realizma, onoga devetnaestovjekovnog i svakog sljedećeg, u njoj je, u pomaknutosti i razrokosti, i razlog naše nesposobnosti da ustanovimo što to tačno jest mimesis i kad pisac prestaje vjerno oponašati stvarnost i opisivati je upravo onakvom kakvom ju vidi.

Pisci mogu biti zli ljudi, mogu biti amoralni, mogu biti i moralni idioti, ali teško mogu biti dosadni, obični i standardizirani ljudi, ljudi nalik masi, nalik općoj predodžbi o ljudima. Ako su, pak, takvi, ako su dosadni, od svakog realizma bježe kao vrag od tamjana, u što ekscentričnije, ekstremnije, iščašenije stilove, načine, žanrove. Iščašeni za tim nemaju potrebe. Eto, recimo, Kafka: ono što je on pisao, u herbariju se ne suši i ne izlaže među biljčicama realizma, niti se učeno smatra visokomimetiziranom prozom, ali ovaj ga je čitatelj vazda smatrao piscem koji je pisao upravo ono što je vidio, piscem sirovog realizma. Čudo Kafkinog svijeta u Kafkinom je pogledu, i zato su Kafkini imitatori tako strašno dosadni. Za razliku od njega koji je samo bio činovnik, oni su ljudi činovničkih pogleda na svijet.

Ovo sve mi na um pada u povodu knjige “Poštovani kukci i druge jezive priče” Maše Kolanović, ali i prethodnih dviju njezinih fikcionalnih knjiga “Sloboština Barbie” i “Jamerika: trip”. Kada su “Poštovani kukci” (izdanje: Profil 2019.), ima tome već i pola godine, izašli iz tiska, i nakon što sam ponovo pročitao već prethodno pročitane priče, u svim sam novinama i po rijetkim ovdašnjim portalima koji se na ovakav ili onakav način bave književnošću i pričanjem priča, krenuo da tražim i da iščitavam tekstuljke i tekstove o ovoj knjizi. Maša piše vrlo jasno i jednostavno, ono što napiše razumjet će svatko tko pročita, mislio sam, i napeto iščekivao interpretaciju. Ustvari, ne toliko interpretaciju, koliko taj čitateljski ushit pred zakrivljenim pogledom, pred tim jedinstvenim defektom u oku i glavi jedne žene, koja je čini piscem.

Sve drugo postoji, svega drugog ima, i kultiviranog rukopisa, i osjećaja za ritam, i načitanosti, nađe se toga i drugdje, nađe se i kod drugih tog Mašinog jedinstvenog pripovjedačkog dara - kakav u Hrvata i Hrvatica cvjeta oskudnije od velebitskih degenija i degena - ali tog njezinog mentalnog i emocionalnog defekta, savršeno artikuliranog i njegovanog, u nikoga drugog nema. I naravno da sam očekivao da će se Maši Kolanović diviti, očekivao sam da će je častiti svim hrvatskim književnim nagradama, ali me je zanimalo kojim će riječima obilježiti svoja divljenja i nagrade, jer te su riječi ono što knjigu i književnost čine cijelima. A, na kraju krajeva, zanima me da s drugima podijelim ushit.

Ushita, međutim, nije bilo, kao ni nagrada. Pola godine kasnije već mi je jasno da ih neće ni biti. Da ja, možda, nešto nisam pogrešno shvatio? Da se, možda, Maša Kolanović nekome nije nešto zamjerila? Ili da, možda, nije stvar u tome da i za čitanje treba istoga onog književnog talenta koji očekujemo od pisaca, a za pomaknutost u piščevom pogledu i u percepciji svijeta treba iste one osjetljivosti za ljudske duše, a ne samo za književnost, kakva je potrebna, recimo, i za zaljubljivanje. I to ne za zaljubljivanje u Ženu-AnđelinuDžoli, nego za zaljubljivanje, recimo, u Muškarca-Žohara ili u Ženu-PlišanogHamburgera. Uostalom, ni Kafku nisu čitali i razumijevali, sve dok nije postalo mondeno da se Kafku i bez čitanja razumijeva.

Maša Kolanović u svojim pričama, kao i u prethodne dvije knjige, opisuje svijet oko sebe, čini to vrlo minuciozno, pažljivo kao da veze starinski vez, akribično prema svakom detalju, nimalo ne vodeći računa o tome što je od svijeta koji opisuje efemerno, dnevno i prolazno kao današnje novine, a što pripada tobožnjem svijetu književnosti i još tobožnjijoj građi za književnost. Njoj je građa i ono čemu će već sutra isteći rok trajanja. Ona zna da sve traje onoliko koliko pisac odredi da traje. Efemerije su joj potrebne, jer pomoću njih stvara atmosferu svoje proze. A ta je atmosfera otprilike ovakva: kao da je Kafka susreo J. D. Salingera i kao da je onda sve to zapisala neka šarena i krajnje neobavezna učiteljica, a ustvari neka strašno ozbiljna i moćna, mnogim strahovima ispunjena, spisateljica, zamaskirana u šarenu lucprdastu učiteljicu.

Sve Mašine priče ispripovijedane su iz vrlo dominantnog prvog lica, koje djeluje kao da ispisuje dokumentarnu prozu. To je uvijek isto prvo lice, ali ono nije određeno uzrastom, starošću, a, ovom se čitatelju barem tako čini, ni spolom. Ono što Mašina pripovjedačica jest, to je, uglavnom, vazda ista ustreptala žena, ali to ne znači da ona nije muškarac, koji je istovremeno djevojčica, majka, žena u svim ženskim godinama. Kako je to moguće? Pa tako što se Maša Kolanović u svojim pričama ne presvlači, ona je, u svome načinu i pogledu, policentrično i polivalentno biće, šizofreno, kako osjetljivo čeljade već jest, šizofreno, kako nedosadan pisac već jedino i može biti.

Pripovjedač smije sve: i da docira, i da poučava, i da gnjavi svog čitatelja, i da ga priča odvuče na drugu stranu, pa da se poslije zaobilaznim putem vraća, i da drži predavanja, i da ne čini ništa od svega toga, pisac samo jedno ne smije, pisac ne smije da laže. Maša Kolanović, to ću pred svakim sudom posvjedočiti, nikad ne laže. Kao što ne lažu ni Kafka i Salinger. I još nešto: ona ne piše da bi fascinirala svog čitatelja. Ustvari, ona svog čitatelja i ne vidi. Ona vidi svoje dijete, tetku, baku, roditelje, neke čudne ljude, kojima piše umjesto da s njima razgovara. Njezine priče nemaju posrednika, njezina književnost nema posrednika, to je tekst od moranja, a ne tekst od htijenja.

U priči “Živi zakopani” piše o tetki koja je svoje testamentarno zavjetovala da je sahrane s mobitelom, pa da je nazovu i provjere da nije živa zakopana. U priči “Poštovani kukci” piše o ulozi žohara u našem novozagrebačkom svemiru. U priči “Frižider” piše o baki; među brojnim pričama o baki koje je ovaj čitatelj pročitao, a pripadaju imaginarnoj antologiji svih naših i jedne svjetske književnosti, ova je jedna od najsnažnijih, zatravi čitatelja kao grob nad glavom.

Barem ove tri priče spadaju u vrh naših književnosti i jezika, što se prostiru od Ivana Cankara na sjeverozapadu do Rumene Bužarovske na jugoistoku, i zaista je tužno, premda posve predvidljivo i očekivano, da to nadležni nisu prepoznali. A nisu, jer nisu bili u stanju pročitati ovu knjigu s razumijevanjem, pa se naježiti gdje treba, suzu pustiti gdje treba, uzviknuti aupičkumaterinu gdje treba i diviti se gdje treba. Upitate li me zašto je to tako, reći ću vam zato što nisu čitali Kafku. A nisu ga čitali, jer se u našem svijetu vjeruje da i o nepročitanom Kafki možeš znati sve što se o Kafki znati može.

Nije, međutim, riječ o znanjima, nego o osjećajima i o prepoznavanjima, riječ je o tome da se čitatelj mora uloviti u zamku za medvjede koju mu je okrutni pisac pod noge postavio. Kafkine zamke su veličanstvene, ali to zna samo onaj tko je Kafku, tog prvaka svih posttolstojevskih realizama, zapravo čitao. I Mašine zamke su savršene. A vi ste ih, gospodo draga, prehodali kao pješčanu plažu u Ulcinju, i niti u jednu se niste ulovili. Rahat od pameti i od osjećaja, vi ste kao leptir u minskom polju. Nije vam pisac za to kriv.