Max Bergholz (1973.) je profesor na Sveučilištu Concordia u Montrealu, gdje predaje “povijest nacionalizma, nasilja i Balkana”. Tako barem piše u nakladničkoj bilješci njegova bosanskog i hrvatskog izdavača. Vjerojatno Bergholz predaje i još nešto, ali ovako pobrojano, možda baš ovim redoslijedom, sugerira nam da čovjek predaje sve, ili skoro sve što se o ljudima jugoistočno od Sutle i zapadno od bugarske granice uopće još i treba znati. (To je onda i dobra prilika da se otklizne u stereotip i u autoflagelaciju, što je, opet, drukčija forma blaženog neznanja…)
Knjiga “Nasilje kao generativna sila”, podnaslovljena kao “Identitet, nacionalizam i sjećanje u jednoj balkanskoj zajednici”, objavljena je 2016. na engleskom te je u Sjedinjenim Državama dočekana s vrlo ozbiljnim nagradama i priznanjima. Dvije godine kasnije, krajem 2018, Buybook je objavljuje u prijevodu Senade Kreso. Knjiga ima, na prvi pogled, vrlo ezoteričnu temu: istraživanje o korijenima i uzrocima zločina s početka rujna 1941, kada je u manje od dva dana sjekirama, noževima i kosama, te vatrenim oružjem poubijano oko dvije tisuće žitelja Kulen Vakufa, pitoresknog i ubavog gradića u sjeverozapadnoj Bosni, na tada nevidljivoj granici s Hrvatskom.
Bergholz se krajnje akribično bavi istraživanjem događaja koji su, barem za naše prilike, dobro dokumentirani, historiografski su višestruko obrađeni i fragmentarno opisani u nizu memoarski djela, te su - što je svakako od većeg utjecaja na zajednicu - ugrađeni u konstitutivnu legendu kulenvakufskog, krajiškog i ličkog kraja, te u tri međusobno isključujuće i konfrontirane lokalne legende, srpsku, hrvatsku i bošnjačku, ali, na sljedećoj razini, i u državotvorne legende socijalističke Jugoslavije i nezavisne Hrvatske, kao i u nekoliko okolnih otpadničkih legendi.
Bergholz iz različitih razloga povijest nastoji predočiti i ispripovijedati kao pripovijest. Osim što se na takav način knjiga konfrontira s nizom prethodnih povijesnih interpretacija, ona se konfrontira i sa svakom, ali baš svakom, legendom o predočenim i interpretiranim događajima. Ne bude li ignorirana - što je, ipak, najvjerojatnija sudbina svake knjige među reanalfabetiziranim, nanovo onepismenjenim kulturama u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji - Bergholzova će knjiga kod svih izazvati besprimjerni gnjev i odbijanje. Između ostalog i zato što se ovaj autor prvi bavi cjelinom događaja, koje su drugi, svatko u skladu s načelom legende koju zastupa, predstavljali strogo fragmentarno.
Max Bergholz kronološki donosi ono što se u krajevima između Donjeg Lapca, Kulen Vakufa i Srba zbiva nakon 10. travnja 1941. i uspostave Nezavisne Države Hrvatske. Pritom neobično temeljito predočava i sve što je još moguće znati, dokumentirati ili zabilježiti kao sjećanje, o unutaretničkim i međuetničkim dinamikama iz prijeratnih vremena, naročito pažljivo se baveći agrarnom reformom koja je uslijedila nakon Velikog rata i uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, i koja je mogla utjecati, pa je i utjecala, na odnose između lokalnih Srba i muslimana.
Kulen Vakuf je, kao i Donji Lapac i Srb, vazda bio zaturen i skrajnut, uvijek bogu za leđima, pa se tu lokalna povijest često odvijala mimo pažnje i interesa velikih središta. Tako je bilo i 1941. Ustaše nisu dolazile odnekud sa strane, niti je postojala prethodna politička i antagonizirajuća tradicija. Tako su se Miroslav Matijević, predratni kafandžija iz Kulen Vakufa, Grga Pavičić i žena mu Marija iz obližnjeg Boričevca, Husein Huća Zelić, neuspješni trgovac i špekulant, Mustajbeg Kulenović, rođak te imenjak i prezimenjak jednoga poznatijeg i čestitijeg Mustajbega Kulenovića, Hasan Saračević, predratni lokalni vođa Jugoslavenske muslimanske organizacije, poveli za novom modom i postali ustaše. Matijević, koji će izrasti u vođu, prije rata je bio politički i nacionalno indiferentan, Bergholz nalazi njegovu fotografiju s neke svadbe, gdje je u vrlo prisnim odnosima sa Srbima, a Husein Zelić je, izgleda, imao nekih prethodnih interesa za hrvatski nacionalizam i separatizam.
Pobrojani se s bandom sebi sličnih neformalno udružuju i tako započinje teror u okolnim srpskim selima. Najprije se pljačka, a onda se, malo-pomalo, počinje ubijati, pa se u lipnju i srpnju 1941. zbivaju prvi veliki masakri, paljenje čitavih sela, ubojstva koja imaju elemente rituala te im je cilj da zastraše, ponize i dehumaniziraju srpsko-pravoslavni živalj. U isto vrijeme u Bihaću i Banjoj Luci, relativno daleko od ovih krajeva, otpočeo je organizirani ustaški teror nad Srbima, inspiriran i pokrenut iz Zagreba, koji predvode Viktor Gutić, kojeg je Pavelić imenovao za boga i batinu Bosanske krajine, te Ljubomir Kvaternik, brat vojskovođe Slavka, a Didin stric, kojeg je zadužio za bihaćki kraj. Započinju prvi masovni zahvati etničkog čišćenja, pokolja i masovnih preseljenja. Do Huće Zelića i Miroslava Matijevića vjerojatno dolazi samo odjek tih velikih zbivanja, dok oni, zajedno sa skupinama svojih sumišljenika, postupaju u skladu sa svojim interesima i s vlastitom predstavom o tome što ustaša treba biti.
Prvog srpnja 1941. oko 300 naoružanih ljudi, uglavnom ustaša, ali i stotinjak pripadnika regularne domobranske vojske, po naređenju Ljubomira Kvaternika upada u srpsko selo Suvaja, pljačka, pali, za dva sata ubija i masakrira oko 300 muškaraca, žena i djece, a trudnu ženu mjesnog svećenika, kojeg su prethodno uhitili i pogubili, Ljubicu Lavrnju, bodu noževima, plod joj vade iz utrobe te ga sijeku na komade, zajedno s majkom. Povod za ovo bio je, prema naknadnom domobranskom izviješću, “pretjerana” Kvaternikova uzbuna gleda izvjesnih četničkih aktivnosti.
Uslijedio je pokolj u selu Osredci, a zatim i u selu Bubanj. Ukupno je ubijeno između 400 i 500 ljudi, uglavnom žena, djece i staraca, pošto su muški nakon prvih vijesti o pokoljima noćivali po šumi. Kampanja lokalnih ustaša, koji nastupaju uglavnom samovoljno i u svoju korist, preplela se sa širim ustaškim i državnim terorom, uglavnom s dvostrukim ciljem: pljačke srpske imovine i potpunog obezljuđivanja dojučerašnjih susjeda, njihovog pretvaranja u životinje.
Ovo dosad znamo iz partizanske i socijalističke historiografije i iz memoara i usputnih sjećanja boraca i revolucionara iz ovih krajeva. Ono što slijedi saznavali smo iz nove hrvatske historiografije te od autora koji su uglavnom bili revizionističke i neoustaške inspiracije. Nikada se, osim rubno, u ponekim od partizanskih sjećanja, na istome mjestu nisu susrele dvije pripovijesti, obje istinite i relativno lako provjerljive.
Krajem srpnja 1941. izbija slabo organizirani ustanak srpsko-pravoslavnog seljaštva, naoružanog uglavnom vilama, srpovima, noževima i sjekirama te s ono malo pušaka zaostalih među povratnicima iz Aprilskog rata. Međutim, kako su ustanici brojni i kako je srpsko stanovništvo u ovim krajevima apsolutno većinsko, a ustaša je, onih katoličkih, a onda i onih muslimanskih, vrlo, vrlo malo, dok domobranske vojske gotovo i nema, nastupa strašni pohod ustanika, čije je vodeće načelo da je svaki Hrvat, što u ovom slučaju znači svaki katolik i musliman, ustaša. Tako, bilježi Bergholz, jedan ustanik, nakon što je, tokom prvoga tjedna ustanka, ubio ženu i dijete, izgovara: “Neka se paščad ne ligu!”
Slijede napadi na katolička sela Brotnja, Krnjeuša, Vrtoče i Boričevac. U Brotnji su opkolili, pobili i u jamu bacili skoro cjelokupni katolički živalj, većinom iz velike obitelji Ivezića. Ubili su trideset i sedmero ljudi. Prethodno, dvojica su stanovnika Brotnje kao ustaše sudjelovali u pokolju u Suvaji. U ubijaju Ivezića sudjelovali su njihovi pravoslavni susjedi iz Brotnje. U Krnjeuši su nakon prvoga naleta preživjele katolike zatvorili u njihovu crkvu, koju su zatim zapalili.
Svećeniku Krešimiru Barišiću, poznatom po prijateljstvu s pravoslavnim popom Dragom Savićem, odsjekli su nos i uši, iskopali mu oči te ga spalili u crkvi zajedno s njegovom pastvom. U Vrtočama, rodnome selu onoga bivšeg kafandžije, a sada ustaškog vođe Miroslava Matijevića, naišli su tek na šačicu žena i djece, ali i na Matijevićeve stare roditelje. Odsjekli su im glave i nabili ih na kolčeve. Većinu ostalih su samo poklali. (Kasnije će ustaše u kontranapadu na Vrtoče zaklati srpsko dijete, odsjeći mu glavu, nabiti je na kolac, tako da je Srbi nađu kada se vrate.)
Borićevac je bio veliko katoličko i hrvatsko selo, iz kojeg je poteklo nekoliko prijeratnih nacionalista, budućih ustaša. Iznad je sela jama nad kojom su ustaše u prvome naletu rado klali Srbe. Međutim, nakon napada na Brotnju, Krnjeušu i Vrtoče, skoro cijelo je selo, skupa s lokalnim ustašama, izbjeglo u Kulen Vakuf. Ustanici se nisu imali kome svetiti, nego su samo opljačkali i do temelja popalili selo, koje će zatim devedesetih godina postati dio konstitutivne legende, kojom će se napajati novi hrvatski nacionalizam. Krnjeuša, koja je mnogo gore postradala i čije stradanje podrazumijeva i tu strašnu mitotvornu sliku spaljivanja ljudi u crkvi, uglavnom će biti zaboravljena, iz jednostavnog razloga što se to selo nalazi u Bosni i Hercegovini.
I sve je to samo uvod onome što će se u subotu 6. rujna, te nekoliko sljedećih dana, događati u Kulen Vakufu i oko njega. Ali prije toga još i ovo: srpskome narodnom ustanku, kojega će partizanska i socijalistička historiografija fiksirati u 27. srpanj 1941, pa će biti pisano i govoreno, te u školama učeno, da je pod vodstvom i u organizaciji Komunističke partije Jugoslavije ustanak koordinirano izbio na obje obale Une, dakle i u Bosni i u Hrvatskoj, u stvarnosti jedva da je svjedočio poneki član ili simpatizer KPJ. Imena tih ljudi, uglavnom, dobro se znaju. Najpoznatiji su Branko Polovina i Đoko Jovanić.
Oni su se, zajedno s nevelikom skupinom svojih istomišljenika, uglavnom školovanijih ljudi, tokom ljeta 1941. pokušavali staviti na čelo ustanka i obuzdati osvetničke pobude među ustanicima, uvjeriti ih da svi Hrvati, ili svi katolici i svi muslimani, nisu ustaše. Na raspolaganju nisu imali ništa osim elementarnih vojnih znanja te svoje rječitosti. Teško su, skoro nikako, stjecali povjerenje među većinom ustanika, a stvarnu i potpunu moć zapovijedanja jedinicama steći će mnogo kasnije, nakon što se ustanički pokret konačno razdijeli na partizane i četnike. (To je, recimo, jedna od važnih činjenica koja se tokom našeg školovanja, a onda i u službenoj historiografiji Narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije, uporno prešućivala.)
Herojstvo ustanka od 27. srpnja 1941. ustvari je samo ono herojstvo o kojemu se nikad nije govorilo. Stevi Atlagiću iz sela Vrtoče Matijević i njegove ustaše ubili su oca, dok se on u šumi krio sa svojim susjedima, Srbima, pravoslavcima. Rekao im je kada se kretalo u ustanak: “Ubili su mi oca, ali ja se ne želim svima njima svetiti i mi nećemo dati oružje onima koji to žele. Ubit ćemo one koji su pobili naše.” Atlagić je uskoro stradao. Stojanu Matiću, prijeratnom studentu beogradske Vojne akademije pa prava u Zagrebu, u selu Nebljusi ubili su majku i sedamdesetak susjeda i rođaka.
Činio je sve da spriječi osvetu, zapucao je naišavši na ustanike koji su pljačkali i zlostavljali ljude. Stevan Pilipović Maćuka, jedan od ustaničkih zapovjednika, u više je navrata spriječio pokolje. Njegova je pogibija u velikoj mjeri i omogućila ono što će se zbiti u Kulen Vakufu. Pa Branko Polovina, Marko Orešković Krntija, komunist i Hrvat, koji će biti ugrađen u partizansku mitologiju.
Ali i to potvrđuje nešto što Polovina, pa čak i Đoko Jovanić, ne skrivaju u svojim memoarima: ustanak od 27. srpnja 1941, na obje obale Une, nije bio ni komunistički, ni partizanski. S tom se činjenicom, međutim, u nas nije moglo živjeti, disati ni misliti, pa je bilo nužno proizvesti neku drugu činjenicu.
Ono što će se dogoditi u Kulen Vakufu masovni je zločin, sastavljen iz nekoliko segmenata. Shvativši da ustanici kreću na Kulen Vakuf, prvo veće mjesto u svojoj ratnoj kampanji, većinsko muslimansko stanovništvo kreće u zbjeg prema Vrtočima, s namjerom da nastave prema Bihaću. Predvodi ih komandant neznatne domobranske posade u Kulen Vakufu, satnik Vladimir Veber, koji je prethodnih tjedana očajnički pokušavao nametnuti svoj autoritet lokalnim ustašama i navesti ih da prekinu s pokoljima i terorom. S njim na čelu kolone bježe i sve poznatije ustaše. Dio kolone pada u ustaničku zasjedu i započinje pokolj.
Za to vrijeme ustanici, predvođeni Đokom Jovanićem, ulaze u grad, koji je u tom trenutku fizički nedirnut. Dio ljudi, predvođenih zapovjednikom, nastavlja dalje, a dio njih će zauzeti grad. Još uvijek nije pristigla sva ona ordija sa sjekirama i srpovima. Jovanić koji nastavlja predaje zapovjedništvo nad gradom predratnom žandaru i jednom od osvetničkih vođa Petru Đilasu.
Kasnije će dijelom biti prihvaćena teorija da Jovanić nije dobro znao što je i tko je Petar Đilas, toga se drži i akribični i temeljiti Bergholz, no vjerojatno je da Đoko Jovanić nije slutio kakav će luđački pokolj taj čovjek pokrenuti i provesti. Ono što se događalo u Kulen Vakufu, na kulenvakufskom buku i po gradskoj čaršiji, među najstrašnijim je scenama zla i kolektivnog stradanja, kakvima ionako obiluje Drugi svjetski rat u našim krajevima. S tim da vjerojatno nigdje priroda nije tako lijepa, nigdje atmosfera nije tako rajska, kao na ovome mjestu, gdje se rječica Ostrovica ulijeva u Unu, divlju i pitomu. Tu su, kod buka, majke bacale djecu da se utope, samo da komšijama ne padnu u ruke.
U Kulen Vakufu stradalo je, prema vrlo konzervativnim procjenama, blizu dvije tisuće ljudi. U to su ubrojeni pobijeni iz kolone, ali i četiristinjak ljudi koje će ustanici zarobiti pa poklati u Martin Brodu.
Sve je to u Bergholzovoj knjizi briljantno ispripovijedano, ali knjiga, zapravo, govori o nečemu drugom. Zašto se zločin dogodio? Najprije onaj prvi, ustaški, oličen u osobi Miroslava Matijevića, a zatim onaj drugi, ustanički, oličen u Petru Đilasu, Mani Rokviću, koji će završiti kao četnici, ali bome i nekima, poput generala i narodnog heroja Nikole Karanovića, koji će završiti kao partizani i veleugledni građani socijalističke Jugoslavije. Bergholz ne pristaje niti na jedan od općeprihvaćenih prečaca u zaključivanju o uzrocima zločina: za njega niti je objašnjenje da ustaše ubijaju naprosto zato da su ustaše, niti da se međusobno razbuđeni nacionalizmi ispomažu i nadopunjuju, niti da se sve to događalo po nuždi povijesnog trenutka i po logici konfrontacije fašizma s Drugim.
Pri svakom iskušenju prečaca u zaključivanju, Bergholz postavlja vječno isto pitanje: dobro, ali zašto se ista stvar nije dogodila i na drugim mjestima koja su bila u istom ili u sličnoj situaciji kao Kulen Vakuf i okolina? A moglo bi se pitati i ovako: zašto se isti zločin u to vrijeme nije dogodio tamo gdje su prethodni međunacionalni odnosi bili puno gori nego u ovome kraju?
“Nasilje kao generativna sila” historiografska je sinteza, izvanredna historiografska proza, ispripovijedana kao narativni tekst, ali i sociološka i antropološka studija. Posebno je značajno ovo posljednje. Ovo je knjiga o dinamici nasilja, koja bi za moto mogla imati tvrdnju nastalu iz eksperimenata Stanleyja Milgrama, genijalnog i opasno zavodljivog američkog socijalnog psihologa: “sposobnost da se izazove ogromna bol drugoj osobi javlja se kad pojedinac svoju ličnost utopi u jednu širu institucionalnu strukturu vlasti”.
Njime bi se moglo objasniti što se dogodilo s do jučer pitomim susjedima, koji najednom postaju bešćutni ustaški koljači. Ali za ono što se zbilo s ustanicima, čiji se zločini - na tome Max Bergholz hladno insistira, pa ga nije briga za naše društvenopolitičke i nacionalne aksiome, kao ni za amblematske datume naših fašizama i antifašizama - po okrutnosti, kao ni po dosljedno provedenoj “kolektivnoj kategorizaciji”, ne razlikuju od onih ustaških, nema objašnjenja u Milgramovim teorijama.
I još nešto je u Bergholzovoj postavci veoma važno: zločin u Kulen Vakufu, kao ni sve ono što je tom zločinu prethodilo, ali ni ponešto od onog što je nakon kulenvakufskog zločina uslijedilo, nemaju veze s ljudima koji su došli sa strane. Ovdje su se, u najvećem broju slučajeva, ubojice i žrtve osobno poznavali. Ono na što autora ova činjenica navodi jest upravo ono što je i u naslovu knjige - generativa moć nasilja. Iz naše perspektive, međutim, lokalni, komšijski karakter zločin o kojemu je riječ samo dodatno globalizira i uozbiljuje pitanja naše kolektivne odgovornosti. No, to je nešto što Bergholz samo dijelom dotiče, ali nigdje eksplicitno ne tematizira.
Petar Đilas, inspirator mase koja će ubijati po Kulen Vakufu, još će neko vrijeme ostati poštovani partizanski komandant. Zatim će preći četnicima. Jedan od osvetnika iz ovog vremena i aktivni sudionik napada na izbjegličku kolonu, koji je, zajedno s budućim četničkim zapovjednikom Manom Rokvićem, imao ulogu u pogubljenju sedamdesetorice muškaraca nad jamom Dugopolje, te odgovornost za ubijanje i paljenje po Kulen Vakufu (o čemu govori i general Nikola Nađ), Nikola Karanović proslavit će se kao partizanski zapovjednik, 1951. bit će proglašen za narodnog heroja, a, kao u nekom strašnom filmu, 3. studenog 1981. će, pred preživjelima u pokolju i njihovim potomcima, biti glavni govornik na otvaranju spomenika poginulim kulenvakufskim partizanima, među njima i nekim od koljača i ubojica iz rujna 1941.
Život generala Karanovića završit će kao u igranom filmu: umire 22. prosinca 1991. u Splitu, šest-sedam dana po onom dvodnevnom napadu JNA na grad. Penzioner, sudionik bitaka na Neretvi i Sutjesci, komandant slavne Treće krajiške, a kasnije i Petog bosanskog korpusa, nosilac spomenice iz 1941, narodni heroj… Što smo sve o njemu spremni reći, a što prešutjeti?
Ljeta 1941. krčmar iz Donjeg Lapca Milan Alivojvodić, Hrvat katolik, intervenirao je kod ustaša da spašava svoje pravoslavne srpske prijatelje. Pri izbijanju ustanka vjerovao je da ga ta činjenica štiti pred osvetom i nije bježao iz mjesta. Ubili su ga oni koji su dobro znali da je spašavao Srbe. I to, naravno, nije jedinstven, a na žalost nije ni usamljen slučaj. Kulenvakufski ustaše ubili su pravoslavnog popa koji je 1918. zaustavio Srbe iz okolnih sela, koji su namjerili da provedu pokolj mjesnih begova, prethodnih vlasnika zemlje. U onom što Bergholz imenuje kao “proces kolektivne kategorizacije” dobročinstvo je dobročinitelju moglo samo dodatno naškoditi.
Nakon rata ovi događaji morali su biti zaboravljeni. Tačnije, morali su biti samo dopola pamćeni i jednostrano interpretirani. Za to su postojali objektivni razlozi: valjalo je nanovo sklapati multietničku zajednicu. I naravno da je u toj jednostranosti pređena granica: činjenica da je 27. srpanj 1941. u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini proglašen danom antifašističkog ustanka, osim što je bila zasnovana na tendencioznoj interpretaciji događaja, nikome nije mogla donijeti sreću. Novo tumačenje povijesti, provedeno po diktatu vlasti koja je uspostavljena 1990, jednu je poluistinu-polulaž samo zamijenilo drugom, koja je od prve gora samo po tome što potpuno negira princip uzroka i posljedice. Ustaški zločini su 1941. bili uzrok ustaničkim zločinima. Uzrok, koliko god bio evidentan, moralno ne iskupljuje i ne opravdava posljedicu. Ali što biva s posljedicom ako se s uma smetne uzrok?
Knjigu kakvu je napisao Max Bergholz nismo dosad čitali. Ovaj se čitatelj ne sjeća kada je čitao nešto što mu je nanijelo takvu muku i skoro fizičku bol. Knjiga bi, kada bi je slučajno čitali i kada ništa u njoj ne bi preskakali, izazvala silan gnjev među hrvatskim, srpskim i bošnjačkim nacionalistima, kao i među zastupnicima moralne intaktnosti ustanka iz 1941, te one napuštene i prezrene povijesne istine iz socijalističkih vremena. Zapravo je nevjerojatno koliko nam je neprihvatljiva ova velika, možda i iskupljujuća knjiga.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....