PIŠE JURICA PAVIČIĆ Eto napokon dokaza da Crkva dijeli sudbinu hrvatskog naroda: Nekretninski krah biskupije priča je o 15 godina hrvatske politike

Jedna od učestalo ponavljanih fraza u našoj kulturi jest ona o crkvi kao instituciji koja je dijelila sudbinu hrvatskog naroda. Riječ je o frazi koja se izriče nerijetko, i obično ide pod ruku s nizom kičastih historiografskih prizora. Kad je čuje, čovjek zamišlja skromne popove glagoljaše kako u Roču ili Vrbniku šire slavensko bogoslužje. Zamišlja fratre iz samostana u bosanskih gorama kako održavaju vjeru daleko od aga i kadija u dolini. Zamišlja čovjek ličke i slavonske fratre s kremenjačom u ruci, ili pak svećenike iz cementnih socijalističkih kvartova koji u katakombama šire državotvorni duh u prkos nenarodnom režimu.

Kao i svi historiografski mitemi - dakle, kao i sve tisućljetne težnje, oružana bratstva naroda i narodnosti ili pak deklaracije o Domovinskom ratu - i ovaj mit u sebi nosi zrno istine. A opet, kao i svi historiografski mitovi, i ovaj je dakako selektivan. Mit o “crkvi koja je uz narod” šutke će i uz obazrivi nehaj prijeći preko činjenica koje tom mitu ne idu u prilog, od uloge crkve u slamanju seljačkih i pučkih buna, do njenog porobljivačkog feudalnog statusa, pa do ideološke, propagandne i operativne uloge koju je katolicizam imao u ustaškoj verziji nacizma.

Postoje - međutim - situacije u kojima se doista može reći da je crkva podijelila sudbinu svog naroda. A jedna od takvih situacija je upravo ona kojoj svjedočimo posljednjih dana. Hrvatska crkva - odnosno njena najveća i najbogatija biskupija - nikad nije više sličila Hrvatskoj nego što sliči početkom 2018. Kao i Hrvatska, i crkva se, naime, ovih dana probudila i shvatila da je spiskala enormne i prevrijedne prostorne resurse. Shvatila je da je usput pogubila i jako veliki novac. Shvatila je da je tih pedeset milijuna eura nestalo zato što su nad tim novcem bdjeli nebudni i krivo izabrani pastiri. Crkveni je vrh, na koncu, shvatio i zašto se sve to skupa dogodilo: da se dogodilo, naime, jer ih je previše opio obećavajući vonj nekretninskog biznisa. Kad čovjek poreda taj niz očaravajućih činjenica, ne preostaje mu ništa drugo nego udivljeno priznati. Doista - crkva zbilja dijeli sudbinu hrvatskog naroda.

Jer, priča o nekretninskom krahu koji je doživjela Zagrebačka nadbiskupija u vrijeme marnog službovanja prebendara Mije Gabrića doista nije ništa drugo doli priča o petnaest godina hrvatske politike, hrvatske ekonomije i hrvatske ideologije. Ta priča - kao i sve naše priče - počinje devedesetih godina, kad je crkva darežljivo nagrađivana miljenica novog sustava, i kad joj novi sustav širokogrudno ide na ruku u povratu tisuća kvadrata zemlje stečene u feudalizmu. Od Istre do krajnjeg istoka, crkva će u tom razdoblju postati nanovo sretni vlasnik tisuća kvadrata oranica, šuma i zgrada, gradskih parkova, prometnica i zemljišta ispod stambenih solitera.

U trenutku kad je dobila u posjed svu tu imovinu, crkva je - kako se tada u mladokapitalističkoj ognjici govorilo - pokušala “aktivirati resurse”. A za tu “aktivaciju resursa” Zagrebačka nadbiskupija zadužila je crkveno tijelo koje upravo zbog takvih poslova i postoji, tijelo zbog kojeg bi do pred koji tjedan prebirali po Bratoljubu Klaiću, a danas svaki prosječni kavanski mudrijaš zna da se ono zove Zbor prebendara. U taj Zbor prebendara zagrebački je nadbiskup imenovao družinu vremešnih i uglednih svećenika među kojima je najugledniji bio uvaženi teolog, autor desetine knjiga i ekspert za pravoslavni ekumenizam, dr. Juraj Kolarić. Tom uvaženom društvu Bozanić je na čelo stavio bivšeg pop-bubnjara i novinara katoličkih listova, čovjeka koji je - ako je po fotografijama i novinskim člancima suditi - plijenio glagoljivim šarmom i osmijehom američkog trgovca polovnim automobilima. Ime tog čovjeka bilo je Mijo Gabrić.

Ono što će se potom dogoditi danas znamo svi. Zbor prebendara prvo se upustio u poduzetnički pothvat s bivšim švercerom oružja, generalom Vladimirom Zagorcem. Prebendari su “aktivirali resurse” tako što su bivšem pomoćniku ministra iz Tuđmanove ere dopustili da diže hipoteke na crkvenom zemljištu. Rezultat tog osebujnog, mafijaško-biskupijskog “joint venturea” bit će trgovački centar Cascade na Novoj Vesi, šoping-centar koji se zlosretno otvorio točno u žiži krize (2007.), da bi potom strelovito propao, bio zatvoren, a sama je tvrtka otišla u stečaj odnijevši sa sobom u stečajni slivnik i crkvene milijune. Sličan će se scenarij ponoviti s projektom stambenih vila Gorice u zagrebačkoj četvrti Remete gdje su investitori ponovo dizali hipoteke na crkvenom zemljištu, a potom ponovo bankrotirali usisavajući u bezdan ovrhe bivše crkvene nekretnine. Kad se podvuče crta, vele oni koji su zbrojili, crkva je na tim nekretninskim akrobacijama izgubila 50 milijuna eura.

Koliko je u tim real-estate akrobacijama bilo - vjerskim rječnikom sročeno - grijeha djelom, a koliko grijeha propustom? Upućeniji u aferu s tim u vezi nemaju jednoznačno mišljenje. Također, nije jasno je li odgovornost Mije Gabrića samo zapovjedna, ili ipak i kaznena. Ono što jest nepobitno jest to da su se u raznim fazama stečajne agonije kao kupci i partneri posrnulih nekretnina i firmi pojavljivale tvrtke tipično živopisnih, tranzicijskih naziva iz Dana Browna (Museum antemurale, In principio i Illuminatio, ej?) koje su bile registrirane u Gabrićevoj kaptolskoj kuriji, a Gabrić im je sam bio osoba ovlaštena za zastupanje. Je li - dakle - Mijo Gabrić bio tek nestašni svećenik koji se malo preozbiljno zaigrao monopoli tuđim novcem, vjerujući da iz tople sigurnosti kurije može glumiti kapitalista? Ili je pak riječ o crkvenoj verziji Mile Minderbindera, lika iz Hellerove “Kvake 22”, tipa kojem su odora, patriotizam i rat tek koprena za poslovne kombinacije i profiterstvo? Ne znamo, i nećemo ni znati dok stvar ne dođe (ako dođe) do suda. Zasad se tek možemo jetko zabavljati Gabrićevom kaznom. Osim što je dobio pet godina zabrane javnog istupanja, Gabrić će - naime - morati ići trideset dana na duhovne vježbe te do daljnjega postiti utorkom i petkom. Kad čovjek čita o toj osebujnoj pokori, može tek zamišljati kako bi to izgledalo da se taj penološki model primijeni i šire u hrvatskom društvu. Zamišljam prizor Polančeca i Sanadera kako mrmljaju na duhovnim vježbama, Čobankovića koji utorkom mora jesti čimulice i cikoriju, ili Nadana koji po kazni mora postiti petkom.

I eto nas, na koncu priče, tu smo gdje smo. Prebendari su smijenjeni, ime im se koji tjedan uz bruku vuklo po novinama, a Mijo Gabrić je dobio novi dijetni program. Crkva je ostala bez nekretnina i bez pedeset milijuna eura knjigovodstvene vrijednosti. A kao vidljivi trag te farse stoje tragovi u prostoru. Jedna zgrada popločana maton-pločicama, imitacija Renza Piana, koja je nekoć bila shopping-hub za zagrebačku visoku buržoaziju, da bi danas nastojala sebe rebrendirati u hotel. Potom, niz vila uz podsljemensku cestu, kuća za mladu i bogatu društvenu elitu, čardaka koji sad stoje nedovršeni, a uokolo njih su iskopana zemlja, zaboravljena mehanizacija i narančasta mrežasta ograda. Neka nova, bogata i uspješna elita trebala je tu - na prebendarskoj zemlji - stanovati, kupovati, provoditi slobodno vrijeme i navečer otići na japanski sashimi. Umjesto tog obećanja glamura i uspjeha dobili smo ono što smo dobili: zaplijenjene nekretnine, dugove, propale projekte, stečajeve i otvorena gradilišta.

Slučaj prebendarskog monopolija spada, naravno, u one afere koje su dušu dale da u lijevoj i liberalnoj javnosti pobude osjećanje moralne panike. Slučaj će - ne bez razloga - ponovo javnost prisjetiti da je ustanova koja je tako spiskala stotine milijuna i dalje na državnoj kasni, da nije dužna plaćati PDV, da nije dužna podnositi financijske izvještaje te da sama nerijetko drugima soli pamet oko ekonomskih i socijalnih pitanja. Afera prebendara još će jednom potaknuti crkvi nesklonu javnost da se prisjeti koliko je crkva u Hrvatskoj privilegirana i na pijedestalu.

No, u ovoj priči čini mi se zanimljivijim ne to po čemu je crkva odjelita i izdvojena, nego ono po čemu je ona nažalost - ista kao društvo u kojem živi. Jer, slučaj prebendarskog monopolija i nije ništa drugo nego case study petnaest godina hrvatske ekonomije i politike. I zagrebačka se nadbiskupija, baš kao i naša republika na Jadranu, početkom 2000-ih probudila ugodno iznenađena činjenicom da su joj u ruke pale nekretnine koje su iz misterioznih razloga (čitaj: rentne pozicije) najednom postale nezdravo vrijedne. I nadbiskupija, kao i Hrvatska, nije baš najmudrije birala ljude kojima će povjeriti svoje resurse. I ona se, kao Hrvatska, počela igrati monopolija vjerujući da je nebo granica, da će ljudi samo više trošiti, više kupovati, više dizati kredite, da će cijene samo rasti i da “svakog dana u svakom pogledu sve više napredujemo”, kako bi to sročio Sidran. A onda se dogodilo da se to - nije dogodilo. I eto nas gdje smo. Prostor je ošo - jer, prostor se uvijek troši jednokratno. Novac je nestao. Ostali su dugovi, ovrhe, propali projekti i zdanja u visokom rohbau.

A kad to čovjek vidi, ne može doli priznati. Nema što, stvar je nepobitna: crkva je uvijek dijelila hrvatsku sudbinu.