BIVŠI KAPETAN HAJDUKA PROGOVORIO O SVOJIM DANIMA U IZOLACIJI 'Bio sam u karanteni šest mjeseci, strpimo se još malo za sve nas'

1. Čestitam na kandidaturi za Nagradu grada Splita za osobno dostignuće. Kako se osjećate u tom uglednom društvu kao Hajdukov kapetan i reprezentativac?

- Osjećam da smo zavrijedili tu nagradu i da nas poštivaju na društvenom angažmanu, što u Splitu često nije jednostavno. Budući da sam član Društva oboljelih od jetre i Udruge Hepatos i njihov ambasador, oni su me predložili za nagradu zbog onoga što smo lani napravili u edukaciji, prevenciji i pomoći našim članovima.

2. Nedavno ste na HRT-u govorili o vašem najtežem životnom izazovu, bolesti zbog koje ste morali prekinuti karijeru. Kako ste to doživjeli?

- Kad jedan dječak iz malog mjesta Zmijavaca dođe u veliki grad Split, u veliki, poseban klub, Hajduk, i onda mu se do 26. godine svi snovi ostvare. Postane kapetan Hajduka, reprezentacije Jugoslavije, cijeli svijet ima ispred sebe, i onda u jednoj sekundi zbog bolesti doživi šok, sve to izgubi. To se dogodilo zbog virusnog hepatitisa, upale jetre, podmukle i teške bolesti zbog koje sam naprasno morao prekinuti karijeru,

3. Što vam se tada muvalo glavom?

- Mislio sam poslije bolesti bježati na Tibet, ali shvatio sam kako neće nestati bolest ako odeš jer ti taj virus nosiš sa sobom, tu bolest moraš sam svladati.

Prvih osam mjeseci, kada je bolest bila u akutnoj fazi i kod recidiva, ukupno šest mjeseci samo proveo u karanteni u bolnici ‘Fran Mihaljević’, a onda sam tri mjeseca obilazio bioenergetičare i travare bivše zemlje. Što god mi je netko rekao kao alternativni način liječenja, ja sam pokušao.

To mi je sigurno i pomoglo. Bio sam i u Njemačkoj, liječio se makrobiotikom, molitvom, unatoč svim tim obilascima živio sam u izolaciji.

4. Međutim, napravili ste i grešku?

- Da, nakon tri godine shvatio sam da se moram socijalizirati i da se moram pomiriti s tom situacijom. Kada rezimiram, uspio sam kontrolirati tu opaku bolest. Pokušao sam trenirati više puta i doživio recidiv. To je bila pogreška.

5. U filmu i knjizi je zabilježeno kako ste tada proživljavali svoj križni put jer su vas mnogi izbjegavali zbog stigme bolesti?

- Bilo je tu svega. Kada sam išao u Zagreb, tada se još nije znalo za puno vrsta hepatitisa, pa su me prozivali zašto pretrage ne radim u Splitu. Kao javnu osobu povezivali su me i s AIDS-om. Bježali su od mene, a jedan poznanik je udario u stup kada se trebao susresti sa mnom jer nije mogao vjerovati da slobodno hodam po cesti.

ada sam nešto govorio na televiziji uživo, mnogi su se pitali je li to montirana snimka jer, kao, tko zna u kakvom sam ja stanju. Zato sada i svjedočim iz svog primjera kako je riječ o virusu koji je neistražen i opasan, a naše je samo da ga se klonimo izolacijom.

6. Tko vam je bio utjeha i pomoć u izolaciji?

- Prije svega vjera u Boga, jer mislim da sam pronašao mir i duhovnost. Mlad čovjek misli da mu nitko ništa ne može, ali kada se dogodi bolest, onda se pojavljuju i novi ljudi, prijatelji i poznanici koji vam pomažu. Kod mene je to prije svega bila supruga s kojom sam tek zasnovao obitelj s dvije kćerkice i zajedno smo se borili.

Zato je i danas važno da se držimo uputa struke iz Civilnog stožera koji se bave virusima i znaju koje mjere su za nas preporučljive. Veći dio ljudi je to prihvatio ozbiljno, drugi dio oni koji doživljavaju kao zavjeru, a treći su mladi koji misle da im nitko ne može ništa. Zar im ja nisam dovoljan primjer?

7. Da o tome svjedoče i Film “Ivanova igra” i knjiga “Moja hajdučka priča” pa neka se informiraju. Ostade nam malo prostora za nogomet. Bili ste aktivni u radu s mladim reprezentativcima. Što je najvažnije za igrače u tom formativnom razdoblju jer mnogi poslije nestanu u vrtlogu transfera i zahtjeva menadžera?

- Danas je neumoljiv zakon tržišta i sasvim novo vrijeme. Veliki klubovi desetljećima ulažu u pronalaženje talenata u Europi i svijetu, imaju svoje škole i menadžere koji prate talente od najmlađih uzrasta. Mi smo, nažalost, osuđeni da svoje talente prodajemo, a kada odu prerano, to nije dobro ni za klub, kao ni za njihov razvoj.

8. Kad uspoređujete one stare romantičare iz sedamdesetih i osamdesetih godina s ovima koji se prodaju za milijarde, pitam se koliko bi tek ovi zarađivali. Kuda ide nogomet?

- Nogomet je nekad bio romantičan, igrala su ga siromašna djeca, puno više je bilo individualaca, a sada prevladava kolektivni dio. Uvijek odlučuje kvalitetan pojedinac, a koliko je on plaćen, ovisi o tržištu koje diktiraju veliki klubovi. Tako je bilo i onda, ali s manje nula.

9. S kojim biste igračima iz prošlosti, ali i budućnosti Hajduka prije nego što ste igrali danas poželjeli igrati?

- Kada sam iz Zmijavaca kao 15-godišnji dječak došao u Hajduka i ostvarili mi se svi snovi uzor mi je bio nenadmašni Jurica Jerković. Moj idealni sastav je - Simović koji je bio sjajan, ali može i Katalinić kada ste navalili. Odzada nema sumnje - Jarni, Đoni, Vulić, Buljan, Baka, Jure i Asanović srednji vez, u napadu Šurjak, Bokšić i Zlatko Vujović. Kako mislite Žungul ništa? Slaviša je tu isto, ali pogledajte vi njih trojicu. A ja? E, o tome neka kažu drugi.

10. Kako su igrači Hajduka proživljavali te traume dramatičnih poraza ispadanja u drugim utakmicama?

- Bilo je puno tih šokantnih završnica. Ja sam kao igrač bio tek dio toga i proživio neka ispadanja. Iako sam ušao u generaciju koja je bila na izlasku i mogli smo biti prvaci Europe po kvaliteti, ali kiksali smo protiv Hamburga, a onda i Tottenhama, pa i Waregema. Često mislim o tim utakmicama i da mi se sada vratiti kao Superman, sve bi to bilo osvojeno i potpuno zasluženo.