Čemu (ili kome) služe hrvatski znanstveni časopisi?

Političkom nakotu Gorana Babića iz njegova naraštaja pridružili su se...”, “Pa kada danas neki i opet govore o zajedničkom jeziku, misleći, naravno, na jugoslavenske sablasti...”, “Dio potpisnika je iz Hrvatske, mješavina zombija i pete kolone na podlozi knjige Snježane Kordić ‘Jezik i nacionalizam’...” Ne, ove rečenice nisu istrgnute iz neke rasprave o jeziku na društvenim mrežama ili iz komentara ispod novinarskih članka gdje je govor mržnje odavno prevladao nad civiliziranom i argumentiranom raspravom, nego iz znanstvenog časopisa Jezik.

Na nepodnošljiv rječnik mržnje u časopisu Jezik, koji spada u kategoriju A1 časopisa koje financira Ministarstvo znanosti i obrazovanja (znanstveni časopisi s međunarodnim uredništvom i inozemnim recenzentima ili su zastupljeni u jednoj od baza podataka koju svake godine potvrđuje Nacionalno vijeće za znanost) prvi je nedavno upozorio jedan news portal. No, taj je slučaj ponovno pokrenuo raspravu u akademskoj zajednici o domaćim znanstvenim časopisima, njihovoj kvaliteti i svrsi.

Faktor odjeka

Objavljivanje u znanstvenim časopisima imperativ je karijere svakog znanstvenika u svijetu. Cilj je objavljivati u što kvalitetnijem časopisu, a kao glavno mjerilo kvalitete u svijetu se koristi faktor odjeka (impact factor, IF). Od ukupno 458 hrvatskih znanstvenih časopisa registriranih na portalu Hrčak (središnji portal koji na jednome mjestu okuplja hrvatske znanstvene i stručne časopise s otvorenim pristupom), samo četrdesetak je 2015. godine imalo faktor odjeka. Najveći faktor odjeka od domaćih časopisa ima Biochemia Medica: 2015. godine iznosio je 3,051.

Od ukupno 458 časopisa, Povjerenstvo za znanstveno-izdavačku djelatnost MZO-a prošle je godine financiralo 169 znanstvenih časopisa u iznosu od oko 11 milijuna i 200.000 kuna. Za 18 časopisa za popularizaciju znanosti bilo je izdvojeno 800.000 kuna pa je tako Ministarstvo znanosti za časopise prošle godine izdvojilo više od 12 milijuna kuna. No, već i površan pregled financiranih časopisa pokazuje da je više od 60 posto njih s područja društvenih i humanističkih znanosti.

- Naše znanstvenike iz prirodnih znanosti sustav napredovanja tjera da objavljuju vani jer su domaći časopisi niskog faktora odjeka, uvjetno rečeno niske kvalitete. Više od 90 posto hrvatskih znanstvenika u prirodnim znanostima objavljuje u inozemnim časopisima. Što se tiče nacionalnih časopisa iz prirodnih znanosti, oni su na engleskom jeziku i u njima je jako puno stranih autora uglavnom iz zemalja u razvoju, Indije, Kine, Egipta itd. - rekla je dr. Maja Jokić, znanstvena savjetnica Instituta za društvena istraživanja, koja se godinama bavi scientometrijskim problemima.

Naslijeđe socijalizma

- U bivšoj Jugoslaviji Hrvatska je bila vodeća u tehničkim časopisima jer je većina industrije bila koncentrirana kod nas. Danas, nažalost, te industrije uglavnom nema, ali su tehnički časopisi jako važni za razvoj stručnog jezika. Stoga je idealno da ti časopisi budu i na engleskom i na hrvatskom - pojasnila je dr. Jokić te se osvrnula na časopise iz društvenih i humanističkih znanosti. - Mislim da imamo prevelik broj časopisa u društvenim i humanističkim znanostima. Gotovo svaki institut i fakultet ima svoj časopis, što je naslijeđe iz doba socijalizma kad se u društvenim i humanističkim znanostima nije puno komuniciralo sa svijetom. Tako se izdavanjem vlastitog časopisa pokušavalo dokazati vlastitu ozbiljnost i relevantnost. U međuvremenu se promijenilo društveno uređenje, ali to nije pratilo otvaranje društvenih i humanističkih znanosti prema svijetu - istaknula je Maja Jokić koja smatra da bi časopisi iz društvenih i humanističkih znanosti trebali biti dvojezični, i na hrvatskom i na engleskom jeziku. - Tako se razvijaju naš jezik i znanstveno-stručna terminologija, ali i radovi naših znanstvenika postaju vidljiviji vani - naglasila je dr. Jokić.

Nema kontrole

Da je hrvatska akademska zajednica premala za toliki broj znanstvenih časopisa koje financira Ministarstvo znanosti, smatra i akademik Vlatko Silobrčić koji je od 2012. do 2014. godine, dakle u mandatu SDP-ova ministra Željka Jovanovića, bio na čelu Povjerenstva za znanstveno-izdavačku djelatnost.

- U pogledu nastojanja da se ‘uvede u red’ na područje znanstvenog izdavaštva u Hrvatskoj, mogu reći da je bilo mnogo pokušaja da se to učini javnim djelovanjem. Kad sam dobio mogućnost da to pokušam napraviti na temelju izbora u Povjerenstvo MZO-a, bili smo počeli dobro. Rekao bih predobro jer smo imali jasan cilj smanjenja broja časopisa. Bio sam napravio analizu koliko časopisa ima iz pojedinih područja i pokazao da je bilo znanstvenih disciplina koje su imale i više od deset časopisa. Pravo je pitanje za koju i kakvu znanstvenu produkciju u Hrvatskoj - rekao je akademik Silobrčić.

Istaknuo je kako ga slučaj časopisa Jezik nimalo ne čudi. - Ono što sigurno mogu reći jest da takvih slučajeva u znanstvenim časopisima u Hrvatskoj ima mnogo. Razlog je jednostavan: nema nikakve kontrole kvalitete većine časopisa pa se u njima može pisati svašta, od dvojbenih tema do dvojbenih tekstova. Previše je interesnih skupina koje časopise rabe za osobnu promociju - kaže Silobrčić.

Ističe kako je broj financiranih časopisa samo jedan od pokazatelja borbe za osobne interese. - Već godinama skupina humanista besramno uspijeva namaknuti najviše novca za svoje dvojbene uratke, često popraćene znanstvenim nepoštenjem. Da je broj znanstvenih časopisa u Hrvatskoj prevelik i da se novac za to razbacuje, spreman sam braniti javno kada bi o tome itko želio ozbiljno raspravljati - naglasio je Silobrčić koji desetljećima upozorava na problem neadekvatne recenzije znanstvenih radova u nas.

Fenomen samizdata

Kao što je poznato, svaki znanstveni rad moraju vrednovati relevantni znanstvenici s toga područja u anonimnom postupku recenzije (peer review), što je u časopisima koji svoje radove objavljuju isključivo na hrvatskom jeziku teško postići zbog manjka kvalitetnih recenzenata. Jedna od boljki domaćeg znanstvenog izdavaštva je fenomen koji neki nazivaju Samizdat: članovi uredništva objavljuju velik broj radova u časopisu koji sami uređuju. Ili objavljuju radove svojih prijatelja te osoba s kojima su interesno povezani pa takvi časopisi onda služe kao osobni poligoni za objavljivanje radova, a time i za napredovanje u zvanju i karijeri. Stoga se u raspravama među kritički raspoloženim znanstvenicima često čuje da hrvatski znanstveni časopisi u principu malo pridonose svjetskoj znanosti, ali služe zato da bi se u Hrvatskoj moglo znanstveno napredovati.

- U tome sigurno ima istine, no teško mi je prosuditi služe li domaći časopisi uglavnom tome. U onoj mjeri u kojoj je to točno, krivnja za to ne leži u samim časopisima, nego u situaciji u kojoj su se zatekli. Umjesto da se znanstvena napredovanja vežu uz međunarodnu znanstvenu zajednicu te kriterije i standarde koji vladaju u njoj, Pravilnik o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja u Hrvatskoj svakom se svojom izmjenom sve više od toga udaljava - kaže dr. Dušan Dožudić iz Instituta za filozofiju u Zagrebu. On je od 2015. godine urednik časopisa Prolegomena iz analitičke filozofije u kojemu se većina radova posljednjih godina objavljuje na engleskom jeziku, a autori su uglavnom iz inozemstva, što nedvojbeno podiže kvalitetu časopisa.

- S ranijom verzijom Pravilnika bilo je moguće znanstveno napredovati u društvenim i humanističkim područjima ako se objavljivalo samo u Hrvatskoj i na hrvatskome, no bilo je moguće napredovati i ako se objavljivalo u inozemnim i domaćim publikacijama na nekom drugom jeziku. Posljednjom izmjenom Pravilnika potonja je mogućnost, barem za društvena i humanistička područja, ukinuta jer je kao nužan uvjet za znanstveno napredovanje postavljeno da određen broj radova mora biti na hrvatskome. Nejasno je zašto je to nužan uvjet za napredovanje primjerice filozofa ili povjesničara te zašto domaći znanstvenik, primjerice filozof ili povjesničar, ne bi mogao napredovati ako ima isključivo radove na, recimo, engleskom jeziku u uglednim publikacijama - istaknuo je Dožudić.

- Problematično je i to što se postavljanjem tih uvjeta ujedno onemogućava zapošljavanje većine, ako ne svih, inozemnih znanstvenika koji bi inače mogli konkurirati na domaćim natječajima u kojima se, uz ostalo, traži i izbor u znanstveno zvanje. S tim se problemom ne susreću hrvatski znanstvenici koji konkuriraju na inozemnim natječajima. Takva klima nedvojbeno pogoduje tome da se znanstvene časopise u Hrvatskoj, posebno one u društvenim i humanističkim znanostima, koristi u svrhu napredovanja, a ne unapređivanja određenog područja. Pitanje je, naravno, kome takva situacija odgovara i zašto - dodao je Dožudić.

Odgovor na pitanje financira li Ministarstvo znanosti i obrazovanja prevelik broj domaćih časopisa, posebice iz društvenih i humanističkih znanosti, pokušali smo saznati i od prof. Siniše Zrinščaka, aktualnog predsjednika Povjerenstva za znanstveno-izdavačku djelatnost MZO-a. No, on nas je uputio na prof. Mirjanu Matijević Sokol s Filozofskog fakulteta u Zagrebu koja je višegodišnja članica Povjerenstva. - Nije nikakvo čudo što se financira najviše časopisa iz područja društvenih i humanističkih znanosti. Ne mogu biti isti kriteriji za časopise iz prirodnih te iz društvenih i humanističkih znanosti. Baze u kojima se nalaze časopisi nisu jednako relevantne za svako područje. Fizika i medicina su globalne discipline, ali hrvatska povijest i hrvatski jezik su prvenstveno nacionalne discipline za koje smo mi zaduženi. To su znanstvene discipline na kojima se zasniva nacionalni identitet i nitko se drugi ne bavi time, nego mi. Nema drugog mjesta za proučavanje naših nacionalnih tema nego u domaćim časopisima - izjavila je prof. Matijević Sokol. Istaknula je da su našim humanistima potrebni postojeći časopisi koji s vremenom i sami postaju predmet istraživanja. - Postoje časopisi koji su sami po sebi znanstvena i kulturna baština. Primjerice, Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku ili Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, koji su stari više od 150 godina. Ili Senjski zbornik, jedini znanstveni časopis o Ličko-senjskoj županiji koji postoji više od 50 godina. Taj je časopis Senju donio velik novac iz europskih fondova. Ne može se samo tako ukinuti financiranje takvom časopisu - rekla je prof. Matijević Sokol. Naglasila je da se ipak broj časopisa koje financira MZO posljednjih godina smanjio prema kriterijima koji idu prema otvorenosti i dostupnosti.

Otvarati se svijetu

- Najlakše je reći da domaći časopisi služe samo za napredovanja pa ćemo te časopise ukinuti. No, gdje će ljudi objavljivati i kako će napredovati? Nikoga vani ne zanima naša nacionalna tematika, njih zanima opća slika i opći pregled koji možete uzeti iz enciklopedije. Naravno, treba osigurati da mladi ljudi idu van i da se vraćaju te da spajaju našu tradiciju s onim što su vani naučili, a ne samo da kritički gledaju na našu stvarnost - istaknula je prof. Matijević Sokol.

No, slaže se da je važno i našu humanistiku postupno otvarati prema svijetu.

- No, zato država treba uložiti novac. Ako ćemo imati veći broj dvojezičnih časopisa, dakle na hrvatskom i na engleskom, to znači i veća ulaganja. Dvojezični su časopisi najskuplji. Također, zalažem se da i dalje imamo tiskana izdanja naših časopisa kao i da budu dostupni online putem Hrčka koji je jedan od najboljih projekata u našoj znanosti - zaključila je prof. Matijević Sokol.