DRAMATIČNI DOGAĐAJI U BARCELONI

ČLAN NACIONALNE KATALONSKE SKUPŠTINE PIŠE ZA JUTARNJI Umorni smo od pokušaja da živimo onako kako to diktira Madrid!

Nakon što su odbijeni svi pokušaji da se čuje glas naroda, nakon tolikih poniženja, premlaćivanja, prijetnji, zatvaranja - svega je bilo osim volje da se razgovara - većina Katalonaca danas je umorna od pokušaja da živi onako kako to diktira Madrid

Jedan od dvanaest katalonskih političkih zatvorenika, Raul Romeva, koji je osam godina bio zastupnik u Europskom parlamentu, ali i bivši katalonski ministar vanjskih poslova, nedavno je napisao članak pod nazivom “Gràcies”. U tom članku zahvaljuje na podršci koju je dobivao tijekom više od dvije godine koje je proveo u istražnom zatvoru. U istom članku zahvaljuje i španjolskom Vrhovnom sudu na strašnoj presudi (bez obzira na sve pogreške i kriva tumačenja zakona) kojom su glavni vođe pokreta za katalonsku neovisnost osuđeni na stotinu godina zatvora, osim onih koji su spas našli u izgnanstvu i onih koji su zatražili oprost.

Presuda je učinila katalonsku republiku nepopustljivom. Okrutnost do kraja ispolitiziranog tribunala pokazala je da u Kraljevini više ne vlada zakon. Romevinu analizu podijelili su mnogi na društvenim mrežama, među njima i američki komentator Erik Willey (Tweeter @erikwill) koji je nedavno napisao “Španjolska NE MOŽE promijeniti svoju politiku prema Kataloniji i zadržati politički kredibilitet u zemlji. Oni su odredili svoj smjer i moraju ga se držati. To će završiti s Katalonijom kao neovisnom državom. Doći će do međunarodne intervencije.”

Španjolska je (zapravo Madrid) pokušala riješiti katalonsko pitanje, no svi ti napori doveli su do toga da je situacija sada još samo gora, puno gora. Praksa je zapadnjačke demokracije, kako se vidjelo na primjeru Kanade s Quebecom, odnosno Ujedinjenog Kraljevstva sa Škotskom, da se građani izjasne preko raspisanih referenduma o samoopredjeljenju. Madrid je Kataloniji uskratio to pravo. Štoviše, država je počela ograničavati ljudska prava i snižavati zapadnjačke demokratske standarde.

Prijetilo se i ucjenjivalo katalonske političare koji su se izjašnjavali za neovisnost, proizvodile su se bezbrojne lažne vijesti kojima se diskreditirao katalonski pokret (čemu su pridonijeli ponizni i nekritički glavni mediji), pa je čak nekoliko puta korištena i gruba sila. Najgore je bilo kad je tijekom održavanja referenduma o neovisnosti, prije dvije godine, ozlijeđeno više od tisuću ljudi.

Pravo na izbore

Moguće je da bi danas štošta bilo drugačije da je Madrid pristao na demokratski način rješavanja ovog problema, dok je za to još bilo vremena. Prije deset godina ideja o neovisnosti nije bila glavno političko pitanje u Kataloniji. Tada bi, vjerojatno, Katalonci glasali da ostanu u sastavu Španjolske, da im se za to pružila prilika. Ali, od onda, nakon što je Madrid nekoliko puta odbio ideju o bilateralnom rješavanju problema s Katalonijom, podrška ideji o neovisnosti stalno sve više raste.

Danas je, vjerojatno, iznad kritičnih 50 posto, s obzirom na to da su posljednji europski izbori, iz lipnja 2019., pokazali da su stranke koje se zalažu za neovisnost prikupile 50,1 posto glasova. Međutim, kad bi Madrid priznao Kataloniji pravo na izbore, to bi značilo da Katalonce priznaje kao (konstitutivni) narod, što se izbjegava, jer se tako navodno narušava nepovredivo jedinstvo Kraljevine.

Zapravo, ako ovo pitanje postavite nekom Španjolcu, čak će se i najnormalniji građanin pretvoriti u gorljivog španjolskog nacionalista koji će opsovati sve što mu padne na pamet u vezi s Katalonijom i Kataloncima. U mnoštvu tih diskvalifikacija istaknuo se Josep Borrell, nekadašnji ministar vanjskih poslova Španjolske, a odnedavno (usprkos tome što je nekoliko puta bio optužen za korupciju) visoki dužnosnik u Europskoj uniji. U jednom od svojih govora tijekom političke kampanje (u prosincu 2017.) rekao je da “Kataloniju treba dezinficirati” (od onih koji žele neovisnost), pri čemu je zbijao šale na račun tek uhićenog Oriola Junquerasa, političkog zatvorenika koji je sada dobio najtežu kaznu - 13 godina zatvora.

Španjolce se, uglavnom, izvan zemlje doživljava kao vrlo ugodne ljude i ljubazne domaćine. Međutim, općenito govoreći, kad se radi o katalonskom pitanju, reakcije Španjolaca su pretjerane, kao da im netko želi iščupati ruku ili nogu. Čini se kao da se u Madridu Katalonija smatra osvojenom zemljom (“tierra conquistada”). Jedan od osnivača stranke Partido Popular (najjače španjolske desničarske stranke, koja se nastavlja na Franca), Millán Mestre rekao je u lipnju ove godine: “Govorim ovo prvi put, ali Madrid tretira Kataloniju kao koloniju”. Takav odnos države doveo je do toga da Katalonci niti sudjeluju u oblikovanju španjolskih institucija, niti imaju ikakvog utjecaja na njihov rad. Vrlo je malo Katalonaca koji imaju položaje u najvišim državnim tijelima, u sudstvu, vojnom vrhu ili u diplomatskom koru. Vrijedi napomenuti da sve to drži nekoliko obitelji iz Madrida i okolice i tako je već stoljećima.

U skladu s time, “tierra conquistada” ima jednak položaj u odnosu prema Madridu kao i ostali dijelovi “njegovih teritorija”. Najvažniji je u tom odnosu stalan priljev sredstava u glavni grad. Jedna od španjolskih konstanti u posljednjih dvadeset pet godina odlijevanje je ogromnih količina katalonskog novca u španjolsku blagajnu, posebno u Madrid. Porezi koje prikuplja Katalonija ne vraćaju se investicijama natrag u regiju u kojoj su prikupljeni, i tako iz godine u godinu, a to iznosi oko 8 posto BDP-a. Isti sistem primjenjuje se i u Valenciji i na Balearskim otocima, a posebno je neobično da su te dvije regije bile temeljito opljačkane u ratovima početkom 18. stoljeća, kada je i Katalonija pala pod vlast Kastilje, odnosno burbonskoga kralja.

Španjolska vjerojatno ne bi bila ovako stabilna da nema tog stalnog priljeva sredstava. Španjolska ima visok vanjski dug, među najvišim u Europi, koji premašuje BDP gotovo 100 posto i vjerojatno bi, da stvari stoje drugačije, bila prisiljena na veliku reformu državnog aparata kako bi izbalansirala svoj budžet. Ali, razmišljanje o takvim političkim rješenjima Madridu je nepotrebno kad se može Katalonijom poslužiti kao stalnom kravom muzarom. Dobije što želi i može to činiti bez ikakvih posljedica. Samo, danas ovakvo ponašanje pomalo počinje potkopavati demokratski kredibilitet Španjolske. A do demokracije smo došli teškom mukom, tek nakon diktatorove smrti, što je koincidiralo s ulaskom u Europsku ekonomsku zajednicu 1986. Danas, međutim, Španjolska zaostaje među zemljama zapadne Europe i u demokraciji i po ljudskim slobodama.

Kap koja je prelila čašu

Madrid može samo sebe kriviti što danas više nema nikakvog manevarskog prostora za Kataloniju. Važno je sjetiti se prvih zahtjeva onih koji danas pripadaju strankama koje zagovaraju neovisnost. Ukratko, predlagao se federalni model. Taj prijedlog, koji se nalazi i u novom katalonskom Ustavu iz 2006. koji je potvrdila ogromna većina katalonskim referendumom, koji je prvo potvrdio španjolski kongres, ali ga je kasnije, 2010., poništio Ustavni sud. Prema mišljenju mnogih stručnjaka, među kojima su i visokopozicionirani španjolski zakonodavci, to je bila kap koja je prelila čašu.

Deset godina poslije, nakon što su odbijeni svi pokušaji da se čuje glas naroda, nakon tolikih poniženja dirigiranih iz Madrida, premlaćivanja, prijetnji, zatvaranja - svega je tu bilo osim volje da se s Katalonijom porazgovara na bilateralnoj osnovi - većina Katalonaca danas je umorna od pokušaja da živi onako kako to diktira Madrid. Španjolska politička scena je preslaba da bi kontrolirala “državu iznutra”, ono izravno naslijeđe okrutnog frankističkog režima, koju vodi uglavnom kralj, bez demokratskih uzusa i s još manje političkog oštroumlja.

Međutim, istog tog autoritarnog režima, koji stalno i iznova navaljuje, Katalonci se sve manje i manje boje, kao i njegove represije. Ovih dana svjedoci smo širokog, maštovitog, nenasilnog otpora madridskim vlastima i građanskih prosvjeda (kao pet dugih marševa u Barceloni u petak, 18. listopada). Madrid je, izgleda, spreman pojačati represiju, vjerojatno nakon nekih novih očajničkih poteza svojih tajnih službi, ali sve će to, svaki put iznova, samo još više ojačati i Katalonce i Kataloniju.

( Preveo Saša Drach )

Oriol Martiney Alòs-Moner je ekonomist, član katalonske nacionalne skupštine. Radi u katalonskoj Agenciji za trgovinu i ulaganja od 2007. godine

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 11:35