Filozofija ove Vlade zove se '1000 malih koraka'. Već sam naziv nam otkriva da će se velike reforme provoditi brzinom kornjače

Uskoro nas očekuju izbori za Europski parlament, potom do kraja godine dolaze izbori za predsjednika/cu države, zatim idemo na izbore za Hrvatski sabor, a u prvoj polovici 2020. Hrvatska predsjeda Europskom unijom. To znači da će Vladin reformski kapacitet biti sveden na minimalne razine i da ne trebamo očekivati jače reformske odluke u tom razdoblju.

Doduše, politička kultura u Hrvatskoj i dalje je takva da će se protiv jedinog jačeg poteza Vlade koji možda može dobiti epitet reformskog u ovom mandatu - promjene u mirovinskoj politici kojima se podiže dob za umirovljenje i povećava penalizacija za ranije umirovljenje - provesti referendum (protiv smanjivanja poreza, naravno, nije bilo peticija). Ipak, sindikati koji organiziraju potpisivanje peticije za referendum, a podupiru ih i glavne oporbene stranke, sigurno nisu očekivali odluku Zagrebačke nadbiskupije kojom se odbija njihov zahtjev da ispred sakralnih objekata prikupljaju potpise za organiziranje referenduma. A pogotovo nisu očekivali da će Crkva, kako se može zaključiti iz priopćenja, i sadržajno odbiti njihov zahtjev za poništenje odredbe o kasnijem umirovljenju.

Čini se da su Crkva i HDZ odigrali dupli pas, a tek treba vidjeti hoće li to nešto dodatno koštati porezne obveznike u nekim novim financijskim ustupcima Crkvi. Naime, ne samo da u iduće dvije godine ne treba očekivati prevelik trud Vlade kada su jače reforme u pitanju, nego se može očekivati niz mjera kojima će se pokazivati socijalna osjetljivost vladajuće koalicije, plus možda i najava nekih iznenadnih investicijskih prometnih i infrastrukturnih projekata.

Porezna opterećenja

Kada se radi o nastavku poreznog rasterećenja građana i poduzetnika, zasad se najavljuje smanjivanje opće stope poreza na dodanu vrijednost s 25 na 24 posto, ali je ministar turizma Gari Cappelli već ustvrdio kako će inzistirati da se stopa PDV-a za cijeli turizam smanji na 13 posto, a ne samo na dio usluga. Uz to, ministar financija Zdravko Marić skloniji je nekim drugim rješenjima kojima će se olakšati porezni pritisak na građane i poduzetnike, nego smanjivanju opće stope PDV-a. Iako treba pohvaliti ministra financija i Vladu što će nastaviti sa smanjivanjem poreznog opterećenja građana i poduzetnika, podaci pokazuju da to ne radimo u mjeri u kojoj bismo morali sukladno stupnju gospodarskog razvoja naše države.

Štoviše, nakon što su se ukupni prihodi opće države s 46,1 posto BDP-a u 2017. popeli na 46,6 posto BDP-a u 2018., nedavno usvojen Vladin trogodišnji Program konvergencije predviđa rast tog udjela u 2019. na 47 posto u ovoj godini, a zatim postupno smanjenje na 46,2 posto u 2022., što će i dalje biti više u odnosu na 2017.

Takvu razinu poreznog ugriza u BDP-u sebi mogu dopustiti bogate europske države, iako i one sve više imaju problema s održivim državnim financijama, ali Hrvatskoj takvo porezno opterećenje po svemu sudeći opstruira potencijal rasta gospodarstva. Većina nama konkurentnih i s nama usporedivih tranzicijskih država, naime, ima osjetno niži udjel poreznih prihoda u BDP-u, ali ima gospodarski rast znatno viši od tri posto, dok naša Vlada za ovu godinu predviđa rast od 2,5 posto i smanjenje tog rasta do 2,2 posto do 2022. godine.

Dakle, Vlada bi svakako trebala biti ambicioznija kada je u pitanju porezno rasterećenje, ali to bi značilo i da bi trebalo snažnije raditi na kontroli rashodovne strane proračuna, ali za to nema prevelike volje. I kada su u pitanju proračunski rashodi, Hrvatska bi zbog svih svojih unutarnjih i vanjskih ranjivosti trebala biti proračunski mnogo “suzdržanija” od smjernica aktualne politike, u suprotnom ćemo biti osuđeni na nedovoljan gospodarski rast, manje investicija, poslova i manji rast plaća. Jer, prema planovima Vlade, udjel rashoda opće države u BDP-u će se s 46,4 posto u 2018. povećati na 47,3 posto u ovoj godini i tek će 2021. biti ispod razine 2018. Kada, eto, prođu izborni ciklusi.

Naravno, lako je pravednički pitati što je loše u tome da Vlada poveća izdvajanja za socijalne programe ili da poveća financiranje lokalnih prometnica. Problem je, međutim, u tome što nismo toliko bogata država da možemo trošiti novac na socijalnu politiku i investicije bez da tri puta okrenemo svaku lipu. Kada su socijalni programi u pitanju, tada još uvijek postoje brojne zloupotrebe socijalnih pomoći jer nemamo sređeni imovinsko-prihodovni registar pa novac odlazi i onima koji nisu socijalno najugroženija skupina društva. I onda manje novca ostaje za one kojima novac stvarno treba.

O zloupotrebama javnog novca pri gradnji infrastrukturnih projekata ne treba trošiti puno riječi, ali treba kazati da onda ima manje novca za potrebne i nužne projekte. Na ovome mjestu mnogi će kazati kako se možemo zaduživati za takve potrebe ili da HNB može printati novac, ali podaci govore kako smo zbog smanjivanja javnog duga i deficita, kao udjela u BDP-u, za četiri godine smanjili godišnji trošak kamata s 13 na 8,8 milijardi kuna. A kada država plaća manje kamate, one su manje i za građane i za poduzetnike, što znači veću mogućnost za investicije, radna mjesta i plaće. Zbog toga, recimo, nije teško pozdraviti Vladinu najavu da će povećati porodiljne naknade.

Vladine projekcije

Pitanje je, naime, koliko će takvih predizbornih odluka biti u sljedećem razdoblju i hoće li onaj prihodovno-rashodovni ugriz u BDP-u dodatno narasti i u odnosu na Vladine projekcije. Iskustvo, ponovimo, pokazuje da što više tako “grizemo”, manje smo, na sadašnjem stupnju razvoja, sposobni generirati gospodarski rast, investicije i zaposlenost. Kada je državna potrošnja u pitanju, Vlada je za ovu i iduću godinu već prethodno imputirala trošak koji će dodatno pojačati udjel javne potrošnje u BDP-u, a to su nove odredbe kojima se povećavaju benefiti branitelja, pogotovo onih iz HVO-a. No, trebamo se nadati da za 2020. Vlada neće donijeti odluku o nabavi još skupljih vojnih aviona, nakon što je propao dogovor s Izraelom.

Pitanje je hoće li biti novih dogovora s Milanom Bandićem i financiranja nekih projekata koji će se prebaciti s Grada Zagreba na državni proračun, čemu smo bili svjedoci u posljednje vrijeme. Može se očekivati da “iskrsnu” dodatni izdaci za građane koje predstavljaju manjinske stranke jer će HDZ i za idući mandat opet trebati svaki mandat za krpanje vladajuće koalicije. Možda se povećaju i razni tipovi subvencija za stambene kredite ili se nešto dodatno “udijeli” umirovljenicima, državnim i javnim službenicima. Neograničeni su putevi i modeli potrošnje novca poreznih obveznika.

Ono što se, pak, sigurno neće dogoditi, jest reforma jedinica lokalne uprave, smanjivanje broja županija i općina, jer je HDZ donio odluku da se županijski ustroj neće dirati, a broj općina će se smanjivati “evolutivno”, dakle na dekadnoj i stoljetnoj osnovi. Neće se dogoditi ni efikasnije i dinamičnije funkcionalno spajanje bolnica, odnosno preseljenja bolničkih odjela iz jedne u drugu bolnicu kako bi se podigla kvaliteta usluga na tim odjelima i smanjio trošak zdravstvenog sustava. I ta se “reforma” provodi presporim tempom, pogotovo projekt objedinjavanja javne nabave u tom sustavu.

Neće se jače zadirati ni u reformu pravosuđa, a taj je sustav možda najveći problem hrvatskog društva. Točno je da su se napravile promjene, i to u dobrom smjeru, i da se događaju pozitivne promjene u tom sektoru, ali to je trebao biti prvi mali korak, a ne kraj te reforme u organizacijskom i sadržajnom smislu. Novi podaci iz istraživanja Europske komisije govore kako 42 posto građana misli da je stanje neovisnosti pravosuđa izrazito loše, dok 34 posto misli da je loše, a to znači da 75 posto građana nema povjerenje u pravosudni sustav. To drugim riječima znači da nemaju povjerenje u sustav, u državu, u pravične procese razrješavanja sporova, što možda više od svega proizvodi apatiju i besperspektivnost.

Nadalje, tek trebamo vidjeti koliko će kvalitetna biti najavljena reforma državne uprave (oko 50 tisuća zaposlenih u ministarstvima i drugim državnim institucijama) jer predviđena depolitizacija i dalje ostavlja politici velik utjecaj na državne službenike pri vrhu hijerarhije. U tom kontekstu čekamo rješenja vezana za sustav plaća i napredovanja u državnoj upravi, rješavanja žalbi na odluke vezane za plaće, stimulacije i destimulacije. Obrazovna reforma je polako, posve polako krenula, ali ono čemu Vlada još nije pristupila dovoljno ozbiljno jest kako više uključiti privatni sektor u obrazovanje i zdravstvo, a da ne budu ugroženi modeli solidarnosti i univerzalno dostupnih usluga za sve građane.

Restrukturiranje i privatizacija državnih poduzeća koja nisu od strateškog značaja također je daleko od poželjne dinamike, što, naravno,omogućava nastavljanje političkog klijentelizma u tom dijelu gospodarstva. Hrvatska ima, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, 1181 poduzeće u svom vlasništvu, od čega oko 800 tvrtki u potpunom državnom vlasništvu, s rashodima od oko 160 do 170 milijardi kuna, i zapošljavaju više od 115 tisuća ljudi.

To je kolač kojeg se političari još ne žele odreći. Privatizacija 25 posto HEP-a je zaustavljena u srcu HDZ-a, restrukturiranje sustava HŽ-a debelo kasni i pitanje je hoće li se provesti u mandatu ove Vlade, iako je početak restrukturiranja i privatizacije HŽ Carga najavljen do kraja ove godine. Croatia Airlines također tek čeka restrukturiranje i privatizaciju, a lako bi se moglo dogoditi da država opet provede dokapitalizaciju jer CA više nje baš poželjna udavača.

Kasni i reforma vodnokomunalnog sektora kojom bi se trebalo osigurati učinkovito poslovanje javnih isporučitelja vodnih usluga, što bi se u konačnici pozitivno odrazilo i na cijenu vodne usluge. Između ostalog, tim se projektom predviđa spajanje vodnokomunalnih tvrtki, što je zahtjevno na mnogo organizacijskih i operativnih razina. Možda upravo na tom primjeru možemo oslikati kako funkcionira ova Vlada - da umjesto jačih poteza mnogo više smjera prema provođenju mikro poteza kako bi sitnim koracima donekle popravila krvnu sliku gospodarstva i društva.

Umjesto da snažnije krene u taj proces spajanja tvrtki (barem dosad to nije napravljeno), Vlada je na sjednici ovaj tjedan donijela uredbu o izmjeni uredbe o visini vodnog doprinosa, kojom se smanjuje doprinos na gradnju građevina za koje se izdaje akt za građenje. “Predloženom izmjenom uredbe o visini vodnoga doprinosa umanjila bi se obveza vodnoga doprinosa oko devet milijuna kuna, čime bi se stvorili povoljniji uvjeti poslovanja za poduzetnike zbog smanjenja administrativnih obveza u postupku ishođenja akata za gradnju.

Nadalje, predloženom izmjenom uredbe ujedno se provodi mjera koja će u primjeni Doing Business metodologije Svjetske banke rezultirati pozitivnim učinkom na položaj RH na ljestvici povoljnije poslovne klime i konkurentnosti gospodarstva. Predlaže se stupanje na snagu ove uredbe prvoga dana od dana objave u Narodnim novinama, zbog hitnosti, kako bi izmjene mogle stupiti na snagu do kraja travnja 2019. čime bi iste bile obuhvaćene u izvješću Svjetske banke”, navodi se u obrazloženju ove Vladine odluke koju je predložilo Ministarstvo energije i okoliša.

Energija za teška pitanja

Iz citiranog odlomka se vidi dobar dio filozofije ove Vlade: hitno ćemo provoditi mikro mjere koje će onda popraviti našu poziciju na ljestvici Doing Business, a velike reformske poteze rješavat ćemo tempom kornjače. I nije da filozofija “1000 malih koraka” nema smisla, štoviše, možemo je snažno podržati. Ali, tim koračićima treba ambicioznije pridružiti i one veće korake. Hrvatska nije zahvalna klima za takve rekonstrukcijske zahvate, ponovimo kako i za mirovinski reformu kreće referendumska kontra inicijativa, ali politika i nije zamišljena kao lak posao. Jer, lako je, na primjer, premijeru Andreju Plenkoviću obećati da će od mađarskog MOL-a otkupiti dionice Ine.

Teško je, a u našoj situaciji i nepotrebno i neodgovorno, to provesti. No, mnogo je teže s Mađarima dogovoriti da Ina posluje na osnovama koji neće biti suprotne interesima te kompanije ni hrvatske energetske politike. Čini se da je predsjednik Vlade shvatio tu lekciju kada je Ina u pitanju. Nažalost, to, kako se čini, neće utjecati na premijera i Vladu da u iduće dvije godine energiju usmjere na brže rješavanje “teških pitanja”.

Možemo se samo nadati kako neće biti olakih obećanja ili, još gore, provedbe ideja kao što je bila ona o otkupu Ine, a da će se, možda, realizirati, u eventualnom idućem mandatu, ona o privatizaciji 25 posto HEP-a putem Zagrebačke burze. Jer, tako bi HEP ostao u “našim rukama”, ali bi bio izlistan na burzi i bio bi podložan strožim korporativnim pravilima upravljanja. Nije to magično rješenje, ali jest korak u dobrom smjeru. Jer, ono što nam nedostaje u društvu je upravo to - kvalitetnije korporativno i državno upravljanje procesima na svim razinama.