GRČKI DNEVNIK STIPANA TADIĆA I BOJANA MRĐENOVIĆA Putevima Henryja Millera

U suludo ljeto 1939., naslućujući što se sprema, književnik Henry Miller odlazi u Grčku kod svog prijatelja, također pisca, Lawrencea Durella. Rat ga je tamo zatekao i on se zadržao više mjeseci prije odlaska u Sjedinjene Države (o čemu se inače može čitati u Millerovoj zanimljivoj biografiji autora Roberta Fergusona, koju je nedavno kod nas izdao Sandorf, u sjajnom prijevodu Marka Gregorića).

Ti mjeseci mediteranske izolacije u trenutku kada se sveopći rasap vrijednosti (koji je Miller na razini pojedinačne svijesti i tematizirao u svojim romanima) konkretizirao u golemom pokolju, urodili su putopisom "Kolos iz Maroussija", fascinantnim prikazom Grčke iz perspektive nervoznog zapadnjaka sredine 20. stoljeća. Brojni nemirni duhovi kroz povijest (od Byrona do Millera) navraćali su u krilo majke zapadne kulture, ne bi li ih ruševine antičkih hramova i trgova podsjetile na velika dostignuća, ali i na krhkost civilizacije čiji su dio i koju kao umjetnici posebno senzibilno doživljavaju.

Taj nas dojam prati i dok listamo umjetničku knjižicu "Greek diary" slikara Stipana Tadića (rođenoga 1986.) i fotografa Bojana Mrđenovića (rođenoga 1987.), u kojoj su, svatko u svom mediju, sakupili dojmove s biciklističkog putovanja grčkim regijama Atikom i Peloponezom u ljeto 2016. Crteži i fotografije iz knjižice izloženi su nedavno u Galeriji Rigo u Novigradu, Galerijskom centru u Varaždinu i Galeriji Prozori u Zagrebu, ali sama publikacija stvarni je format u kojemu oni trebaju biti gledani, koji sugerira linearnu protočnost, te izmjenom prizora evocira ritam bicikliranja pod grčkim suncem.

Knjižica naznačuje njihove zgode i nezgode, ali od njih ne čini anegdote, nego prikazuje samo rasute slike. Ne inzistirajući na narativu, nego tek na slijedu scena, dva umjetnika pokazuju priličnu srodnost s literarnim postupcima već spomenutog Henryja Millera, iako su (nažalost) njihove avanture nešto manje sočne (jedina putenost koju možemo susresti u knjizi, izuzmemo li Bojanove fotografije djevojaka koje se sunčaju, jest Stipanova sličica u kojoj ga je probudio obližnji snošaj na plaži gdje je spavao).

Cinično promatranje

No, utoliko su ti doživljaji realniji. Oni odbacuju suvremene imperative forsiranog avanturizma, intenzivnih zabava i tobožnje nesputanosti na putovanjima. Nasuprot tome, knjižica nas uči kako vidjeti neobičnu ljepotu u svakodnevnom - u kamionu punom rajčica koje ponekad ispadaju po cesti i bivaju zgažene; u ciničnom promatranju hordi turista koje naviru na plaže, ostavljajući svakojako smeće; u prizorima polja, planina i improviziranih kafića, sličnih onima na dalmatinskoj obali.

Upravo u Millerovoj "Rakovoj obratnici" pripovjedač piše reportažu o Dalmaciji, bez da ju je ikada posjetio, maštajući o njoj kao o nekom arkadijskom predjelu koji je u suprotnosti s njegovom nervoznom i skučenom pariškom svakodnevicom. Ta laka izmjenjivost realnosti i fikcije sugerira kako za intenzivan doživljaj stvarnosti nešto treba doživjeti mentalno, makar i u imaginaciji, odnosno kako s dovoljno senzibiliteta u Grčku možemo otići gledajući odabrane dojmove ovih dvojice autora. Jednako tako, ni najveća želja za putovanjima neće izoštriti prirođenu tupost većine današnjih avanturista, koji grozničavo traže nove fascinacije po ovom sve povezanijem svijetu i ne sluteći da mogu vidjeti samo ono što nose u sebi.

U opusu Stipana Tadića ovakav intiman putopis nije novost - na sličan je način u stripu i ilustraciji zabilježio svoje dojmove Ujedinjenih Arapskih Emirata, Pariza, kao i okolice Zagreba. Bojan Mrđenović, iako sklon angažiranoj fotografiji kojom je bilježio propadanje Daruvarskih toplica, trgovačkog lanca Budućnost, hotelskih kompleksa na Jadranu i infrastrukture na Jadranskoj magistrali, svojim lapidarnim, minimalističkim kompozicijama čini interesantnu protutežu Stipanovu često zafrkantskom, ali i romantičnom crtežu.

Tako uz crteže polja i sutona vidimo fotografije jednoličnih novogradnji i političkih plakata, a uz akvarelizirane prikaze ruševina, generičku klesarsku produkciju klasičnih stupova za seoska i malograđanska dvorišta. Na jednom simpatičnom crtežu, dok autori bicikliraju u sutonu, u dvije jednostavne rečenice ekstrahirane iz dijaloga vidi se njihova temeljna razlika u svjetonazoru - slikar naginje individualizmu kao osnovnoj ljudskoj vrijednosti, a fotograf kolektivizmu, odnosno gradnji zajednice kao uvjetu bez kojega se čovjek ne može ostvariti u potpunosti. Obadva stava i pristupa stvaralaštvu vidljiva su u ovoj knjizi. Ispreplićući se, polemizirajući i nadopunjavajući se, oni čine jedinstvenu sliku Grčke.

Vrelo inspiracije

Bogata povijest te zemlje vrelo je inspiracija za naša dva čedna Henryja Millera. Agamemnonova zlatna maska (to jest posmrtna maska aristokrata iz Mikene, iz oko 1500. godine prije nove ere, kojoj je mitsku pozadinu dodao arheolog Heinrich Schliemann) i legendarni pjevač grčkog melosa, poznat po angažmanu u prog-rock bendu Aphrodite's child Demis Russos, stoje ovdje kao dvije fascinacije koje spajaju stoljeća u vizualnom tkanju ove knjige.

Teško je reći je li Oswald Spengler u "Propasti Zapada" bio u pravu, napisavši da današnji čovjek koji teži ekspanzivnom obuhvaćanju prostora, vremena, znanja (pa i prizora, kao i umjetnici u ovoj knjizi) stoji svjetonazorski posve apartno od antičkoga čovjeka, posvećenoga vječnoj sadašnjosti, ali kroz svijest ovih dvojice umjetnika moderni i drevni svijet čine jedan nerazdvojni splet, jedinstven narativ ili, bolje rečeno, mit.

On je u Grčkom dnevniku ispričan u dva različita, često kontrapunktna, ali zato i zanimljiva glasa. Putopisci, odnosno putoslikači, uspjeli su stvoriti djelo koje se razlikuje od brojnih banalnih dokumentarističkih razglednica s umjetničkih rezidencija ili književnih nabrajanja nevjerojatnih avantura. U Grčkoj su oni razbudili svoju svijest bilježeći vizualne fascinacije, a gledajući knjigu i mi, njezini konzumenti, možemo se uživjeti u njihovu osjetljivost za svijet oko sebe te se pitati ne bi li nam život bio ljepši da uočavamo neki smisao koji se ne mora nužno moći izreći, ali koji na nas djeluje specifično estetski, primjerice u limenci Coca-Cole popijenoj na plaži ili u fast foodu u nekom bezličnom turističkom gradiću. Kao što kaže Stipan na jednoj sličici ovog dnevnika: "Mislim da sam izgubio malo škembe na ovom putovanju".