IMA LI RIBARSTVO U JADRANU BUDUĆNOST? Kako je potpuna zabrana ribolova u Jabučkoj kotlini pokazala put za rješenje problema

Bilo je potrebno desetak godina, cijeli niz napornih pregovora ribara, znanstvenika i političara, i jedan neuspješni pokušaj da bi zabrana ribolova u Jabučkoj kotlini zaživjela. No dvije godine nakon posljednje uspostave, plan da se “zatvori” ovo prirodno mrjestilište oslića i škampa na području od otoka Žirja prema Ortoni na ušću Pescare, pokazuje sjajne rezultate.

Monitoring i mjerenja koja su obavili Institut za oceanografiju i ribarstvo iz Splita u suradnji s Laboratorijem za biologiju mora i ribarstva iz Fana, pokazala su značajno povećanje ulova oslića, škampa i kozice u području koje je zatvoreno za ribolov, ali i u okolnim zonama u kojima je ribolov dozvoljen samo dva dana. Pozitivni pomaci zamijećeni su i u okolnom moru koje nije pod zaštitom, u koje migrira riba iz zaštićene zone, a popravila se i dužinska struktura ribe - drugim riječima, love se veći primjerci.

Trogodišnje zatvaranje Jabučke kotline za ribolov, koje je stupilo na snagu tijekom ljeta 2017. godine, jedinstveni je slučaj na području Mediterana a i šire, jer je to prvi put da su se dvije zemlje usuglasile oko drastične mjere zabrane u međunarodnim vodama, što je potom zapečaćeno odlukom i na međunarodnoj razini. S 1500 četvornih kilometara potpune zabrane, i još približno isto toliko tampon zona u kojima se smije loviti samo dva dana, to je ujedno i dosad najveće područje zaštićeno na području Mediterana.

Ideja stara desetak godina došla je, štoviše, od samih hrvatskih ribara i podupirana je od znanstvenika s hrvatske i talijanske strane.

“Jabučka kotlina hrani Sjeverni i Srednji Jadran”, pojašnjava to ribarskom izrekom riječki koćar Romeo Mikičić, aludirajući ne samo na činjenicu da se tu mrijeste oslić i škamp, već i da se na tom području nalazi 23 posto ukupne biomase gospodarski važnih vrsta.

No, prvi pokušaj zatvaranja 2016. godine neslavno je propao kada talijanske vlasti nakon prve eksperimentalne godine nisu željele produžiti zabranu. Svi pozitivni efekti ubrzo su nestali. Talijanski ribari u jednom su izlasku lovili uobičajenu mjesečnu količinu ribe, prisjeća se Nedo Vrgoč, ravnatelj Instituta za oceanografiju i ribarstvo iz Splita. Novom rundom napornih političkih pregovora i pritisaka struke ipak je ubrzo iznuđena nova zabrana, koju je u svoje preporuke, obvezujuće za sve zemlje članice, uvrstila i Opća komisija za ribarstvo Mediterana (GFCM). Princip ove mjere je jednostavan - zaštititi mrjestilište i “dječji vrtić” na duže vrijeme, dopuštajući ribljoj populaciji da se razvije. Tako, pojašnjava Vrgoč, zaštita tek nešto više od 1 posto Jadrana rezultirala je značajnim poboljšanjem stanja ribljih fondova.

Flote pet zemalja

Dobri rezultati iz Jabučke kotline, pozdravljeni na posljednjem sastanku subregionalnog odbora za Jadran GFCM-a, potvrda su jedne od rijetkih mjera zaštite ugrožene riblje populacije oko koje se slažu svi sudionici komplicirane borbe za održivo ribarstvo u Jadranskom moru - jednom od područja s najvećim prelovom ribljih vrsta u Mediteranu. Prema posljednjim podacima iz 2017. i 2018 godine, od ekonomski značajnijih pridnenih vrsta u prelovu su i dalje trlja blatarica, kozica, škamp i list, a posebno ugrožen je oslić, čija je razina ribolovne smrtnosti sad već i do tri puta veća no što bi trebala biti. U prelovu su već godinama i dvije ekonomski ključne vrste male plave ribe, sardina i inćun, o kojima u Hrvatskoj ovisi i cjelokupna industrija prerade ribe koja zapošljava 3300 ljudi, ali i uzgoj tuna.

Situacija u Jadranu komplicirana je i zbog geopolitičkih odnosa, odnosno činjenice da iz njega ribu crpe flote pet zemalja, pri čemu glavnu ulogu, naravno, igraju Italija i Hrvatska. Talijanska flota druga je prema veličini u Mediteranu i mnogo je veća od hrvatske i na području Jadrana. Prema podacima Uprave za ribarstvo Ministarstva poljoprivrede, hrvatska flota plivarica za ulov male plave ribe broji preko 200 plovila kojima se godišnje ulovi preko 60 tisuća tona ribe, što čini 90 posto ukupne količine ulova i oko 56 posto vrijednosti ukupnog ulova. Koćarska flota za pridnene vrste broji, pak, 350 plovila, no iako se njome ostvari tek 6 posto ukupnog ulova, njegova vrijednost je oko 15 milijuna eura, odnosno čak 25 posto ukupne vrijednosti ulova.

Talijani u tzv. zoni 17 – odnosno „gornjem“ dijelu Jadrana do zamišljene linije povučene otprilike između Barija u Italiji i Bara u Crnoj gori, imaju pak nešto više od 3000 ribarskih brodova svih vrsta, a ovaj veliki nesrazmjer u brojnosti, te još više u snazi dviju flota očituje se i u ukupnom ulovu, iako je precizan podatak o količini ribe koju godišnje dignu talijanski brodovi u Jadranu neobično teško dobiti. Dodatni problem predstavlja i činjenica da se veći broj mrjestilišta nalazi na hrvatskoj strani Jadrana, kao i ukupno gledano veći postotak riblje biomase.

Sve to čini Jadran možda i jednim od najkompleksnijih područja na svijetu za spašavanje ribarstva i ribljih fondova, što dodatno kompliciraju i politički interesi na razini EU. Muke po održivom ribarstvu do izražaja pogotovo dolaze u posljednje vrijeme, u kontekstu skorašnjih donošenja planova upravljanja na razini EU koji će zemlje članice obavezati na konkretne mjere zaštite.

Brojne zabrane

Neovisno o budućim planovima EU, na hrvatskom dijelu Jadrana već su posljednjih nekoliko godina na snazi iznimno striktne prostorno-vremenske mjere zaštite. Plivaričarima je, primjerice, ograničen ribolov na 180 dana godišnje i na 20 dana mjesečno po plovilu. Prije dvije godine uredbom GFCM-a za cijeli Jadran uvedeno je dodatno ograničenje od 144 dana po plovilu za ciljani ribolov srdele i 144 dana za ribolov inćuna. Ribolov je zabranjen i u razdoblju mriješćenja srdele, što bi značilo tridesetak dana od polovice prosinca do polovice siječnja, a ove godine zabrana je trajala i od sredine siječnja do sredine veljače, kao i tijekom svibnja zbog mriješćenja inćuna.

Do kraja godine broj dana zabrane ribolova popet će se na 91. Kako bi se zaštitile mlađe godišnje klase srdele i inćuna, čak oko 60 posto unutarnjeg mora, uglavnom kanalskih područja, nalazi se pod raznim mjerama zaštite, pri čemu je 26 posto zatvoreno tijekom cijele godine, a još 33 posto tijekom šest mjeseci. Prema preporuci GFCM-a, ukupni ulov male plave ribe k tome ne smije prijeći količine iz 2014. godine, a Hrvatska se obavezala da će osigurati smanjivanje ulova za 5 posto. Slične kompleksne mjere važe i za koćarski ribolov, a iz Uprave za ribarstvo tvrde da država pomoću sredstava iz Europskog fonda za pomorstvo i ribarstvo ribarima financira preko 250 dana privremene obustave ribolova.

Susjedi na drugoj strani Jadrana također provode GCFM-ovu preporuku za zaštitu male plave ribe s ribolovom ograničenim na 144 dana za srdelu i inćune, kao i planiranim smanjenjem od 5 posto ukupnog ulova, no njihove mjere zaštite donekle su drugačije. Plivaričarima je zabranjen ribolov po mjesec dana u različitim razdobljima za različita područja te po šest mjeseci na šest nautičkih milja od obale. Talijanskim koćarima je, između ostalog, zabranjen ribolov u pojasu 3 nautičke milje od obale, te tijekom subote i nedjelje.

Učinkovitost ovako kompleksnih prostorno-vremenskih zabrana koje premrežuju Jadran predmet su stalne rasprave znanstvenika, ribara i političara na mnogobrojnim sastancima međunarodnih tijela. Čak 11 međunarodnih projekata predvođenih hrvatskim i talijanskim znanstvenicima provodi se trenutačno na području Jadrana s ciljem detekcije svih faktora koji utječu na osjetljivu ekologiju Jadrana i procjene efekata zaštite. Ipak, većina hrvatskih i talijanskih znanstvenika slaže se da su trenutačne mjere zasad najbolje kompromisno rješenje, a prevelike zamjerke nemaju ni hrvatski ribari.

“Mjere su dijelom socioekonomski prilagođene ribarstvu na Jadranu”, potvrđuju Ivan Birkić, predsjednik grupacije ribolova u HGK, i Krstina Mišlov Jelavić, predstavnica grupacije ribolova u savjetodavnom vijeću za Mediteran Europske komisije (MEDAC).

“Područja koja su zatvorena za ribolov naša su najbogatija područja gdje se nalaze srdele i inćuni, svih starosnih kategorija. To je naša banka, naša ušteđevina za budućnost”, reći će Mišlov Jelavić. Mjere upravljanja malom plavom ribom dosad, tvrde oni, nisu drastično naštetile hrvatskom ribarstvu. “Stalno se smanjuje ulov u kilogramima, ali se popravlja pecatura - broj komada u kilogramu ribe, što znači da su ekonomski gubici vrlo mali ili nikakvi. U posljednje tri godine kontinuirano smanjujemo napor, tako da smo ukupan ribolovni napor smanjili 25 posto, ali i dalje imamo kontinuirano dobre ulove, što bi značilo da su stokovi male plave ribe stabilni”, kazao je Birkić. Ono s čime nisu baš sretni, priznaju predstavnici ribara, je to što im je od 90 dana lovostaja plaćena samo trećina jer je tako propisano Europskom uredbom.

Pojedini politički lobiji u EU, kao i u Europskoj komisiji, rado bi, međutim, na Jadranu primijenili puno jednostavniji sustav koji je već uveden na Sjevernom moru i Biskajskom zaljevu - ulovne kvote. Prijedlog plana za upravljanje malom plavom ribom na području Jadrana koji je Europska komisija prošle godine uputila na glasanje u Europski parlament sadržavao je upravo sustav kvota, a bio je podržan od političkih grupacija S&D, ALDE i Greens/EFA. Prijedlog je podržala čak i poznata organizacija za zaštitu okoliša WWF Europa, iako su kvote temeljno suprotne stručnim, znanstveno utemeljenim preporukama GFCM-a. koje se već provode u Jadranu.

U konačnici je Parlament ipak izglasao prijedlog Odbora za ribarstvo Europskog parlamenta, prevođenog Ružom Tomašić, koji je mnogo bliži preporukama GFCM-a, a takav prijedlog sada čeka i odobrenje Europskog vijeća. Riječ kvota u međuvremenu je postala stalni izvor strahova u hrvatskoj ribarskoj zajednici i štoviše, kako nam tumači Vrgoč, ključni problem u nimalo jednostavnim zajedničkim pokušajima ribara i znanstvenika da riješe problem ribolovne održivosti.

Jesu li kvote dobre?

- Kvote su mehanizam koji se uspješno primjenjuje u sjevernim morima i EU ga zato nastoji uspostaviti i u Mediteranu. No mi smatramo da on nije primjenjiv za Jadran iz više razloga. Naši brodovi love veliki broj vrsta i teško je odrediti kvotu za svaku od njih. I kada se odredi, nemoguće je tijekom ribolova odvojiti jednu vrstu i loviti nju, a drugu izbjegavati. Stoga sustav kvota vodi prema zaustavljanju ribolova, smatra Vrgoč, a potvrđuje nam to i Mikičić kao jedan od najstarijih hrvatskih koćara.

“Kad se u sjevernim morima lovi bakalar, uzme se mreža za bakalar, i to je to. Slično je i za škampa. Ja kad ovdje uzmem mrežu za škampa, u njoj završi 15 vrsta, od oslića do trilje”, pojašnjava Mikičić, dodajući kako bi to značilo da bi ulovljenu, a time i mrtvu ribu izvan kvote morao bacati ili, pak, u potpunosti odustati od ribolova.

Kvote su osim toga, nastavlja Vrgoč, primjenjive u uvjetima dugoživućih vrsta koje se love tek nakon što navrše 3 do 4 godine. U Mediteranu je ribolov baziran na izlovu mladih i često nedoraslih organizama - najveći dio ulova čine ribe stare godinu dana ili manje. U takvim uvjetima ogroman utjecaj na količinu ribe u moru, osim ribolova, imaju hidrografske prilike koje reguliraju obnavljanje populacije, pojašnjava Vrgoč, dodajući da su se u Jadranu dosad pokazale najuspješnije mjere prostorno-vremenske regulacije i zabrane u vremenu i zonama mriješćenja. Simone Libralato s talijanskog Nacionalnog instituta za oceanografiju i eksperimentalnu geofiziku u Sgonicou, jedan od vodećih talijanskih stručnjaka na ovom području, slaže se da nema jednostavnog rješenja za more u kojem se lovi veliki broj vrsta s različitom opremom, već to mora biti kombinacija mjera.

“Zabrana u Jabučkoj kotlini koja funkcionira za oslića, ne funkcionira, recimo, za malu plavu ribu. Ja jesam za ekološku održivost, no jesam i za to da ribarstvo nastoji postojati - nikako se ne bih zalagao da Jadran postane jedna velika zabranjena zona”, tvrdi Libralato, koordinator ambicioznog projekta FAIRSEA, u kojem sudjeluje većina za ribarstvo ključnih institucija na Jadranu. Projekt bi trebao uvelike poboljšati način kako se dosad procjenjivalo stanje ribljih fondova, uglavnom na temelju podataka uzetih s ribarskih brodova i administrativnih podataka o ribolovnom naporu. Sada će se u modeliranje uključivati i hidrodinamika vodenih masa, primarna i sekundarna produkcija u moru, rasprostranjenost bioloških resursa, promjene u hranidbenim lancima, no i socioekonomski aspekti ribolova.

Koliko je, naime, ekosustav Jadrana podložan utjecaju i klimatskih promjena dobro ilustrira činjenica da je u posljednjih desetak godina u naše more ušlo preko dvadesetak invazivnih vrsta. Kozica, nekad potpuno netipična za Jadran, sad je postala jedan od glavnih izvora zarade za hrvatske i talijanske koćare. Mijenjaju se i navike ribara - nekad je važilo da Talijani više love inćuna, a mi srdelu, no sad je inćun s povećanjem cijene postao popularniji kod hrvatskih ribara.

Talijanski i hrvatski argumenti

Nakon plana upravljanja za malu plavu ribu, EU bi uskoro trebao donijeti sličan plan za pridnene vrste. Nagađa se da će i on nalikovati postojećim mjerama koje se provode u Hrvatskoj, no Vrgoč pojašnjava da će hrvatska strana inzistirati na pravednom “saniranju štete”.

“Talijani u Jadranskom moru imaju skoro tri puta više koćarica od Hrvata, ujedno i veća, novija i bolje opremljena plovila nego mi, koja eksploatiraju, ne samo talijansko teritorijalno more, nego i međunarodne vode te naš ZERP. Stoga i ne čudi činjenica da Talijani u posljednjih dvadesetak godina u prosjeku godišnje love i do četiri puta više koćarske ribe nego mi. S druge strane, međunarodna znanstvena istraživanja pokazuju da je u našem teritorijalnom moru dvostruko više ribe na jedinicu površine nego u ostatku Jadrana.

Stoga je očito kako je razina eksploatacije nekoliko puta jača uz zapadnu obalu Jadrana nego uz istočnu, a samim time i odgovornost za sadašnje loše stanje resursa”, tvrdi Vrgoč, pojašnjavajući da se hrvatska strana zalaže da buduće mjere smanjivanja ribolovnog napora budu proporcionalne odgovornosti pojedinih flota za nastalo stanje.

Kako će takav zahtjev proći na talijanskoj strani teško je reći.

Talijanski znanstvenik Giuseppe Scarcella potvrđuje, primjerice, da Talijani pretjeruju u eksploataciji mlađih primjeraka pridnenih vrsta, smanjujući ukupnu produktivnost populacije, ali upozorava i na to da Hrvati veliku količinu biomase male plave ribe koriste za uzgoj tuna, što tvrdi, nikako nije održiva praksa. Talijanski, pak, ribari, kao što se može i pretpostaviti, često misle da oni snose manju krivnju.

“Mi ne možemo loviti subotom i nedjeljom, a Hrvati mogu. To nije u redu. Trebali bismo svi imati iste mjere”, smatra, primjerice, Zennaro Renzo, ribar iz Chioggie. Talijanskim ribarima čini se i da su njihovi hrvatski kolege danas bolje organizirani. Ili kako bi, suprotno uvriježenom mišljenju hrvatskih ribara, zaključio tršćanski ribar Guido de Grassi: “Danas su Hrvati ti koji postavljaju zakone u EU”.

*Ovaj tekst potpomognut je programom “Reporters in the Field” fundacije Robert Bosch i medijskom mrežom n-ost. U njegovu nastanku surađivao je i Jacopo Pasotti