KAKO SU ZAGREPČANI DOČEKALI NACISTE 1941. GODINE? Neki tvrde da im se klicalo, ali istaknuti glumac se sjeća: 'To je laž, ljudi su skamenjeno gledali'

Kad je 10. travnja 1941. njemačka vojska ulazila u Zagreb, na ulici se zatekao i generalni sekretar CK KPJ Josip Broz Tito: bio je ogorčen bahatošću i trijumfalizmom nacista, ali i time što ih određeni broj ljudi ipak pozdravlja. Tito se sklanja k prijatelju, u obiteljsku kuću na Trešnjevci. Koji dan poslije, pod dojmom tih događaja, piše letak: “Događaji u Zagrebu prilikom dolaska osvajača bit će najtamnija ljaga u tvojoj povijesti, hrvatski narode.”

U hrvatskoj javnosti već gotovo 30 godina traje rasprava što je zapravo bila ustaška Nezavisna Država Hrvatska. Debata je počela govorom Franje Tuđmana na Prvom saboru HDZ-a u veljači 1990., kad je ustvrdio kako NDH “nije bila samo fašistička tvorevina, već i izraz stoljetnih težnji hrvatskoga naroda za samostalnom državom”. Tako se NDH odjednom pojavila u relativno pozitivnom svjetlu, bez obzira na njezinu nacifašističku bit (koju Tuđman ne negira!), na njezino totalno političko i ratno svrstavanje na stranu povijesnoga Zla, na genocidne i druge zločine koje je počinila.

Sljedećih se godina debata intenzivirala. Nakon Tuđmana uslijedili su mnogo radikalniji tumači NDH. Dobar dio tih tumača posve negira zločine koji su počinjeni uime NDH i nastoji je prikazati kao hrvatsku državu kojoj se manje-više i nema što prigovoriti, čime se, zapravo, odbacuju i Tuđmanova stajališta.

Duboke podjele

O ovoj temi, ali i još četrnaest drugih, piše povjesničar dr. sc. Ivo Goldstein u novoj knjizi “Kontroverzije hrvatske povijesti 20. stoljeća”. Goldstein se bavi događajima koji još izazivaju sporove: Što je Jugoslavija bila za Hrvatsku, Alojzije Stepinac - svetac ili kolaboracionist, Je li Tito radio za Hrvate ili protiv njih...

Među njima je i pitanje koje i poslije sedam i pol desetljeća izaziva duboke podjele: Što je bila i što je Hrvatima značila NDH? Za razliku od revizionista, koji brane uspomene na ustaški režim, Ivo Goldstein brani tezu kako je većina Hrvata bila protiv NDH: “Neke stvari su nesporne. Ne može biti sporno da je NDH bila zločinački projekt. Isto tako ne može biti sporno ni kako je izvan Hrvatske, u čitavoj međunarodnoj zajednici, ocjena NDH izrazito nepovoljna. Za vrijeme rata nije bilo slobodnih izbora ni sondaža javnog mišljenja, ali nije sporno da bi se, da su postojale takve mogućnosti, pokazalo da partizani najkasnije od jeseni 1943. imaju većinsku potporu među Hrvatima u Hrvatskoj”, kaže u razgovoru za Magazin.

Međutim, kako piše u poglavlju o Hrvatima i NDH, tog 10. travnja, reakcije Zagrepčana bile su različite. Filmski režiser Vatroslav Mimica (1923.) tvrdio je da su “ljudi koji su dočekivali Nijemce bili bučni i egzaltirani, ali nisu bili brojni”. Opisivao je kako je “nailaskom njemačke kolone... jedna starija, već ocvala djevojka... bacala naranče njemačkim vojnicima i u ekstazi vikala: ‘Sieg Heil! Sieg Heil!’ Žile na vratu bile su joj nabreknute, usta zapjenjena” te je zaključio: “U svakoj sredini ima izdajnika, jednako kao i glupih i ograničenih ljudi, ali oni nisu grad.”

Istaknuti glumac Vjekoslav Afrić sjeća se da su za Nijemcima, pošto su prošli, “ostajali samo zaprepašteni i unezvereni pogledi”. Slično je svjedočio i Mahmud Konjhodžić: “Laž je, da je zagrebačko stanovništvo uopće izišlo na ulice da dočeka Hitlerove trupe. To je bila frankovačka laž. Na ulicama je ponegdje stajao tanak špalir ljudi i žena. Na Jelačićevu trgu špalir je bio također sasvim tanak, kao i svuda... Bilo je i nekoliko uzdignutih ruku i fašističkih povika. Ali najviše ljudi, koje sam tada vidio, kao da su se bili skamenili.” S druge strane, Darko Sagrak, koji nikad nije krio simpatije za ustaše, tvrdio je kako su “Nijemci dočekani kao osloboditelji i prijatelji”.

Doista, jesu li Hrvati masovno i s veseljem dočekali uspostavu države, koja će se uskoro pokazati kao najgori zločinački projekt u nacionalnoj povijesti? Utemeljena na neljudskim rasnim zakonima i predvođena skupinom kvislinga, NDH je ubrzo počela izazivati odium kod velikog dijela stanovništva, ali imala je i niz pristalica. Mnogi su bili zadovoljni, jer su smatrali da je uspostavom nove, nacistima politički bliske države, Hrvatska praktički izbjegla ratna stradanja u koja je Europa tako dramatična utonula - sve pod parolom: “Nema rata, a imamo državu!” Uostalom i nadbiskup Alojzije Stepinac u jednom javnom obraćanju potkraj 1942. naglasio je “kako Zagreb nije zaboravio, da zahvali Bogu, što je njegovom milošću ostao čitav i pošteđen”.

Abnormalna pojava

Drugi su pak bili razočarani centralističkom i unitarističkom Jugoslavijom pa su pozdravljali uspostavu NDH, jer se uspostavlja samostalna Hrvatska. Istaknuti slikar Jozo Kljaković ustvrdio je kako je “20 godina vladavine srpske dovelo do apsurda”, do “jedne abnormalne pojave, da Hrvati dočekuju naciste kao oslobodioce. Pavelić, koga su fašisti doveli, a nacisti prihvatili, nije bio izraz hrvatske duše, on je bio čovjek balkanskog mentaliteta, karaktera i morala”. Lujza Janović-Wagner, također svjedok tih događaja, zapisala je da “ne može shvatiti mržnju prema suljudima, suradnicima, sunarodnjacima”. Neki od onih koji su podržali novu vlast osjećali su svu rigidnost ustaštva, ali su se zavaravali da je “bolja ikakva nego nikakva Hrvatska”.

Pa ipak, ne može se preciznije ustanoviti koliku je podršku u narodu uživao režim, jer pouzdanih onodobnih podataka nema, primjerice slobodnih izbora ili istraživanja javnog mišljenja. Ali da je podrška doista bila velika, u policijskim spisima i u medijima ne bi bilo mnogo prokazivanja stvarnih i mogućih protivnika. Očito je kako su simpatije koje je NDH imala u dijelu javnosti ubrzo ustupile mjesto razočaranju. Dijelom i zbog širenja nerealnog optimizma, suočavanje s realnošću, a do njega je došlo vrlo brzo, bilo je utoliko teže.

Prvi razlog razočaranja bilo je to što je Nezavisna Država Hrvatska to bila tek po imenu, a u stvarnosti je bila svojevrsni talijansko-njemački protektorat. Drugi razlog razočaranja vidi se iz izjave izvjesnog Vlade Prašeka: “To veliko oduševljenje na ulicama brzo je splasnulo kad su se pojavili prvi plakati o strijeljanim i obješenim protivnicima i nedužnim taocima”. Treći razlog bio je ekonomski slom već u ljeto 1941. Mnogi su već tada bili na rubu gladi.

Neobrazovani slojevi

U ustaške redove ulazili su u većem postotku oni iz neobrazovanijih slojeva, kao i iz nekih siromašnijih predjela Hrvatske i BiH, gdje su se za vrijeme Kraljevine Jugoslavije stvorili snažni nacionalni i vjerski antagonizmi. Mnogi su bili zadovoljni i time što je NDH obuhvatila i BiH. Bilo je i različitih simpatizera, kao i oportunista iz raznih društvenih slojeva. Bilo je i mnogo državnih službenika koji su se priključili pokretu - činili su to iz oportunizma, kako bi sačuvali radno mjesto, očito pogrešno procjenjujući budućnost.

“S druge strane”, kaže Goldstein, “bilo je i vrlo inteligentnih i obrazovanih ustaša, koji su završili najbolje zagrebačke gimnazije, a dolazili iz dobrih obitelji, kao što su Dido Kvaternik ili Mladen Lorković. No, bilo je i dosta onih koji su se odlučili ubaciti u strukture NDH i tako preživjeti. Međutim, ubrzo su se našli pred nerješivim problemom. Režim NDH počinio je teške zločine i više nije bilo povratka, a oni su bili suputnici tog režima. I značajan broj takvih se, korak po korak, od lojalnih službenika do kraja rata prometnuo u zločince.”

Jedno je dokumentirano - ustaše su se gadile i njihovim nacističkim pokroviteljima.

Brojni izvještaji generala Glaisea von Horstenaua i kapetana Arthura Haeffnera svjedoče ne samo o samovolji ustaša i metodama koje su primjenjivali nad Srbima u NDH nego i o odnosu stanovništva prema tim zločinima. Von Horstenau u izvještaju iz kolovoza 1941. kaže da “…svaki Hrvat koji nije ustaša ovo odlučno odbija (…) Srbi su načelno stavljeni izvan zakona, no i među Hrvatima vlada velika nesigurnost (…) Eugen Dido Kvaternik najomraženiji je čovjek u zemlji…” Dalje kaže kako se pravoslavne obitelji nakon tjedana maltretiranja nisu htjele vratiti u svoja sela i borave po cijele dane u šumama, a da je teror koji su provodili ustaše prouzročio odlazak pravoslavaca u partizane, a i Hrvata među komuniste.

Nije bio mali broj onih koji su u travnju 1941. ušli u ustašku vlast, ali su se iz nje vrlo brzo povukli. Varaždinski gradonačelnik Ljudevit Ban već je 30. travnja podnio ostavku, koju je opravdao “dosadanjim prilikama i duhom vremena”, očito se ne mogavši složiti s prvim mjerama radikalnog ustaškog krila u gradu, na koje nije mogao ni na koji način utjecati. Dr. Feliks Židovec, karlovački gradonačelnik i dugogodišnji lokalni pravaški prvak, podnio je početkom lipnja ostavku na gradonačelničku dužnost i vratio se odvjetničkoj praksi, također iz protesta zbog terora vlasti.

Nagla pojava i kontinuirano jačanje političkog i oružanog otpora ustaškom režimu i stranoj okupaciji najuvjerljiviji su pokazatelj političkog raspoloženja hrvatskoga i nehrvatskoga stanovništva u NDH. Ustaški obavještajac je u ožujku 1942. razgovarao s jednim zagrebačkim bračnim parom koji mu je tvrdio “da je polovica domobrana, a i 80 posto zagrebačkog pučanstva protiv sadanjeg režima”. Potkraj 1942. ustaški izvori tvrde kako je u zagrebačkoj okolici u Donjoj Stubici, “u narod ubačena parola ‘Čkomi i čekaj’ i ‘Ne miješaj se u ustaški pokret’”.

Usto, na promjene u simpatijama utjecalo je sve više i stanje na ratištima: godina 1943. jest prijelomna, jer Saveznici preuzimaju inicijativu na raznim ratištima, a isto to čine i snage NOVJ-a u Hrvatskoj i u drugim jugoslavenskim regijama. O svemu tome svjedoče nesumnjivo objektivni izvještaji: primjerice, u ožujku 1943. njemački general Rudolf Lüters, odgovoran za izvođenje operacije Schwarz, procjenjivao je da Pavelićev režim podržava samo dva posto stanovništva, zbog čega mjere njemačkih oružanih snaga u pogledu smirivanja ne mogu dovesti do trajnog uspjeha.

Od jeseni 1943. oslobodilačka borba u Hrvatskoj uglavnom postiže samo uspjehe. O sve jačem otporu i nezadovoljstvu svojim režimom i sam se Pavelić u rujnu 1944. pojadao Hitleru na njihovu posljednjem sastanku: “U Hrvatskoj je prije svega zagrebačka inteligencija protiv vlade.” Ali je lažljivo dometnuo da ga to “baš previše ne zabrinjava”.

Kako onda objasniti sve češću teoriju prema kojoj je NDH bila dobra zamisao, ali onda su se spletom ratnih okolnosti dogodili zločini?

Jedna laž

“To je još jedna laž koja se vrlo lako može oboriti. Revizionistička teza glasi kako su se Srbi pobunili jer su bili protiv hrvatske države, međutim kronologija događaja pokazuje da je to laž. Srbi su krenuli u ustanak tek nakon masovnih ustaških zločina u Lici, Hercegovini, na Baniji i Kordunu, i nakon što je vlast započela iseljavati srpsko stanovništvo iz Zagreba i drugih krajeva (to se događalo 5. odnosno 11. srpnja). Revizionistički pokušaji služe da se hrvatska povijest okrene naopako, ali puno je važnije to što se revizijom povijesti NDH pokušava udarati po liberalno-demokratskom konceptu današnje Hrvatske.

Svjedočimo idejama da se uspostavi sustav koji bi bio autoritaran, pa možda čak i totalitaran. Nakon promjena koje su se dogodile, ove snage su se povukle, a osnažile su 2015. izbornom pobjedom HDZ-a i nakon dolaska Kolinde Grabar Kitarović na Pantovčak. Lako je dokazati da se radi o antidemokratskom konceptu, koji ide ruku pod ruku sa revizionističkim idejama o NDH. Korumpirane ministre se brani tezom kako oni “vole Hrvatsku”, pa se u skladu s ovom logikom, ustaše opisuje kao žestoke momke koji su možda ponekad prekardašili, ali sve što su radili, radili su iz ljubavi prema Hrvatskoj”, upozorit će Ivo Goldstein.

Korifeji ovdašnje desnice posljednjih godina šire tezu kako bi se, da je živ, Franjo Tuđman distancirao od antifašizma, iako je nekada bio partizan. Goldstein će upozoriti da nitko ne zna što bi Tuđman danas rekao o NDH?

“O tome možemo jedino pretpostavljati jer Tuđman se mijenjao, kao što se mijenjala i situacija u Hrvatskoj. U svakom slučaju, ustašizacija koja nam se dogodila, a tu mislim na prisutnost ustašofilije i ustašonostalgije u hrvatskom javnom životu koja je paradoksalno velika i zastrašujuća. Ta ustašizacija se u 90-ima mogla razumjeti, mada ne i prihvatiti, dok je sve što se sada događa pokazatelj regresije kulturnog, društvenog i javnog života u Hrvatskoj.”

Nakon ove knjige sigurno je kako Ivo Goldstein neće steći simpatije kod desnice.