Može li lik Alojzija Stepinca postati poticaj za povijesnu pomirbu?

U nedavnom intervjuu za beogradsku Politiku državni tajnik Svete Stolice kardinal Pietro Parolin iznio je koncept prema kojem bi vjerske zajednice na Balkanu zajednički trebale raditi na “pročišćenju sjećanja kao uvjetu za pomirenje”.

- Da bi se to učinilo, mislim da je više nego ikad neophodno formulirati jedan ispravan sud povijesti nad događajima iz prošlosti, uz iskrena i hrabra djela koja su sposobna da za sve otvore jedno “novo sutra” - izjavio je jedan od najbližih Papinih suradnika i još jednom vrlo plastično pokazao kakvu politiku prema balkanskim zemljama, među kojima je i Hrvatska, vodi njegov trenutačni zemaljski šef.

Ta politika vrlo je jasna.

Papa Franjo želi doći do Moskovske patrijaršije, a uvjeren je kako će taj cilj ostvariti ako osigura pomirbu na Balkanu, prije svega između katoličkog klera u Hrvatskoj i Srpske pravoslavne crkve na čelu s patrijarhom Irinejom.

Uostalom, to je potvrdio i Parolin, koji je u spomenutom intervjuu naglasio kako se nada da će opet doći u Srbiju “kao dio pratnje pape Franje”.

Politika se prelama na njemu

No, kako sad stvari stoje, iz aviona se vidi, a i čuje, “novo sutra” je miljama daleko. Razlog je, naravno, kanonizacija blaženog kardinala Alojzija Stepinca, a ta tema trenutačno zaokuplja pozornost u cijelom društvu. U visokim političkim krugovima u Zagrebu – a ovih dana smo za Magazin razgovarali s nekoliko odlično informiranih državnih dužnosnika – vlada uvjerenje kako je Hrvatska, kako kažu, žrtva opsesije pape Franje da se susretne s moskovskim patrijarhom Kirilom.

Mnogo je ovdašnjih političara koji su upoznali Jorgea Bergoglia: bivši šef diplomacije Mate Granić pokušavao ga je uputiti u zavrzlame na Balkanu još dok je današnji Papa bio pomoćni biskup Buenos Airesa, a kasnije su s njim razgovarali Ivo Josipović, Zoran Milanović, Kolinda Grabar-Kitarović i Andrej Plenković. Nitko ovo neće izgovoriti javno, ali u offu će neki sugovornici zaključiti da papa Franjo ne razumije što se i zašto događalo na prostorima bivše Jugoslavije, a sada je spreman poduzeti što god treba, kako bi približio Rimokatoličku crkvu i pravoslavlje.

“A takva se politika prelama na Stepinčevu slučaju. Pritom mogu shvatiti Papinu želju da se dogovori s pravoslavcima, međutim među njima postoje duboke podjele, a Ruska pravoslavna crkva kao i SPC sigurno nisu ekumenski orijentirane poput Vaseljenske patrijaršije i patrijarha Vartolomeja. Čudilo bi me da to Franjo ne razumije, a ako razumije, onda je teško shvatiti zašto se tako ponaša”, komentar je člana državnog vrha.

Hrvatski kler pak s čuđenjem gleda na Papino etiketiranje patrijarha Irineja “kao velikog patrijarha” od kojeg “moli pomoć u istraživanju istine” glede Stepinčeve uloge u razdoblju NDH. Njihov stav jasno je sažeo nadbiskup zadarski Želimir Puljić, predsjednik HBK, koji je javno poručio kako je uplitanje SPC-a u kanonizaciju i Papin pristanak na to “nečuveni presedan” i “politikantstvo” te kako su Papine riječi upućene iz aviona “uznemirujuće”. Naravno, uz napomenu kako se treba i u ovom slučaju ugledati na Stepinca i na njegovu vjernost Rimu i na Stepinčevu strpljivost.

U ovdašnjim crkvenim krugovima vlada gotovo nepodijeljeno mišljenje da se papa Franjo stavio na stranu Srbije. Takve ocjene stižu čak i iz dijelova klera koji donedavno nije gajio animozitet prema Papi.

- On nam se rugao zbog Međugorja, a sada se ruga i oko Stepinca. Jednostavno, Franjo je pod utjecajem loših savjetnika poput nedavno preminulog belgijskog kardinala Godfrieda Danneelsa, koji je za Hrvate govorio da su ustaše. Tako se Franjo izrugivao i Međugorju sve dok tamo nije stigao apostolski vizitator, poljski nadbiskup Henryk Hoser, koji je potvrdio kako se ondje slijevaju rijeke iskrenih vjernika. Na žalost, Stepinac još neće biti proglašen svetim, a sve zato što Papa sluša pogrešne savjetnike – smatraju neki naši sugovornici.

Oni umjereniji vjeruju kako Papa očito želi iskoristiti sve moguće diplomatske vještine da pomiri strane oko Stepinca budući da se njemu istina nalazi praktički ispred nosa, u dokumentima Mješovite komisije u kojoj su sjedili predstavnici Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve.

Dio naših sugovornika navodi kako na tim susretima SPC nije pokazao niti jedan novi dokument vezan za Stepinca u razdoblju Drugog svjetskog rata i odnos prema Židovima i Srbima.

- Sva dokumentacija prevedena je na engleski jezik. Komisijom je predsjedao otac Bernard Arduro, predsjednik Papinskoga vijeća za povijesne znanosti, kojemu je nakon svih susreta bilo jesno tko je kakve dokaze pružio i dokumentaciju. Papa sutra može potpisati kanonizaciju, budući da je Kongregacija već donijela pozitivno rješenje. Bi li tim potpisom ostvario svoj pravi cilj? Vrlo teško – govori dio naših sugovornika.

Ni s druge strane nije ništa bolja situacija. Doduše, tamo je stav da je papa Franjo “prijatelj”, no povjerenja u njega baš i nemaju. SPC i patrijarh Irinej trenutačno imaju zasjedanje na kojem se dotaklo i pitanje dolaska pape Franje u Beograd. Pripadnici “mekše” struje u SPC-u smatraju kako bi se taj dolazak trebao što prije dogovoriti, no većina je stala uz patrijarha Irineja, koji smatra kako još nije sazrelo vrijeme jer su neka pitanja ostala neodgovorena. A ta pitanja zapravo se svode isključivo na blaženog Stepinca.

Slučaj nije stavljen ad acta

Prema Peđi Radosavljeviću, beogradskom stručnjaku u pitanjima vatikanske politike na Balkanu, koji je autor knjige “Odnosi između Jugoslavije i Svete Stolice 1963. - 1978.”, problem u vezi sa Stepincem još dugo će opterećivati Katoličku crkvu u Hrvatskoj i Srpsku pravoslavna crkvu, jer čak i kada stvari same od sebe utihnu, uvijek ih netko može staviti u fokus i dati im dnevnopolitički okvir.

- Ovaj slučaj nikako nije stavljen ad acta, što znači da će doći na dnevni red u bližoj ili daljoj budućnosti, budući da Katolička crkva ima potrebu da se oduži Stepincu zbog uloge koju je imao u ondašnjoj Jugoslaviji, pa i u Istočnoj Europi. S druge strane, srpska Crkva ništa posebno ne zamjera Stepincu za period poslije Drugog svjetskog rata, već mu zamjera, kao što je poznato, to što nije dovoljno eksplicitno osudio Pavelićev režim s jedne i s druge strane, što preko katoličke internacionale nije obavijestio svijet o zločinima nad Srbima, Židovima, Romima i hrvatskim antifašistima, ne samo u Jasenovcu nego i u drugim logorima u NDH. Kako će se sve to premostiti i hoće li se uopće premostiti, vidjet ćemo u budućnosti - skeptičan je Radosavljević.

Za razliku od beogradskog povjesničara, prodekan Fakulteta filozofije i religijskih znanosti u Zagrebu dr. sc. Anto Gavrić podsjeća na zajedničko priopćenje članova Mješovite komisije u kojem su istaknuli kako, nakon proučavanja života kardinala Stepinca, postoje “mogućnosti buduće suradnje, u pogledu zajedničkoga rada, kako bi podijelili sjećanje na mučenike i ispovjedaoce vjere dviju Crkava”.

- Mislim da su to konkretne smjernice za približavanje Katoličke i Srpske pravoslavne crkve. Na tomu treba iskreno raditi! I u tomu vidim priliku da blaženi Alojzije Stepinac, i u današnje vrijeme, bude onaj koji povezuje i potiče na pomirenje - uvjeren je don Gavrić.

Na tom je tragu i Miroslav Akmadža, povjesničar i izvanredni profesor na Hrvatskim studijima, autor knjige “Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj”, koji ne vjeruje u dugoročne posljedice Franjina stava o Stepincu.

- Neće biti nikakvih drugih posljedica osim odgađanja samog čina proglašenja svetim.

Moguće je nezadovoljstvo i revolt dijela hrvatskih vjernika i klera, ali svi oni moraju biti svjesni da treba biti iznimno strpljiv kad je crkvena politika u pitanju. Mnogi su u povijesti proglašenje svetim čekali puno duže, ali su ipak dočekali - smatra Akmadža.

Da su rješenja uvijek moguća, podsjeća povjesničar Budisavljević, koji navodi kako je Stepinac bio kamen spoticanja i kada je nova jugoslavenska vlast ponovno uspostavljala pune diplomatske odnose sa Svetom Stolicom. Međutim, navodi Budisavljević, katolički lobi u SAD-u oličen u “Kolumbovim vitezovima” lobirao je u Kongresu da Titova Jugoslavija može od SAD-a dobiti kredite pošto se okrenula od Moskve k Vašingtonu samo ako pusti Stepinca. Tako se pronašao modus vivendi i Stepinac je iz lepoglavskog zatvora odveden u Krašić u kućni pritvor.

Mali kratki spoj

- Kad je Stepinac proglašen kardinalom, Tito je komentirao kako mu je Vatikan stavio na glavu kardinalski šešir zbog svoje politike u Istočnoj Europi čiji su najodaniji predstavnici bili upravo Stepinac i poljski kardinal Višinski. Potpisivanje Protokola 1966. i uspostavljanje punih diplomatskih odnosa sa Svetom Stolicom 1970. godine bio je logični slijed nakon Brozova raskida sa Staljinom i okretanja k Zapadu. Tako da je problem sa Stepincem u cijelom tom sklopu bio samo tek jedan mali kratki spoj koji se vrlo brzo otklonio kompromisom, budući da ni katolička strana nije bila najsretnija što se Stepinac nalazi u kućnom pritvoru pod budnim okom vlasti - kaže Radosavljević.

Za Akmadžu i ovdje bi vrlo lako moglo doći do dogovora budući da su objavljeni mnogi dokumenti koji potvrđuju Stepinčevu suradnju s pojedinim visokim dužnosnicima i svećenicima iz redova SPC-a.

- Također imamo vjerodostojna svjedočanstva i dokumente o suradnji s pojedinim uglednim Srbima, naročito na humanitarnom području, tj. o spašavanju brojnih Srba i srpske djece. Trebalo bi ovdje puno prostora da se navedu svi ti dokumenti, a tko uistinu želi može ih pronaći objavljene u izvornom obliku u knjigama dr. Batelje - objasnio je Akmadža.

Dio naših sugovornika iz katoličkog klera uvjereno je kako je ideja pape Franje da se okrene pravoslavnoj braći iskrena i kako se time ne želi udariti po blaženom hrvatskom kardinalu. Upravo stoga stvari treba odigrati kako treba.

- Papina hvala Irineju ipak ima diplomatsku notu. Papa zna da ne može donositi odluku, u ovom slučaju potpis kanonizacije blaženog Stepinca, zbog koje će jedan brat plakati od sreće, a drugi plakati od bijesa. Njegova ideja o pomirbi i razgovoru, pa i traganju za istinom je stoga plemenita. Sam kardinal Parolin je prilikom posjeta Zagrebu rekao kako je pitanje kanonizacije pitanje Boga i njegova vremena, pa stoga ne treba žuriti s tim. Možda treba pričekati da sazre vrijeme za istinski susret – kažu naši sugovornici iz Crkve.

I don Gavrić kaže kako kanonizaciju nije potrebno forsirati, nego je treba prepustiti sudu Crkve.

- Poznato je da je postupak kanonizacije dug i zahtjevan, pa neka se sve ispita i svaka nedoumica rasvijetli, kako bi na kraju blaženi Alojzije zasjao u svoj svojoj svjetlosti, u “jasnoj istini” za teško i turobno vrijeme u kojem je živio. Takav je Stepinac bio, i takav nam treba i danas kao svetac. Ako se želi doći do istine, a Papa ističe da se želi doći do jasne istine, ne vidim spornim da se u osvjetljavanje istine uključi što više strana, pa i one koji se protive. Ne treba se bojati istine. Mješovita komisija dala je svoje mišljenje, tj. kako se moglo “osvijetliti život i službu jednog uglednoga katoličkog Pastira u osobito teškom povijesnom razdoblju”.

Zašto se onda bojati da se nastavi s radom i da se izuče još neke točke kako bi istina bila jasna? U tomu mogu i trebaju svi pomoći. Treba se čuvati onih koji samo kritiziraju, unose razdore, obeshrabruju, već nastojmo unositi konstruktivna razmišljanja. Budimo zahvalni, kako kaže sveti Toma Akvinski, i onima koji ne dijele naše mišljenje jer nam i oni pomažu doći do istine - zaključuje Gavrić.